Kompilacijski album „Zvučni zid“, na kojem se nalazi 14 pjesama stilski različitih hrvatskih izvođača koji su pjesme snimili uživo u deset klubova u četirima hrvatskim gradovima, nominiran je za nagradu Porin u kategoriji Najbolji album s raznim izvođačima koji je uredio producent, glazbenik i sudionik hrvatske alternativne glazbe scene Vedran Peternel, s ciljem da pokaže raznolikost aktualne hrvatske glazbene scene.

Vedran Peternel krajem sedamdesetih iz Zagreba preselio se u Pariz, u kojem je aktivno sudjelovao na glazbenoj sceni, a tijekom karijere stekao je iskustvo u radu s brojnim svjetskim glazbenicima kao što su Warren Ellis, PJ Harvey, Nick Cave, Theo Hakola… U to je vrijeme nekoliko godina surađivao s Darkom Rundekom i vodio glazbenu emisiju ”Telegram” na Francuskom međunarodnom radiju (RFI). Kao koautor i oblikovatelj zvuka potpisao je radijske dokumentarce „The Gate of Europe“ u koprodukciji nacionalnih radijskih postaja Danske, Hrvatske i Bugarske, „Mars Over Zagreb“ u produkciji ABC Australija i „An ABC of the Night“ za BBC. Neko je vrijeme podučavao mlade francuske glazbenike tehnikama snimanja i miksanja u sklopu francuske fondacije Le FAIR. Povratkom u Zagreb uključio se u zagrebačku i hrvatsku glazbenu alternativnu scenu, 2021. uredio je kompilacijski album s presjekom zagrebačke alternativne scene „Zagreb Calling: Generacija bez refrena“, a 2023. u suradnji s diskografskom kućom Menart objavio je dvostruki kompilacijski album “Zvučni zid”, na kojem su se našle pjesme izvođača Hram, Skotni vrag, Nemeček, Nina Romić, Barbara Munjas, ROLO, Mimika Orchestra, Povraccio di Colteo, Sara Renar, CRIO, Roj osa, Seine, Šiza, Denis Katanec i Živa voda kako bi predstavio alternativnu scenu.

NACIONAL: Koliko vas je Porin koji ste osvojili 2022. u kategoriji Najbolji album s raznim izvođačima za kompilaciju „Zagreb Calling: Generacija bez refrena“ motivirao da se ponovo prihvatite uredničkog posla i na novoj kompilaciji „Zvučni zid“ predstavite vašu selekciju aktualne alternativne scene koja je ponovo nominirana za Porin u istoj kategoriji?

To je bio svojevrsni vjetar u leđa, spoznaja da je alternativna scena prepoznata i nagrađena te prilika da se koncept proširi i izvan glavnog grada. „Zagreb Calling“ sniman je u doba pandemije i lockdowna, u potpuno suludim okolnostima u kojima smo na tri dana klub KSET pretvorili u studio i u njega doveli deset bendova sa zagrebačke scene, koja je nakon rascvjeta u prethodnih nekoliko godina tada bila u prisilnoj hibernaciji.

NACIONAL: Koji je bio cilj tog projekta?

Cilj je bio napraviti neku vrstu presjeka onoga što se izvan vizure mainstream medija kuhalo već neko vrijeme na lokalnoj sceni, pa je tako prirodan nastavak bio proširiti priču te na novom izdanju pokušati prikazati scenu i neke bendove iz drugih gradova. Tako je nastao „Zvučni zid“, a nominacija za Porin svakako donosi dodatnu količinu vidljivosti za sve bendove koji su na kompilaciji.

NACIONAL: Stječe se dojam da su zahvaljujući tim kompilacijama neki izvođači s alternativne scene dospjeli u mainstream medije. Pritom mislim na Kliniku Denisa Kataneca, Porto Morto, Dimitrija Dimitrijevića, nemanju i Ivana Grobenskog kojima je ta kompilacija bila potreban vjetar u leđa nakon koje su povećali svoju vidljivost. Koliko su te kompilacije važne kako bi se skrenula pozornost na neke izvođače koji su nezasluženo ostali u sjeni i izvan dosega mainstream medija unatoč kvaliteti?

Bilo je samo pitanje vremena kada će ti izvođači proširiti svoju publiku te dospjeti i u mainstream medije, neki od njih su već tada bili na rubu da probiju zid. Za to su prvenstveno sami zaslužni, svojom vjerom u ono što rade, upornošću i naravno kvalitetom glazbe koju stvaraju.

NACIONAL: Koliko su kompilacije pomogle?

Kompilacije kao što su „Zagreb Calling“ i „Zvučni zid“ doprinose toj vidljivosti, to im je i svrha, ali su samo jedan mali faktor od brojnih faktora koji čine da neki od bendova izađu iz uskog okvira takozvane alternativne scene. Format kompilacije mi se čini kao dobar način da netko, tko nije nužno upućen u taj segment glazbe, na jednom izdanju dobije uvid u dobar dio toga što se na sceni nudi, pa ako mu se nešto od toga svidi – sam će ići dublje.

NACIONAL: Kada smo radili intervju za Nacional 2018., smatrali ste da bi se scena koja se rađa i polako izlazi na površinu mogla pokazati puno jačom i plodnijom od novog vala. Od tada je prošlo punih šest godina. Kako biste danas ocijenili stanje na sceni?

Ta vrsta usporedbi nije baš zahvalna, ali tada je stanje (ne)vidljivosti naše scene bilo takvo da sam bio frustriran time što nitko ne prepoznaje njeno bogatstvo i raznolikost, a svi štuju ono što je bilo i prošlo. Nije ni sada baš puno bolje, ali neki pomaci se ipak naziru.

NACIONAL: Na kakve pomake mislite?

Ne treba zaboraviti da je u tih šest godina sve prisilno stalo tijekom dvije. Scena koja se razvijala i bujala, bila pred pragom da izađe iz okvira manjih klubova – preko noći se našla kastrirana, zatvorena u stanove, bez mogućnosti sviranja, stvaranja i komuniciranja s publikom. Sve je stalo. Na dvije godine. Nakon toga trebale su još dvije samo da se vratimo tamo gdje smo bili stali.

Ali začudo – scena je sada još jača, šarenija i brojnija. Većina tada postojećih bendova je opstala i narasla, a pojavili su se i brojni novi. Ponovo imamo koncerte skoro svaki dan, barem u Zagrebu, a i njihova posjećenost raste. To je dobar znak.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Drugoj kompilaciji „Zvučni zid“ pristupili ste na konceptualan način pa ste pjesme 15 izvođača snimili u deset različitih klubova u četirima hrvatskim gradovima i to uživo. S kojim ste ciljem pristupili ovakvom prezentiranju glazbe tih izvođača?

I prva kompilacija, „Zagreb Calling“ snimljena je uživo, ali iz prisilnih razloga samo u jednom klubu. Uživo zato što sam htio predstaviti originalne verzije tih pjesama i pokazati koliko ti bendovi dobro sviraju. Sve snimke na albumu su, naime, ‘’one take’’, to jest onakve kako su u tom trenutku odsvirane, bez montaže ili nadosnimavanja. U doba digitalnih platformi za slušanje glazbe, na kojima bilo tko može napraviti play listu, potpuno besmisleno mi se čini samo sakupiti i u fizičkom formatu izdati već prethodno snimljene i objavljene pjesme.

NACIONAL: Onda je „Zvučni zid“ bila nadogradnja te ideje.

Četiri grada – Pula, Zagreb, Koprivnica i Šibenik – jer scena nije samo glavni grad, a deset klubova – Rojc, Kotač, Azimut, FUNK, KSET, Pločnik, Dva Osam, Močvara, Vintage i kazalište Gavella – zato što treba naglasiti njihovu važnost, podržati ih te i njima pokušati dati više vidljivosti. Scena ne može postojati bez klubova koji je podržavaju, a njih je sve manje i sve teže opstaju; 15 izvođača jer je za obuhvatiti cijelu scenu i to premalo. Ali neki izbor se mora napraviti, pa su se tako na „Zvučnom zidu“ našli Hram, Skotni Vrag, Nemeček, Nina Romić, Barbara Munjas, Rolo, Mimika Orchestra, Povraccio di Colteo, CRIO, Roj Osa, Seine, Šiza, Denis Katanec i Živa voda, koji su svi dosta različiti jedni od drugih po stilskom izričaju, ali istovremeno i paradoksalno upravo zato čine ono što je bogatstvo naše scene.

NACIONAL: Koliko bi vam značilo osvojite li ponovo Porin? Otvara li to neka nova vrata?

Porin, na papiru, ostaje najveća godišnja glazbena nagrada u Hrvatskoj, ali više je nego upitno što ta nagrada u stvari jest ili u što se pretvorila. Nisam siguran trebam li biti ponosan što je „Zvučni zid“ nominiran ili se toga sramiti.

Citirat ću Ninu Romić jer njen album „Jezero“ nominiran u kategoriji za najbolji album alternativne glazbe koja je na tu temu nedavno izjavila: „Unatoč poštovanju prema kolegama sa scene, ovakav sustav glasanja, iako mnogima udoban, nije pravedan. Vrijeme je da se Porin revitalizira, modernizira i otvori novim strujama i mišljenjima.“

NACIONAL: S obzirom na to da i sami često nastupate s raznim izvođačima po hrvatskim klubovima, kako biste opisali klubove u kojima se može nastupati u profesionalnim uvjetima?

Jedan od razloga zašto sam „Zvučni zid“ snimao u deset klubova diljem Hrvatske je zato što ih je drastično premalo i treba ih podržati. U Zagrebu je situacija, unatoč nekim recentnim zatvaranjima, još mila majka naspram ostatku zemlje. Od Karlovca do Pule nema više ni jednog kluba, Dalmacija se svela na Azimut u Šibeniku, Slavoniju neću ni spominjati. A i ti klubovi koji postoje jedva preživljavaju i rade na entuzijazam i mišiće ljudi koji ih vode. Imamo pregršt izuzetno kvalitetnih izvođača koji nemaju gdje nastupati. Gotovo je nemoguće složiti turneju dostojnu tog naziva po Hrvatskoj.

NACIONAL: Što bi bilo potrebno napraviti da se situacija popravi i da ako netko poželi može i napraviti turneju po Hrvatskoj i nastupati u barem deset klubova u deset gradova?

Javne institucije, lokalne i državne, trebale bi u punom većem omjeru nego što to rade sufinancirati programe i infrastrukturu diljem zemlje. Kao što se to radi u svim ostalim europskim zemljama. Umjetnost je rijetko popularna u početku, drugim riječima kvaliteta ne privlači nužno publiku u startu i teško odmah može biti samoodrživa. Ni za izvođače, a ni za prostore i organizatore koji ih ugošćuju.

NACIONAL: Koje je rješenje?

Čini mi se da ovdje nikako da se shvati, ili se ne želi, da je kultura industrija kao bilo koja druga, koja može generirati jako puno direktnih i indirektnih profita, ako je se gradi i podržava od temelja do krova, u ovom kontekstu od improvizirane i eksperimentalne glazbe do popa.

NACIONAL: Postoje li pozitivni primjeri u Hrvatskoj?

Pozitivan primjer mogao bi biti klub Azimut koji svojim imidžem može akumulirati publiku iz regije i gdje oko 15 posto publike čini ekipa iz bliže okolice Šibenika, Zadra i Splita. To je postignuto njihovim beskompromisnim pristupom kod slaganja koncertnog programa, što je u konačnici publika s vremenom i prepoznala. A to je opet tražilo puno volonterskog rada, ulaganja i odricanja.

NACIONAL: Neko ste vrijeme i sami uređivali i vodili program u klubu Vinyl u centru Zagreba, gdje se stvorili svojevrsnu platformu za redovne nastupe i promociju novih izvođača. Što se dogodilo da je to stalo unatoč velikoj popularnosti?

Dogodilo se da vlasnik kluba u jednom trenutku više nije bio zainteresiran za program, unatoč popularnosti i u relativno kratko vrijeme stečenom statusu kulturne oaze u centru grada. A vrlo brzo nakon toga dogodio se i potres koji je cijelu zgradu dugotrajno onesposobio za korištenje. Karma is a bitch.

U Zagrebu drastično fali klubova za stotinjak ljudi, u kojima mladi i novi bendovi mogu brusiti zube i eksperimentirati prije nego što dosegnu veće kapacitete.

NACIONAL: Koliko su za razvoj nezavisne alternativne glazbene scene zaslužni glazbeni portali kojih ne manjka u Hrvatskoj?

Ono što zovemo alternativnom scenom gotovo da ne postoji u tradicionalnim medijima. Javna televizija nema ni jednu jedinu emisiju posvećenu glazbi, ne samo alternativnoj. S izuzetkom za jazz, što je za pohvaliti, pogotovo s Melanijom Pović Jagarinec kao urednicom, ali to je skoro pa anomalija.

Osim Radio Studenta, DAB radija kao što su Radio Nacional ili Radio 808, čiji je doseg relativno mali, nitko tu glazbu ne pušta u eteru. U glavnim tiskanim dnevnim novinama posljednjih nekoliko godina počele su se povremeno pojavljivati recenzije albuma s nezavisne scene, ali te kritičare izuzetno rijetko viđam na koncertima. Jedini koji iz dana u dan prate scenu, koncerte i izdanja su glazbeni portali, na čelu s najrelevantnijim – Ravno do dna.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ali negativne recenzije gotovo se ne pišu, osim u slučaju izdanja izvođača zabavne glazbe koja se najčešće ismijavaju, dok se izvođači s alternativne scene uvijek hvale do nebesa. Kako to komentirate?

Pa nije baš da se samo hvale do nebesa, ima i negativnih kritika. Ti si, na primjer, za ”Zvučni zid” napisao tekst koji nije samo pohvalan. I to je skroz ok. Kritičar je nužno subjektivan, objektivna kritika ne postoji. Negativna kritika je ok ako je argumentirana i ako čitatelju da želju da sam posluša i provjeri o čemu se radi. Problem je što u mnoštvu takozvanih kritičara imamo masu nepismenih i glazbeno neobrazovanih ljudi ili pak frustriranih muzičara.

NACIONAL: Posljednjih godina ste dio pratećih glazbenika Sare Renar koja sve češće nastupa izvan Hrvatske. Koliko je teško kvalitetnoj autorici poput Sare Renar dogovoriti nastupe i doprijeti do šire publike?

Jako teško. Gotovo pa nemoguće. Turneje, čak i po manjim klubovima izvan regije, moraju se krenuti dogovarati najmanje godinu dana unaprijed i biti strahovito uporan, da ne kažem naporan i dosadan. Slično je i u regiji gdje imaju još manje sredstava. Na našoj razini regionalna ili međunarodna turneja financijsko je samoubojstvo bez javnih potpora. Prevelike distance i troškovi, premali honorari. Polažem nade u We Move Music koji su svojevrsni export biro i koji uz sufinanciranje koncerata izvan regije, s vremenom mogu postati i logistička baza podataka i kontakata za booking diljem Europe i šire.

NACIONAL: I sami ste krajem osamdesetih pokušali ostvariti karijeru glazbenika s Goranom Vejvodom, s kojim ste tada imali grupu OKO3 i objavili jedan album, ali bez većeg uspjeha. Kada usporedite vrijeme s kraja osamdesetih i današnje vrijeme, kada se bilo teže probiti na scenu?

Sve ovisi kakvom se muzikom bavite. Za alternativnu scenu put je uvijek bio i još uvijek je duži. Imam teoriju da treba izdržati deset godina, nakon toga vas počinju uzimati ozbiljno. Nitko se zabavnom glazbom ne bavi godinama bezuspješno. Ako ne zarade ozbiljne pare, ili barem slavu, s prvim ili drugim pokušajem počnu se baviti nečim drugim. Umjetnost ne funkcionira na taj način.

NACIONAL: Kada pogledamo posljednjih godinu dana, vidljivo je da su klubovi puni, da se često svira, da se i diskografske kuće sve više okreću mladim izvođačima. Što bi trebalo napraviti da scena još više naraste i da se izbriše ta granica alternativnog i popularnog i da sva kvalitetna glazba, bez obzira na žanr, bude prisutna u mainstream medijima i prihvaćena isključivo zbog svoje kvalitete?

Klubovi su puni u Zagrebu. Izvan glavnog grada situacija je daleko lošija jer nema više ni klubova ni publike za takvu vrstu glazbe. Nužno je razvijati publiku, a to se radi preko podrške koncertnim prostorima.

NACIONAL: I što onda poduzeti?

Prijedlog o kojem se već neko vrijeme ‘’interno’’ priča i koji dijele neki od voditelja klubova bio bi sljedeći: napraviti konkretnu analizu klubova diljem zemlje u kojoj je potrebno razlučiti isključivo koncertne prostore od onih koji zaista ulažu svoja sredstva u razvoj scene. Nakon analize, oformiti mrežu klubova koji sudjeluju u izgradnji scene. To osnivanje mreže treba podržati Ministarstvo kulture, najbolje preko We Move Music.

NACIONAL: Što bismo time dobili?

Jedna takva mreža kroz pametno koordiniranje može u startu svojim postojanjem olakšati funkcioniranje bendovima kroz mogućnost lakše organizacije turneja i klubovima sa smanjenim troškovima oko dolaska benda. Daljnjim radom na mreži mogla bi se kroz Ministarstvo kulture osigurati financijska podrška usmjerena prema ulaganju u infrastrukturu takvih mjesta, od tehničkih i produkcijskih potreba do opremanja u infrastrukturu prostora kao što su ventilacija, toaleti, stolovi, stolice i sl. Tako bi se podigla kvaliteta doživljaja koncerta i pomoglo da ta mjesta ne izgledaju kao rupe iz prošlog stoljeća.

NACIONAL: Smatrate da bi Ministarstvo kulture i medija trebala izdvojiti veća sredstva za klupske programe.

Ministarstvo kroz program razvoja publike mora imati jasne smjernice prema takvim mjestima, jer upravo ti klubovi su ključna točka za razvoj buduće publike. To je vrlo bitno razlučiti jer koncertnim prostorima u manjim sredinama potrebno je nekoliko godina rada da dođu do toga da su koncerti novih bendova jednako posjećeni kao slični koncerti u Zagrebu. Pritisak financijske održivosti zna biti takav da je organizatorima nekad jednostavnije otkazati koncert nego sustavno i planski ići u gubitke kako bi se izgradila publike za takve nastupe. Sve to moglo bi se graditi kroz jednu takvu mrežu koja bi u konačnici trebala biti okrenuta i prema razvoju scene s vrlo smislenim i pametno posloženim ulaganjima, kao na primjer Superval. Tu je opet vrlo bitna suradnja s We Move Music jer bi i njima bilo lakše imati mrežu koja im olakšava posao i sugerira kako što bolje razvijati scenu da bi imali što nuditi tržištu EU-a.