Troja ili Ilij, pretpovijesni grad i poprište desetogodišnjeg Trojanskog rata, koji je dijelom opisan u Homerovoj “Ilijadi”, epskoj pjesmi sastavljenoj u 9. ili 8. stoljeću prije Krista, mogla bi se svim dosadašnjim teorijama unatoč nalaziti u Istri, točnije u Motovunu. To tvrdi hrvatski povjesničar Vedran Sinožić u upravo objavljenoj knjizi “Naša Troja”. On tvrdi da bi to njegovo otkriće moglo promijeniti tijek povijesti jer službena teorija Troju smješta u Malu Aziju, točnije na poluotok Hisarlik na području današnje Turske. Sinožić također tvrdi da je planina Ida podno koje se nalazi Troja zapravo Učka te da je Itaka, otok na kojemu je Odiseja, junaka Trojanskog rata, vjerno čekala Penelopa, zapravo otok Unije.

Vedran Sinožić u knjizi “rastače na dijelove” Homerovu “Ilijadu” te od stiha do stiha dokazuje geografske podudarnosti Motovuna s Trojom, koju je na današnju službenu lokaciju 1870. “smjestio” njemački arheolog Heinrich Schliemann. Međutim, istraživanja nisu iznijela ni jedan konkretan dokaz da su se događaji koje opisuje Homer zaista i dogodili. Nakon njega mnogi su se upustili u istraživanja stvarne lokacije Troje, ali meksički istraživač Roberto Salinas Price “premjestio” je Troju na Jadran, iako ni on nije uspio dokazati svoju teoriju. Nakon njega nekolicina je istraživača i znanstvenika Troju zaista smještala na Jadran, pa postoje teorije prema kojima se Troja nalazi u Hercegovini, Crnoj Gori, ali i u srpskom gradu Skadru.

No Vedran Sinožić za Nacional kaže da je, unatoč kontroverzama koje ta tema sa sobom nosi, uvjeren u svoju teoriju koju istražuje više od desetljeća. Troja je, kaže, sigurno na današnjoj lokaciji Motovuna, a Itaka je na otoku Unijama!

“Instinktivno sam promišljao o tome da je Troja zapravo Istra zbog više stvari. Najviše zbog lingvistike, jer ako pogledate korijen naziva Istra, spoznat ćete da je to Histria, Histra, Tria. Međutim, u prvim godinama nisam imao dovoljno argumenata da bih tvrdio takvo što veliko. Slutio sam da je tu, ali sam tražio lokaciju koja bi bila povoljna; spoj dviju rijeka, kao što opisuje Homer, s nakanom da bude precizno, bez fantastičnih proizvoljnih elemenata. I došao sam do Motovuna. Bio sam nesiguran u početku jer nisam imao čvrstih dokaza. Ali onda mi je slučajno ideja pala na pamet, a krije se u nazivu grada. Dakle, tajna pronalaska Troje krije se u imenu Motovuna, u lingvističkom tumačenju Motovuna – moto-vun, motati vunu. To je galonska složenica, a ta izvorno moja ideja razlikuje se od ustaljene prakse koja govori da je Motovun nastao od keltske riječi mons, montagna (brdo). Dakle, toponim ‘motovun’ ili ‘motati vunu’ nastao je zato što je na tom području ovčarstvo bilo najvažnija grana, a Troja je po ovčarstvu bila poznata”, otkriva Sinožić prvu asocijaciju. To je, kaže, bio revolucionarni potez koji je, naravno, naišao na neodobravanje jer su naši znanstvenici navikli na ustaljene prakse.

Nakon te prve indicije koja ga je uputila na Motovun, sve se, navodi, počelo slagati. Različite geografske pozicije u “Ilijadi” počele su se poklapati s njegovom lokacijom. Kad se počne čitati “Ilijadu”, ne može se shvatiti gdje se nalazi Troja. To je mjesto gdje sunce zalazi u more i izlazi iz mora, na sjeveru su brda, ima dva rta.

“Kad pokušate to nacrtati, dobit ćete Istru. Onda se označuju i dvije duboke uvale koje Homer opisuje i piše da su Ahejci upali kroz neka brda, duboko unutra do Troje. To se kosi s ostalim teorijama o Troji jer prvi uvjet je baš taj da se sve traži po Homerovim stihovima”, ističe Sinožić.

Iako mnogi smatraju da Homer svoje slavne epove nije pisao na temelju stvarnih događaja, autor knjige “Naša Troja” ne zamara se time i kaže da to govore oni koji u njegovim stihovima ne mogu naći podudarnosti sa stvarnim događajima. Stoga se odmah govori o tome da je Homer sve izmislio, da je sve plod pjesnikove mašte. Ali Sinožić je uvjeren da ne samo što je Homer bio pjesnik, već je i prvi povjesničar, unatoč tome što se prvim povjesničarom smatra Herodota.

“Homer je puno upotrebljavao bogove pa se u svijesti današnjeg čovjeka sve prožimalo kao bajka, legenda. Ali ljudi su previdjeli da su bogovi samo način razmišljanja onodobnog svijeta, koji su po mom sudu energetska polja, o čemu se isto pisalo. To je, dakle, viđenje čovjeka brončanog doba. Homer je precizan i u prostoru i u vremenu i tvrdim da je pisao o stvarnim događajima”, kaže Sinožić.

On je u knjizi pronašao 94 toponima u Istri koji se tiču samo “Ilijade” i tvrdi da je njegovu teoriju jako teško opovrgnuti, jer je u knjizi iznio geografska i lingvistička preklapanja, kao i arheološka, ali ona ne mogu biti mjerilo jer je takvih nalaza na tisuće po cijelome Mediteranu i takvih gradova je na tisuće pa arheologija ne može sama to dokazati.

“U svijetu oko te teme postoje kontroverze, mnoge teorije, ali ja od ove svoje ne želim napraviti senzaciju. Vjerojatno će knjiga ostati u nekom kutku, a ne želim ni forsirati išta po tom pitanju, ali kad se moja knjiga usporedi s ostalima, vide se logički zaključci. Imao sam kontakte s povjesničarima, ali diskurs nije bio ugodan, no svi znanstvenici u početku doživljavaju ignoranciju i nezadovoljstvo. I dalje ću nastaviti pisati o tome, a druga knjiga bit će gotova ove godine i njome ću dodatno potvrditi svoje teze. Nisam arheolog već povjesničar i pisao sam iz tog rakursa. Arheološki nalazi na lokacijama oko Motovuna mikensko-minojskog su tipa, dakle iz tog doba. To su činjenice. Međutim, arheologija je ostala neistražena, a etnos nije označen”, ističe. Pita se kako objasniti 90-ak naziva istarskih sela u njegovoj knjizi i još toliko u drugoj, koja nose imena trojanskih junaka, čak genealogiju trojanske kraljevske kuće.

“Primjerice, imate prezime Erik koje se nalazi u selu Motovunski Novaki. Erikton je bio prvi kralj Troje. Onda imate princezu Medikastu i imate selo Medici, princezu Klimenu i selo Klimni, princa Trosta i selo Trosti, selo Iketi, dakle Hiketaon, Prijamov brat; mogao bih nabrajati unedogled. To je za mene bilo zapanjujuće otkriće o kojemu nisam ni sanjao. Nismo vidjeli stablo od šume, kako se kaže. Činjenice su dolazile spontano jedna po jedna i što sam više tražio, dobivao sam sve jače argumente”, navodi Vedran Sinožić koji je, nakon što je održao nekoliko predavanja na tu temu, od Istrijana doživio različite reakcije – od oduševljenja do ignorancije. To se sve, smatra, događa zato što smo mi odgajani tako da se ide po stereotipu; Troja je tamo i ne može biti nigdje drugdje. Ne propitujemo povijest.

Premda Motovunjani, kaže, nisu prepoznali tu teoriju kao mogućnost obogaćivanja turističke ponude ili ga barem saslušali, Sinožić ne odustaje i pojašnjava da je Motovun izgrađen u srednjovjekovnom stilu, ali da su te zidine građene na prapovijesnim temeljima te da o tome postoji arheološka karta i zapis.

“Motovun je akropolski grad, dakle, u to doba glavni grad istarskih gradina, jer je na posebnom strateškome mjestu. Da ponovim, točno je onako kako ga je opisao Homer. Dođete do njega kad se probijate kroz brda, tamo se sastaju jedna rijeka s drugom, imate zapadna i istočna vrata, imate i mit o gigantima koje je Zeus zakopao u rupu i u toj rupi morali su čuvati termalne vode, a iznad njih je sagradio smokvu. Taj mit čut ćete u Motovunu jer je to zapravo mit o Velom Joži i koristi se u turističke svrhe, a zapravo je samo djelić toga grčkog mita. Imate selo Ziganti, to je još jedna potvrda, a imate i slavna Skejska vrata, podno Motovuna. Što se tiče smokve, imate je u Crkvi sv. Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije od Vrata, a možete je pronaći i na stranicama TZ Motovuna”, govori Sinožić i ponavlja da sve navedeno potvrđuje da se grčki mit poklapa sa svime što imamo u Motovunu i da to sve danas postoji. Možemo se, kaže, sjetiti i termalnih izvora. Danas još uvijek postoji izvor hladne vode, ali tople ne. Ali postoji selo koje se zove Flegi, a to na grčkom znači topli izvor.

Sinožić ima još mnogo takvih podudarnosti, lingvističkih i geografskih, a ponavlja da njegova teorija nije šarlatanija već normalan pristup povijesnom istraživanju. Pojasnio je i zašto se još uvijek, nakon tisuća godina, ne zna točna lokacija Troje.

“Zato što je nakon Trojanskog rata postojalo razdoblje tzv. mračnog doba, gdje kao da je sve stalo. Ili se dogodila epidemija ili katastrofa, to još nije utvrđeno. I onda odjednom 750. g. pr. K. počinje tzv. povijest, kad nastaju Sparta, Rim, Atena, sve iznova niče. Nakon tog mračnog razdoblja dolazi do seoba na jug Grčke, kada ti narodi stvaraju helensku kulturu, na bazi Homerovih epova, te si prisvajaju značaj tih epova. Dakle, Grci tu kulturu prisvajaju. Međutim, mnogi su autori vidjeli da Homerov ep nema previše veze s Grcima s Peloponeza, već je dosta obojen protokeltskim i protoilirskim sadržajima. Zašto? Oni su praoci Grka, koji su dakle u Grčku došli nakon mračnog doba. Izvorišta te priče su Balkan i srednja Europa. U Grčkoj, na Peloponezu, nije se našlo previše doticaja s Ilijadom i Odisejom”, objašnjava povjesničar i dodaje da je Troja izgubljena u svijesti tih naroda pa kada dolaze na Peloponez i u Malu Aziju, sa sobom donose neke toponime, a zbog tog zaborava ostavljaju Troju negdje u Anatoliji. Zatim, nastavlja Sinožić, dolazi Aleksandar Veliki i prihvaća tu predaju, tako da cijela helenska kultura ima umjetne lokacije koje se povezuju s Homerovom Trojom, zapravo izgubljenom u njihovoj svijesti.

“Oni su u Maloj Aziji stvorili nove toponime, kao uspomenu nakon Trojanskog rata, ali je Troja nestala seobom naroda i mračnim dobom. Dakle, izmislili su je i smjestili je tamo iako ona uopće ne odgovara prema geografskim obilježjima. Kad se čita Homera, a on je jedini mjerodavan, nikako Troja ne može biti u Maloj Aziji. U to doba povjesničari žele naći Troju, ali je njihova povijest površna jer se bazira na usmenoj predaji i to se danas uči kao početak povijesti, dok se Homera smatra bajkovitim fantastom”, priča autor knjige, dodavši da će svatko čitajući “Ilijadu” i “Odiseju” ustanoviti koliko Homer precizno opisuje cijeli Mediteran.

Da bi pojasnio kako se lokacija Troje s Male Azije “približila” Hrvatskoj, Sinožić spominje mit o seobi s Krete, vjerojatno nakon erupcije vulkana na Santoriniju 1200. pr. K. Minojska kultura propada i, prema mitu, oni putuju nekamo.

“Dolaze na neko mjesto i osnivaju Troju, gdje se sastaju s plemenima Dardancima i Frigijcima, a s obzirom na to da su Frigijci Kelti, sve upućuje na to da su sa sjevera, dok su Dardanci Balkanci. Oni stvaraju malu državicu i nazivaju je Troja. To je Istra. Ja sam otkrio da je to Istra, ali u to doba to se nije znalo. Trojanci i Grci su dva suprotna pojma, a Grci su zapravo pogrešan naziv, koji su donijeli Rimljani. Grci se zapravo u to vrijeme nazivaju Ahejcima, a tijekom stoljeća koja su uslijedila, počelo ih se zvati Grcima, što je unijelo puno nereda u historiografiju. To su zapravo „narodi s mora”, u povijesti ćete naći taj naziv. To je skupina etnosa koji napadaju Libiju, Egipat, Palestinu, dakle, sve na Mediteranu. Ti su narodi smješteni u Jadranu. I Trojanci i Ahejci bili su jedna skupina, ali su se posvađali, razdvojili i međusobno pobili. Sami Rimljani i Etruščani govore da su potomci Trojanaca, dakle, naziru da je Troja u blizini, ali ne mogu sa sigurnošću znati. Prema modi tog vremena, ustalilo se mišljenje da je Troja bila u Turskoj, na Hisarliku”, ispričao je Sinožić i dodao da se mnogo stoljeća kasnije pojavio Schliemann koji je to počeo kapitalizirati.

Lokacija Troje na Hisarliku je pogrešna i oko nje se lome koplja, ponavlja Sinožić. Ta je Troja na visini od 25 metara, to je tzv. arheološki tell, nakupina više gradova na jednome mjestu, čime nastane umjetno brdo ili tell. Nikakvih udubina ili zaljeva u blizini nema, ona je praktički na obali mora. Dakle, ne navodi se nikakva rijeka Skamandar (današnja Mirna, prema Sinožićevoj teoriji).

“U Motovunu imate rijeku i grad na strmini, što sam naveo više puta. Homer spominje da se Trojanski konj može gurnuti niz vrleti, što znači da je Troja na uzvisini. Izvlačio sam iz njegova teksta i dokazivao da je to ta lokacija. Postoje slični toponimi u Maloj Aziji, ali su preneseni kao rezultat seobe. Likija postoji i kod nas, Lika, i u Turskoj. Ako se usporede toponimi, vodim jedan nula zato što ja uz toponime imam i geografsku podudarnost, a oni tek sličnosti. Nemaju osam rijeka na poluotoku koje navodi Homer i koje postoje u Istri, niti im je grad na strmini niti imaju termalne izvore”, ističe Sinožić.

Od Novigrada se, objašnjava, može doći do Motovuna točno putem kojim, prema Homeru, dolaze brodovi prema Troji. Ide se rijekom Mirnom do Ponte Portona, gdje je Sinožić postavio ahejski tabor. Tako piše i Homer. Ta lokacija im je odgovarala zato što je tamo bio izvor vode.

“Stih o tome da bog Posejdon kaže ‘ušao sam u duboki zaljev, zaustavio sam konje pred pećinom i ima neka široka u zaljevu špilja. Tamo sam pustio konje, to su valovi, i onda sam pješice išao u ahejski tabor’, savršeno su poklopio jer u blizini postoji i špilja, točno na mjestu gdje završava more i počinje rijeka”, kaže Sinožić koji je ustanovio i gdje se nalazi Itaka. Pronađena je, kaže, na sličan način kao i Troja, lingvistički. To su Unije. Taj naziv otkriva Unijate, boginje izvora posvećene otoku Itaki. Danas se vodi polemika oko Jonskog mora kao lokacije grčke Itake.

“Međutim, to je pogrešno jer Homer kaže da se Itaka nalazi najzapadnije u Ahejskome moru, kako se nazivalo Jadransko more. Ja sam išao po Homeru i to je upravo otok Unije, zapadnije su samo Brijuni, koji su u Troji. U Grčkoj Itaku imaju na istoku. Samo na primjeru Itake može se razviti velika diskusija”, zaključio je povjesničar Vedran Sinožić.

Unatoč svim kontroverzama koje će mu ova knjiga sigurno donijeti, ne odustaje od svoje teorije i zdušno je brani. Možda će jednog dana zaista promijeniti tijek povijesti.