Bila je to večer u kojoj se ljubav osjetila na svakom koraku. Amerikanci bi rekli “emotional roller coaster”. Tobogan i valovi emocija prelijevali su se dvoranom Vatroslav Lisinski. I ne samo na licima prepunog Lisinskog, već i izvođačima. Od Novih Fosila, Vlade Kalembera, Drage Diklića, Matije Cveka, Prljavog kazališta do neponovljive Tajči! 

Zaklada GNK Dinamo “Nema predaje” okupila je najveću elitu zagrebačkih glazbenika na jednom mjestu. I ono što je posebno znakovito, svi su se odrekli honorara. Bila je to večer u kojoj su emocije i pomoć onima kojima je najpotrebnije zamijenile eure.

Marko Lukunic/PIXSELL

Bio je to vrhunac humanitarnog rada Dinamove zaklade, na kojem je uručen ček od 25.000 eura za korisnike SOS Dječjeg sela Ladimirevci, doma za djecu koja odrastaju bez roditeljske skrbi.

Marko Lukunic/PIXSELL

Ljubav prema Dinamu i Zagrebu ispunila je Lisinski, a već od prvog trenutka, kad su na binu došli glazbenici Ante Gelo Banda svirajući antologijsku pjesmu “Vraćam se Zagrebe tebi”, nekima su krenule suze. No najemotivniji trenutak bio je kad je s velikog ekrana zapjevao pokojni Cico Kranjčar.

Marko Lukunic/PIXSELL

– Za nikaj na svetu, ja menjal te ne bi, moj Zagreb, tak imam te rad – pjevao je Cico.

Na trenutak, samo na trenutak, svi smo pomislili da je Cico opet s nama. U prvom redu sjedila je supruga Elvira, taj trenutak je teško opisati. Zaiskirle su oči i Velimiru Zajecu, Stjepanu Deveriću, Silviju Mariću, Tomi Šokoti, Edinu Mujčinu... Plava obitelj diskretno je pustila suzu dok je jedan od najvećih nogometaša u povijesti Dinama pjevao o svom Zagrebu. Kad je završio, slika je ostala na osmijehu. Na onom zaraznom osmijehu po kojem ga svi pamte. I taj trenutak, slika zaraznog osmijeha Cice Kranjčara svima je natjerala suze.

Marko Lukunic/PIXSELL

Cico je bio i ostao simbol Grada, a kad su ispod njegovog zaraznog osmijeha zasvirali Zagrebački solisti zaplakao je i Lisinski.

Lisinski su na noge podigli Vlado Kalember i Pišta, koji su s Tajči zapjevali ” Na modrom nebu iznad Zagreba”, potom Novi fosili s “Košuljom plavom” i “Za dobra stara vremena”, a najveća euforija nastala je kad su dečki iz Prljavog kazališta odsvirali “Lupi petama”, “Ružu hrvatsku” i “Marinu”.

– Imala je oči boje vena, boje vene, boje Dinama – orilo se Lisinskim, pjevao je i Eduardo da Silva, zajedno sa suprugom i kćerkom Lorenom. 

Marko Lukunic/PIXSELL

Posebno upečatljiva bila je Tajči, koja je pjevala “Zadnji fijaker” od Glowatzkog, a publiku podigla na noge s “Hajde da ludujemo ove noći”. Inače, Tajči je rođena Zagrepčanka, a kao tinejdžerica je nastupila još davne 1987. na Zagrebfestu.

– Tada sam dobila nagradu za najbolju debitanticu – pričala je poslije koncerta Tajči.

Marko Lukunic/PIXSELL

Tada, te davne 1987.,  učenica jezične i muzičke škole, 17-godišnja Tatjana Matejaš, pjevala je “Noć od kristala”.

Za kraj je izašao Jadranko Črnko, izbog još jedne neslužbene himne grada “Zagrebačkim ulicama”, kakva je i pjesma “Golubovi” Ive Robića koju je zapjevao Matija Cvek.

Marko Lukunic/PIXSELL

Bila je to doista posebna večer u kojoj se emocijama mjerila ljubav prema Dinamu i Zagrebu. Gradu i klubu koji kao da svih ovih godina nije prestao biti isti.. Zagreb i Dinamo kakvog pamtimo.