Listopad i studeni ove godine su za istaknutog hrvatskog slikara Vatroslava Kuliša iznimno aktivni. Naime, Kuliš je na glasu kao umjetnik koji svaku svoju izložbu priprema jednako temeljito i ozbiljno, tako se prvi put predstavio u Zaboku u Velikoj galeriji Grada Zaboka kao glavni gost na otvorenju manifestacije Dana Gjalskog, a u Portugalu je u Nacionalnom muzeju kočija izložio također ciklus novih radova u sklopu izložbe „Umjetnost Zagreba u Lisabonu“, u povodu 40. obljetnice prijateljstva dvaju gradova. U Lisabonu se još uz Kuliša predstavljaju fotografijama Marija Braut i Slavka Pavić.

Novi Kulišev ciklus slika „Centripetalne fuge“ označava ujedno najdulje trajanje jednog njegovog ciklusa djela, čime taj ciklus ulazi u svoju petu godinu postojanja. Kao umjetnik koji radi brzo, nadahnuto, tzv. fa presto slikarstvo puno energije i vitalnosti, Vatroslav Kuliš svoje je dosadašnje cikluse, poput „Valova“, „Kornata“, „Kuti“, „Metamorfoza mora“, „Ključanja vode“, „Riffova“ i „Herbarium pictorium“, stvarao u visokom nadahnuću godinu ili dvije i u kontinuitetu kretao dalje bez straha, u nove izazove slike. Nije se zatvarao u prokušane motivsko-stilske matrice i uspješne formule, iako se već mnogo puta u slikarskoj karijeri mogao posve opustiti i mirno ubirati plodove svojeg talenta. Došavši, dakle, do trenutka kada je prirodu posve transformirao u apstraktnu energetsku matricu slike („Ključanje vode“, „Herbarium pictorium“), u zadnjem ciklusu koncentrirao se na radove u tehnici akrila na papiru, žestokih gesti i kolorita, koji u kontinuitetu ukazuju na traganje za prostorom osobne slobode, kako je primijetio slavni likovni kritičar Edward Lucie Smith.

Kuliš je unutar korpusa suvremenog hrvatskog slikarstva jedan od glavnih protagonista apstraktnog / postapstraktnog ekspresionizma, gestualnog slikarstva i kolorističke apstrakcije, s posebnim senzibilitetom prema motivima iz prirode, poput vode, mora i mediteranskog pejzaža. No ono što ga odvaja od prosjeka jest duboka težnja za traganjem i rješavanjem unutarnjih, strukturalnih, kompozicijskih problema dvodimenzionalnog predloška slike. Zanimaju ga žestoki sudari boja, gesti, mrlja, linija i kovitlaca; iluzija dubine i kretanja, dapače, gigantske geste (Zvonko Maković).

Iako je novi ciklus apostrofirao umjetnikovu težnju prema nereferencijalnom i neasocijativnom slikarstvu, koje se oslobađa i ostvaruje u čistoj apstrakciji, još uvijek možemo dešifrirati tri moguća polazišna motiva – sunce, cvijet i vrtlog – koja slikar koristi kao inspiraciju za složene kompozicijske sustave longitudinalnog formata. Ciklus „Centripetalnih fuga“ u svojim je motivsko-problemskim postavkama umjetniku otvorio mogućnosti eksperimentiranja s dubinom prostora kadra, poliperspektivnošću, brojnim nizanjem pozadinskih planova, snažnim kosim prodorima potezâ, stvarajući dinamične kolorističko-vizualno pokrenute kompozicije. Kroz izmjene i kontrapunktiranje snažnih, ekspresivnih i na prvi pogled neobuzdanih poteza i curenja boje te dijelova koji su kontemplativni, lirski i autorefleksivni, slikar stvara intrigantni dijalog s podlogom, koristeći tople i hladne nijanse boja za uspostavljanje prednjih vizualno bliskih i udaljenijih planova struktura na slici. Vatroslav Kuliš ovim je ciklusom – nakon ciklusa „Riffovi“ – ponovno otkrio koliko mu je važna glazba koju sluša dok slika i koliko se frekvencije zvuka i ritma mogu povezati s bojom i gestom. Mnogi su istaknuti hrvatski likovni kritičari primijetili da je taj umjetnikov ciklus jedan od prijelomnih trenutaka u njegovu radu posljednjih godina, pun dinamike i za slikara potpuno novih nijansi kolorističke palete, gdje kroz istraživanje formalnih, tehničkih ili idejnih postavki slikarstva, Kuliš bez straha eksperimentira s pikturalnim problemima i prostorom slike, dolazeći možda najbliže do sada konceptu tzv. čistog slikarstva (Tonko Maroević, Miroslav Gašparović).

Izložba u Zaboku otvorena je do 24. studenog, a ona lisabonska do 3. prosinca ove godine.