U svibnju ove godine objavljene su dvije važne informacije vezane za Vedrana Ćorluku. Prva je bila da prestaje igrati nogomet, što i nije bilo iznenađenje s obzirom na to da ima 35 godina. Druga je bila da odmah po završetku karijere postaje pomoćni trener izbornika Zlatka Dalića u hrvatskoj reprezentaciji. Čak ni to nije veliko iznenađenje s obzirom na to da je Ćorluka bio lider među igračima, njega su svi slušali, tako da će svoj autoritet nadalje iskazivati s klupe. S obzirom na to da je posljednjih devet godina igrao za Lokomotiv iz Moskve, Ćorluka itekako dobro poznaje situaciju u ruskoj reprezentaciji jer je donedavno igrao s njima u ruskoj ligi. A za Tempo kaže, ususret ključnoj utamici u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo koja će se igrati 14. studenoga, da je hrvatska reprezentacija daleko bolja od ruske.

TEMPO: Niste ni završili nogometnu karijeru, a već ste prihvatili ponudu izbornika Dalića da postanete njegov pomoćnik u reprezentaciji. Jeste li to napravili zato što vam je bilo teško odvojiti se od nogometa?

Odluka o prestanku igranja bio je velik šok za sve, pogotovo za moje bližnje kojima sam to objavio u ožujku. U to vrijeme nazvao me Dalić i predložio mi da postanem njegov pomoćnik. Ta mi se ideja isprva nije svidjela jer sam se htio odmoriti, pomalo mi je već bilo dosta nogometa, želio sam biti s obitelji. Nije mi se odmah išlo na pripreme za Euro. Dok sam razmišljao i posavjetovao se sa svojima, vidio sam da bi to bio najbolji prijelaz iz igračke karijere u nešto što bi me moglo interesirati. U tom me trenutku to nije baš toliko interesiralo, ali sam nekako vidio da bi bilo dobro da ostanem u tome te da nakon prvih dva, tri mjeseca vidim zanima me li to ili ne. Ti igrači, suigrači, prijatelji su pozitivno reagirali, pa mi je sigurno bilo lakše donijeti tu odluku. Mislim da sam donio dobru odluku, zainteresiralo me, vidjet ću koliko će to trajati.

TEMPO: Izbornik Dalić je rekao da ste vi poveznica između stručnog stožera i svlačionice. Je li to doista tako?

Uvijek sam imao autoritet spram suigrača. Igrači su me uvijek gledali kao vođu koji im je sve mogao reći. Sigurno da je to i danas slučaj, bez obzira na to o kome se radi. Sa svima sam imao iskren odnos, a tako je i danas. Ako netko nešto nije dobro napravio onda će me čuti, kao što je čuo kada sam bio igrač. S druge strane, ako igrači nisu s nečim zadovoljni, onda im je lakše meni reći, kao bivšem suigraču i prijatelju, nego izborniku. No moj zadatak nije to, moj zadatak je sudjelovati u organizaciji treninga, biti desna ruka treneru s kojim će se on savjetovati i slušati moje mišljenje. Bez obzira na to što nemam trenersko iskustvo, mislim da sam puno toga prošao u nogometu i da mogu ukazati na neke stvari. Takav sam bio i kao igrač. Moja je uloga ista kao i Ladićeva, Olićeva, Mrmićeva, svi smo mi tu da olakšamo izborniku pripremu za utakmicu.

TEMPO: Vas ističu kao primjer igrača koji je znao utišati vlastiti ego, naročito na SP-u u Rusiji, kada zbog ozljede niste bili u najboljoj formi i, svjesni toga, niste se bunili kada niste bili u početnoj postavi.

Nije baš da mi to nije bio problem. Da, bio mi je problem. Pa svi želimo igrati. Bio sam ljut, poprijeko sam pogledao trenera kada mi je to priopćio, ti osjećaji se ne mogu sakriti. Veći problem bilo bi okretanje leđa svojim prijateljima i suigračima. I Vida i Lovren su bili na klupi, nisu bili ljuti, možda i jesu, ali zadržali su to za sebe. I to je meni jedino normalno. Puno igrača mi je na tome čestitalo, ali kada oni trebaju ostati na klupi onda nastaje problem. Normalno je da si ljut, ali ja sam 12 godina igrao za reprezentaciju, pa kako da radim probleme na reprezentativnom vrhuncu, iako u tom trenutku nismo znali kako ćemo završiti to Svjetsko prvenstvo. Mislim da bih prvo pljunuo na svoj odgoj koji su mi roditelji usadili. To se očekuje od svakog timskog igrača.

TEMPO: Je li vaša uloga u reprezentaciji značajnija zato što u kvalifikacijama Hrvatska igra protiv Rusije, protiv igrača koje poznajete jer ste donedavno igrali s njima u ruskoj ligi?

Pletikosi je ruski izbornik Karpin bio trener u Spartaku, ja sam posljednjih devet godina igrao u Rusiji i znam Karpinov stil koji je on preslikao iz Rostova na reprezentaciju, tu je i Olić koji je igrao za CSKA, tako da naše poznavanje igrača i lige sada dolazi do izražaja. Tako i ja imam veću ulogu, više me se pita, a sigurno i da imam neke informacije koje su došle do mene. Kod Rusa se do sada znalo koji će se igrači zvati u reprezentaciju. Karpin je donio ono što i mi imamo, a to je da nema više sigurnih, zovu se igrači iz Sočija, Rostova, zovu se najbolji u tom trenutku. Oni ne igraju neki bajni nogomet, ali taj pošten pristup im se vraća. Atmosfera koju sada imaju daleko je bolja no što je bila kod prijašnjeg trenera. Igrači su osjetili Karpinovo poštenje. Evo, njihov najbolji napadač Smolov trebao je biti u početnoj postavi na utakmici protiv Hrvatske. Ali na treningu se nešto dogodilo i nije igrao.

Vedran Ćorluka bio je kapetan Lokomotiva, a 2015. godine, kada su osvojili ruski kup, proglašen je igračem godine moskovskog kluba. FOTO: AP Photo/Denis Tyrin/GuliverImage

TEMPO: Kako to da Rusija, tako velika zemlja, ne može stvoriti moćnu reprezentaciju?

Uvijek se vraćamo na isto, a to je da u ruskoj ligi postoji limitirani broj stranaca koji mogu igrati u jednom klubu, svi ostali moraju biti Rusi. To je dovelo do toga da su ruski igrači na nevjerojatno visokoj cijeni, koštaju više nego što kvalitetom zaslužuju. Nažalost, imaju zagarantirano mjesto u ekipi, a nisu kvalitetni. Mislili su, ako bude puno stranaca, neće biti ruskih igrača. Bit će i to onih vrhunskih. Tako će se profilirati igrači za reprezentaciju. Tako je bilo i prije, nisu slučajno 2008. igrali u polufinalu Europskog prvenstva. Ruska liga tada je bila vrhunska. Sada od 24 igrača u ekipi možeš imati 10 stranaca i 14 Rusa, a osam stranaca može biti u prvoj momčadi. A gdje ćeš naći 14 kvalitetnih Rusa? Ja sam u Lokomotivi imao dva, tri Rusa koji nisu bili ta kvaliteta. Oni se stalno bore s tim limitima. A njihove omladinske škole ne rade kao naše ili portugalske.

TEMPO: Koji je razlog tome da Rusija nema vrhunske igrače?

Financijska moć ruskih klubova je nevjerojatna. Samo tri njihova reprezentativca igraju u inozemstvu, Golovin, Mirančuk i Čerišev koji je samo rođen u Rusiji, ali je odrastao u Španjolskoj. Svi ostali igraju u ruskoj ligi i imaju nevjerojatne ugovore, prihodi su veliki, kod kuće su, a sve to rezultira manjkom ambicije. Golovin je odličan igrač, igra u Monacu, ali Mirančuk i Čerišev su sporedni igrači u Atalanti i Valenciji. U usporedbi s hrvatskim igračima, to je nebo i zemlja.

TEMPO: Znači li to da ste, nakon što ste iz Engleske došli u Moskvu, bili začuđeni situacijom u ruskom nogometu?

Bio sam začuđen s puno stvari. Prvo sam bio začuđen s nevjerojatnom financijskom moći, a stadioni su im tada, 2012. godine, izgledali, bez uvrede, kao stadion NK Sesvete. Najviše me iznenadilo loše suđenje i neambicioznost i neprofesionalizam ruskih igrača. Današnji mlađi ruski igrači su drugačiji, oni žele i hoće, ali su već sa 17 godina vezani za agente koji će ih gurati tamo gdje će im provizija biti veća. Trebat će im vremena da iskoče. Njihova U-21 reprezentacija nema nekih uspjeha, u europskim kupovima niti jedan ruski klub nije mogao proći grupnu fazu. Krasnodar je s lakoćom izgubio od zagrebačkog Dinama. Klubovi su im daleko od europske kvalitete nogometa dok se reprezentacija mijenja, igraju drugačiji, moderniji nogomet. Nije to neki bajni nogomet, ali im se zbog poštenog pristupa sve to vraća.

TEMPO: Napustili ste Lokomotivu iz Moskve kada im je krenulo nabolje, kao što ste 2008. otišli iz Manchester Cityja u Tottenham u trenutku kada su arapski vlasnici kupili vaš klub. Kako sada na to gledate?

Za to ću uvijek kriviti Luku Modrića. Da Modrić nije potpisao za Tottenham, ne bih ja nikada napustio Manchester. Nije me on zvao u Tottenham, ali mu je bilo drago što sam došao. U tom trenutku Tottenham je bio bolji klub, financijski je bolje stajao, a London je bolji grad od Manchestera. Međutim, preko noći se to, prvenstveno financijski, promijenilo. Sljedeću godinu, dvije Manchester City bio je iza Tottenhama. Mene je Manchester City molio da ne odem, na čemu sam ja insistirao. Kažu mi, pričekaj da nađemo zamjenu. Dovode Zabaletu za pet milijuna funti, mene prodaju za 9 milijuna funti i taj Zabaleta postaje legenda kluba, podigli su mu spomenik u njihovu trening-centru Carrington.