Prvi put na sceni zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta ansambl Drame izvest će tekst ‘’Ubojstvo’’ suvremenog izraelskog pisca Hanocha Levina u režiji gosta iz Izraela, redatelja Ida Rozenberga. Premijera predstave koja prati tri međusobno povezane priče u kojima se isprepliću sudbine protagonista, održat će se 17. veljače. U predstavi igraju članovi ansambla Drame HNK – Dragan Despot, Filip Vidović, Milan Pleština, Jelena Otašević Babić, Barbara Vicković, Lana Barić, Franjo Kuhar.

Osim njih, u predstavi ‘’Ubojstvo’’ igraju i mladi glumci, od kojih su neki još uvijek na studiju glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nacional predstavlja šestoricu glumaca koji dolaze – mladi, uspješni, talentirani, željni znanja i iskustva na sceni. Oni su Dominik Čičak, Luka Knez, Rok Juričić, Vibor Kreković, Lovro Juraga i Martin Kuhar, glumci koji su ulogu u ovoj predstavi dobili putem audicije. I to, što je još bolje, nakon što su ih vidjeli na sceni HNK, Luku Kneza u autorskom projektu ‘’Sorry’’ Bobe Jelčića, a preostalu petoricu u ‘’Don Juanu’’ u režiji Dejana Projkovskog koja je premijerno izvedena u listopadu prošle godine. To je samo dokaz, složni su svi, da su napravili dobar posao i zbog toga su iznimno sretni i ponosni.

Čak trojica od njih djeca su HNK, jer su im roditelji glumci, članovi ansambla zagrebačke nacionalne kazališne kuće. Lovro Juraga sin je prvaka Drame Slavka Jurage, Rok Juričić glumice Vanje Matujec, a Martin Kuhar sin je prvaka Drame Franje Kuhara. Stoga nimalo ne čudi da ih je životni i profesionalni put odveo u smjeru glume. Kako kaže Martin Kuhar, 27-godišnjak koji je diplomirao glumu na ADU u Zagrebu, kao klinac se igrao po svim tim hodnicima i iza scene:

„Uvijek sam HNK smatrao ‘svetim gralom kazališta’ i stremio sam tome da jedan dan i ja stanem na tu scenu. Poseban je moment bila uloga u ‘Don Juanu’ kad sam prvi put stao na scenu HNK, ali ova prilika – igrati u istoj predstavi s mojim ocem – to je zaista nešto posebno, teško je to opisati.“

Slijeva nadesno: Martin Kuhar, Dominik Čičak, Rok Juričić, Vibor Kreković, Luka Knez i Lovro Juraga. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Za Dominika Čička, 25-godišnjaka koji je glumu diplomirao na East 15 Acting School u Londonu, ‘’Ubojstvo’’ je čak treći projekt na sceni HNK, jer je i u ‘’Šišmišu’’ imao malu ulogu. U ‘’Ubojstvu’’ igra jednog od vojnika, što je veća uloga. Kako kaže, po naslovu se već može shvatiti da ‘’Ubojstvo’’ nije nimalo lagana predstava:

„Ozbiljna je ovo tematika, pokazat ćemo sve najgore od ljudske duše – ratove, silovanja, sukobe, ubojstva. To je, nažalost, itekako poznato svima, svaka kultura upoznala se s time pa će publika sigurno reagirati na tekst. Iako je riječ o izraelskom piscu, tekst je suvremen, ali svevremenski, pisan 1990-ih. Čista suprotnost od tematike predstave jest, međutim, rad na predstavi koji je predivan. Ido je divan, prekrasno je s njim raditi i zaista uživamo.“

Rok Juričić, 25-godišnjak koji je nakon diplome na ADU u Zagrebu diplomirao i na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu, kaže kako su u ovoj predstavi specifični usponi i padovi:

„To je redatelj tijekom cijelog procesa pripreme predstave često spominjao, ti naizmjenični usponi i padovi u vrlo kratkim vremenskim periodima. Slažem se, predstava iznosi najcrnje aspekte društva, ali i neobavezno ukazuje na to koliko se kolo sreće zaista brzo okreće.“

Iako, naravno, svakoj ulozi pristupaju na jednak način, odgovorno i zainteresirano, slažu se oko toga da Velika scena HNK u Zagrebu zaista jest najveća u Hrvatskoj. Kako kaže Lovro Juraga, 22-godišnji student 4. godine ADU u Zagrebu, divno je tijekom rada na ‘’Ubojstvu’’ surađivati sa starijim kolegama koji su ih već na ‘’Don Juanu’’ prihvatili i pomogli im, a isto je i u ovoj predstavi.

Rok Juričić dodaje da su svi oni mladi glumci i da je jako važno da se mladim ljudima otvaraju prilike za posao:

„Audicije su sve češće u kazalištu, ali ipak je još uvijek to u većoj mjeri način rada na nezavisnoj sceni. Za mlade ljude je dobar svaki posao koji im se nudi, bilo da je riječ o filmu, seriji, predstavi ili reklami. Nije čest slučaj da mladi imaju posla, tako da je ova prilika, predstava u HNK, zaista hvalevrijedna inicijativa Uprave.“

Martin Kuhar kaže da je to posebno to važno promatrati iz pozicije nakon pandemije, kad je sve doslovno stalo na dvije godine, ništa se u kazalištu nije radilo, ništa se nije moglo raditi. Sjećam se, kaže, da su se dok je bio student pete godine Akademije, prije korone, nudile prilike na svakom koraku, stalno se nešto radilo:

„I onda je to odjednom stalo. Godinu i pol dana, kao čovjek koji je završio fakultet, ne znam kamo bi sam sa sobom, jesi li nešto krivo napravio, jesi li ti kriv za to sve što se oko tebe događa. A zapravo je sve to bilo nešto što nitko od nas nije mogao kontrolirati. I onda kad smo igrali ‘Don Juana’, kao da nam je zasjalo sunce, naprosto sam se kao puzzla vratio na svoje mjesto.“

Čičak se nadovezao i rekao da je ‘’Don Juan’’ zaista posebno iskustvo. Diplomirali su, navodi Čičak, glumu na različitim stranama svijeta, neki u Zagrebu, neki u Beogradu, New Yorku, Londonu. Zato je taj ‘’Don Juan’’ za sve njih bio jedan predivan start:

„Da je i na tome stalo bili bismo prezadovoljni, ali uvijek je najveća pohvala to kad te netko ponovno pozove da radiš s njim. Jer to znači da smo dobro napravili posao, i zaista smo se u ‘Don Juanu’ na sceni ‘bacali na glavu’, kao što to radimo i u ‘Ubojstvu’. Moramo se zaista zahvaliti na divnim prilikama u kojima uživamo.“

Vibor Kreković, 33-godišnjak koji je glumu diplomirao najprije u Beogradu pa na The Lee Strasberg Theatre & Film Institute u New Yorku, ističe da je zaista lijepo i važno da se radi, da se otvaraju prilike, posebno za mlade. U Americi, kaže, sve funkcionira po principu audicija pa mu je drago da se i u Hrvatskoj organiziraju audicije.

Budući da se predstava bavi teškim temama, crnoj strani ljudske prirode, Lovro Juraga tvrdi da je važno u kazalištu pričati o tome:

„Kazalište je uvijek bilo mjesto buđenja svijesti naroda, tako je nekako i nastalo, kako bi upozorilo ljude na loše i dobre stvari. Ovo je dosta aktualan komad i bitno je pričati o stvarima koje opisuje tekst, bez obzira na to koliko teške bile. Nekih smo svjesni, nekih smo nesvjesni, ali one su oko nas, prate nas. Bitno je istaknuti takve stvari kao bitan segment društva.“

Diplomirali su glumu na različitim stranama svijeta, u Zagrebu, Beogradu, New Yorku, Londonu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Čičak dodaje da je kazalište uvijek bilo ogledalo društva. Smatra da neka predstava neće promijeniti nešto na globalnoj skali, ali ako samo jedan gledatelj ode kući nakon predstave propitujući to što je vidio, oni kao glumci svoje su odradili.

Juričić kaže da u predstavi postoje scene koje su u segmentu dokumentarističke, u smislu da potvrđuju generalnu tezu da je rat nešto loše i užasno:

„Ali snaga teksta je da gledatelja ova predstava zaista vodi na emotivno putovanje, na emotivno ‘šamaranje’. Tekst počiva na tradiciji apsurdnih tekstova Harolda Pintera i Samuela Becketta, a upravo je osjećaj neizvjesnosti esencija ratnog okruženja. To se u kazalištu ne postiže neprekinutim nizanjem teških scena, već vještim izmjenama izrazito euforičnih trenutaka te scena potpunog emotivnog užasa.“

Vibor Kreković prisjetio se da su na Akademiji jednom prilikom razgovarali o kazalištu pa je jedan profesor rekao svoje viđenje toga zašto uopće idemo u kazalište:

„Rekao je da je to zato što se suočavamo s nečim s čime se možda u životu ne želimo suočiti, bježimo od toga. U kazalištu dobijemo emotivni val od glumaca. Osim što je poruka bitna, gledajući nekoga kako se s nečime suočava proživljavamo katarzu, u emotivnom kolu smo. Posebno je to izraženo kroz teške teme što će, vjerujem, pokazati i ovaj tekst.“

Na pitanje što je naučio tijekom ovog procesa, Kreković kaže da neke stvari ponoviš kad radiš predstavu. Ili ponekad istu stvar osvještavaš sve više, kao glumac se otvaraš svakom novom predstavom, svakom novom izvedbom, opušteniji si, otvoreniji, sigurniji, pokušavaš biti dostupniji. Isto tako, naučiš koliko ne možeš predvidjeti neke stvari koje se uvijek dogode, naučiš se opustiti iako ne znaš, naučiš vjerovati iako ne znaš.

Lovro Juraga dodaje da nije, bez obzira na to što se na klasi na Akademiji radi u velikim skupinama, imao dosad priliku raditi u predstavi s velikim ansamblom. Igrajući predstavu, kaže, nema dojam da zapravo u njoj sudjeluje 20-ak glumaca i glumica, što smatra vrijednim iskustvom iz kojeg puno uči.

Čičak ističe da je divno kad ti stariji kolega ponudi neki savjet:

„Možda ti neće ‘kliknuti’ tog trenutka, ali hoće za nekoliko dana ili dva tjedna, kad se ukaže takva situacija. Nakon toga stvari postanu puno jasnije. Kazalište je živa stvar i koliko god da stremimo tome da performans bude isti, on će uvijek biti drugačiji, na svakoj izvedbi. Iz toga treba učiti, kako naći konzistentnost, koju poruku želimo poslati kao glumci.“

Roka Juričića profesorica Doris Šarić Kukuljica naučila je divnoj stvari. Rekla mu je, ispričao je, da nije gluma nešto što u određenom trenutku naučiš ili svladaš, već je to vještina da ostaneš miran unatoč tome što na početku nikad nećeš imati pojma.

Luka Knez, 23-godišnji student pete godine ADU u Zagrebu, kao i Dominik Čičak igra jednog od vojnika, što je veća uloga. Njih dvojica i glumac Tin Rožman s Draganom Despotom otvorit će ovu predstavu, prvi izlaze na scenu. Knez kaže:

„Kad je bilo koja uloga u pitanju, fokus stavljam na okolnosti, na motivaciju svog lika, radim racionalizaciju situacije, to mi dosta pomaže, dakle kad vježbam ulogu kod kuće koristim neke stvari iz vlastitog života. Kad sam s partnerima, iz njih izvlačim sve što mogu, slušam njih, slušam redatelja, to je proces u kojem se u mojoj glavi odvija dosta stvari. Kad dođe vrijeme, moram sve to pustiti, ali iz te spremnosti na neočekivano iz mene izlazi zabava. Treba biti konstantno fokusiran, a energiju izvlačimo jedni iz drugih cijelo vrijeme na sceni.“

Upravo su ti razgovori izvan scene, slaže se Čičak, posebno sa starijim kolegama, neizmjerno važni, iz njih se crpi nevjerojatna energija. Međusobno si, kaže, jako pomažu, gledaju se na sceni, daju jedan drugome savjete, predlože kako bi možda moglo nešto drugačije napraviti, i što je jako važno – vjeruju si.