Nagrađivani i prevođeni zagrebački pisac i književnik, 57-godišnji Vanja Spirin, pionir je fantasy književnosti u Hrvatskoj. Dosad je objavio šest fantasy romana, brojne ZF priče, jedan putopis i knjigu “Hrvatski mitovi i legende” koja je uvrštena u lektiru za osnovne škole i služi kao ispitna literatura na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše i kao ghostwriter, a dugi je niz godina radio i kao copywriter. Trenutno priprema čak dva nova romana, ali i novi oblik promoviranja vlastitih djela putem audiopriča.

NACIONAL: Kako to da istovremeno pripremate dva romana?

Iz vrlo jednostavnog razloga, da si povećam šanse da dobijem financijsku potporu za to što radim. Zvao sam Ministarstvo kulture i pitao ih smijem li prijaviti istovremeno dva romana i odgovorili su mi da mogu prijaviti koliko god želim, ali će dati potporu samo za jedan roman. Naravno ako zaključe da zaslužuje potporu.

NACIONAL: O kakvim je romanima riječ?

Jedan se zove “Junkers i Vaillant u zemlji zmajeva” i povezan je s Kinom, a između ostalog i sa sadašnjim zbivanjima, iako se sve odigrava u fiktivnom ranom srednjem vijeku. To je humorna fantastika.

NACIONAL: O čemu pišete u drugom romanu?

Drugi roman posvećen je tome kako funkcionira redarska služba na open air psy trance festivalu. Ljudi većinom ne znaju ništa o tome kako funkcioniraju redari, a naročito na takvom egzotičnom mjestu kao što psy trance festival.

NACIONAL: Kako je jedan pisac poput vas postao redar na takvom festivalu?

Stvar je u tome što radim povremeno kao redar, ali ovo o čemu pišem je fikcija, iako ima epizoda koje su inspirirane stvarnim događajima. Kao redar radim zato što sam kao klinac trenirao borilačke sportove pa sam prilično vješt u tome. Svima je to čudno jer radim i druge poslove, a pritom više nisam ni mlad. Osim toga, ekipa redara s kojom radim dolazi sa svih strana pa je tako jedan od njih i arhitekt.

NACIONAL: Kakvi su dojmovi s tog psy trance festivala da ste odlučili posvetiti mu knjigu?

Prije svega, to je moderan tip festivala u stilu Woodstocka. Kada sam bio mlađi i sam sam naginjao takvom tipu festivala. Malo duhovnosti i ovoga i onoga. Spoj pacifističkog mentaliteta i elektroničke glazbe koju i sam volim i produciram mi je odličan.

NACIONAL: Što vam se urezalo u pamćenje, što planirate staviti u knjigu?

Moja zadaća na festivalu je bila da čuvam most preko kojega su neki smjeli proći, a neki ne. Ti je ovisilo o propusnicama koje su imali. To se odnosilo uglavnom na izvođače. I tako stojim pored rijeke i dolazi par u ranim dvadesetima. On je bucmast i potpuno gol, a na sebi ima samo tenisice. Ona je odjevena i s njim u društvu. U jednom trenutku njih dvoje sjednu na jednu klupu koja je udaljena od mene nekih desetak metara. I gledam ja tako njih, kad odjednom ona počinje vrištati. Prilazim k njima da vidim o čemu se radi. Oni mi pokazuju životinju koju su ugledali, a to je bio puž golać. Uglavnom, kažem im da je to sasvim bezopasna životinja i da ću ga primiti i odnijeti u grmlje. na što djevojka počne vikati i kroz suze govoriti da se takva životinja ne može držati u rukama jer je to užasno.

NACIONAL: Kako će se zvati ta knjiga?

“Podragajmo gumenog jednoroga”. Naziv je nastao prema stvarnom događaju.

NACIONAL: Vaša satira postala je vaš zaštitni znak. Zbog čega?

Volim humor i satiru, a i pisati humoristično je vrlo izazovno. Puno je književnika utjecalo na mene i moj stil od kojih možda to nisam očekivao. Jedan od njih je Jorge Luis Borges kojega jako cijenim i volim, ali uz njega je tu i veliki majstor Bulgakov koji ima fini sofisticirani humor i čudesnu maštu i naraciju. Kombinacija tih raznih utjecaja je izgradila moj stil.

NACIONAL: Djela koja ste do sada pisali oslanjaju se na povijest i fantasy, a prepoznati ste kao pionir tog žanra u Hrvatskoj. Istovremeno ste se bavili i hrvatskom poviješću pa ste tako napisali knjigu “Hrvatski mitovi i legende”, uvrštenu u lektiru za osnovne škole i ispitnu literaturu na Filozofskom fakultetu. Postoje li dodirne točke između pisanja fantasyja i ozbiljnog djela kao što su “Hrvatski mitovi i legende”?

To je dobro pitanje. Znate štos: što nije tvoja religija to je mitologija. Ono u što ti vjeruješ je religija, a ono u što ne vjeruješ je mitologija ili bajka. Dobar dio mitoloških priča su ili fantastika ili fantastika temeljena na neprovjerenim povijesnim događajima.

NACIONAL: Na koji ste način pristupili pisanju “Hrvatskih mitova i legendi” i uzimali podatke iz povijesne građe, a koliko ste koristili iskustvo u pisanju fantasyja?

Tu knjigu napisao sam 1996. godine i to su bili još neki moji počeci. Nisam puno preuređivao originalne legende, iako sam potrošio barem godinu dana na istraživanje građe. Na koncu sam sve uobličio da ima glavu i rep i da malo po mentalitetu i stilu vuče na Tolkiena jer je tako tekst pitkiji.

NACIONAL: Je li zbog toga knjiga ušla u obaveznu lektiru i kao ispitna literatura?

Nisam ja to očekivao. Bio sam jako polaskan kada su mi to rekli. Iako su mi se prijatelji smijali i govorili mi da sam starkelja.

NACIONAL: Vaše prvo fantasy djelo “Hangrap i Drobhila”, takozvani starohmirijski ep, posebno je pohvalio i Vjeran Zuppa koji je tom prilikom napisao o toj knjizi: “Podobnom i potrebitom ruci i umu svakog hrvatskog čitatelja, a poglavito poznavatelja”. Kako ste se uopće odlučili na fantasy sredinom devedesetih kada on kao žanr još nije ni zaživio u Hrvatskoj?

Tu sam knjigu počeo pisati u vrijeme kada se termin fantasy jedva koristio, barem tu kod nas. Do nekog vremena taj tip fikcije se zvao samo ZF, odnosno znanstvena fantastika. Kako su moderne bajke postale jako popularne koje fingiraju nekakvu prošlost, onda se to preimenovalo u fantasy. U tom sam vrijeme studirao lingvistiku i fonetiku i povremeno se spominjao ep ‘’Gilgameš’’. Druga inspiracija je bila lingvistička literatura koja ima jako puno raznih fusnota i objašnjenja i tako ta knjiga glumi znanstveno djelo. Okidač za početak pisanja je bio film “Ben Hur”, stara, originalna verzija. Taj film je značajan jer imaj zanimljivi patos pa sam zaključio da bi trebalo napisati humorističnu verziju ‘’Gilgameša’’. U to vrijeme sam morao polagati ispit iz versifikacije pa sam htio pokazati da znam pisati u desetercu i sonetu.

NACIONAL: Vratimo se još na “Hrvatske mitove i legende”. S obzirom na to kako je knjiga prihvaćena, jeste li razmišljali o nastavku?

Zapravo nisam. Budući da je ta moja knjiga prva koja je bila posvećena toj temi, iza mene je još dosta ljudi pisalo slične knjige. Neke od njih su baš striktno znanstveno orijentirane, dok je moja napisana više da tu staru kulturu i priče približi ljudima na književni, a ne na znanstveni način. Puno se profesionalaca i entuzijasta time bavi, a oni su ipak na koncu kompetentniji od mene za takve knjige. S druge strane, postoji i tendencija da se kroz epsku fantastiku, zakamufliranu u mitologiju, preuređuje povijest, a to spada u svima nama poznate stramputice 21. stoljeća.

NACIONAL: Od knjige do knjige niz godina ste radili kao copywriter u TV kućama i nekim marketinškim agencijama. Koliko je taj posao utjecao na vaše pisanje?

To je isto dobro pitanje. Na RTL-u sam radio kao copywriter punih osam godina i u to vrijeme nisam uopće pisao knjige. Eventualno bih tu i tamo napisao priču. U tom sam periodu zapravo pekao zanat, odnosno pisao po narudžbi, što i je posao copywritera. Od reklama do pisanih tekstova svih mogućih formata i tema, čak i novinarskih. U jednom trenutku, kada sam poželio napisati novu knjigu, a prošlo je punih deset godina od prethodne, zabrinuo sam se jesam li kroz posao copywritera doživio neko oštećenje. Je li možda književnik umro u meni? Na kraju se pokazalo da to ipak nije bio minus, već mi je pomoglo. To je naprosto ispao dodatni set alata za pisca koji se može koristiti u književnosti.

NACIONAL: Koliko je posao copywritera bio poticaj za vaše posljednje djelo “Plavuše za neznalice”, u kojemu ste pisali o vašim specifičnim putešestvijama po Portugalu, Gibraltaru, Ekvadoru, Škotskoj, Andaluziji itd.?

To su priče od 15 do 20 stranica. S tim da zadnja priča ne govori o fizičkom putovanju, već u neko drugo vrijeme i u neki drugi mentalitet. Opisao sam jedan tulum s gomilom vesele ekipe koja se ponaša izvan svake pameti pa je možda i zbog toga taj roman nekima zabavan. Pritom moram naglasiti da je sve što sam napisao u toj knjizi potpuno istinito. Nije fikcija.

NACIONAL: U knjizi opisujete i putovanje u Ekvador. Odakle želja da putujete u tu zemlju?

To je bio službeni put jer smo radili dokumentarac o bananama Bonita. Međutim, vlasnici kompanije nisu htjeli dati novac za avion, već su nam rekli da se sjednemo na njihov brod koji kreće iz Ploča i za tri tjedna smo bili u Ekvadoru. To je bilo zanimljivo putovanje. Znate kada imate naizgled nedostižne snove kao klinac, a ja sam htio vidjeti prašumu u Amazoni, popeti se na vulkan i preploviti ocean. To smo moji frendovi i ja uspjeli napraviti na jednom putovanju. Bili su to stvarno egzotični događaji.

NACIONAL: Odakle vam ljubav prema putovanjima?

Volio sam jako čitati putopise, a jedan od ljudi koji me jako inspirirao za to bio je Joža Horvat koji je bio veliki prijatelj mojih roditelja. Tako sam uz vrsnog putopisca odrastao. Drugi prijatelj mojih roditelja je pak bio Zvonimir Balog ,uz čije sam sulude vesele pjesme također upoznavao književnost. To su neki moji korijeni zbog čega sam najviše čitao putopise, ali sam cijelo vrijeme imao osjećaj da ljudi ne opisuju događaje kakvi su stvarno bili. U zemlji trećeg svijeta, u Ekvadoru, gdje ti je glava u torbi 24 sata na dan, cijelo vrijeme moraš paziti da ti se nešto ne dogodi. Kada to prođe, to je zanimljiva avantura koju možeš prepričati. Ali dok si tamo i nije baš toliko zabavno. Putopisci prešućuju probleme na koje na tim putovanjima nailaziš svaki dan.

NACIONAL: Zbog čega je fantasy gurnut u stranu i gotovo se nikada se spominje s drugim žanrovima?

Postoji termin koji se u zadnje vrijeme koristi, a to je spekulativna fikcija. Taj termin objedinjuje ZF, fantasy, horor, krimić i mistery. Drugim riječima, to je žanrovska književnost. Ljudi koji ne čitaju žanrovsku književnost misle da to nije kvalitetna književnost. No to je sasvim krivo, na primjer imate Rogera Zelaznyja koji je pisac u rangu najboljih pisaca mainstreama. Nevjerojatno je darovit i vješt pisac, ali puno čitatelja nisu ni probali čitati njegova djela. Na primjer, Terry Pratchett je za humorni fantasy kao Jimi Hendrix za rock. Okrenuo je fantasy na zezanciju i napravio svojevrsnu revoluciju, a bio je vrhunski pisac. On je kao humorist u rangu s, na primjer, jednim Kishonom. Postoji tendencija da brojni čitatelji vrlo odlučno tvrde da ne vole fantastiku, premda im je najbolji film “Istrebljivač”, a najbolja serija “Igre prijestolja”. To je fenomen.

NACIONAL: Osim što ste pionir fantasy književnosti, pionir ste i u audioknjigama. O čemu se radi?

U zadnje vrijeme sam počeo raditi audioknjige i to se ljudima jako sviđa. Zapravo to nisu knjige, nego priče. Napišem priču i pročitam je, a kako sam se školovao za ton majstora i audioproducenta, tehnički sam obradim taj tekst. Potom audiopriču stavim na SoundCloud ili YouTube da ljudi to mogu poslušati. Ljudi su sve nervozniji i sve im se manje da čitati, ali poslušati audiopriču im se ipak da. Osim toga, to svi znamo, usmena književnost i je početak cjelokupne književnosti. I sada smo se vratili na to da ljudi najradije konzumiraju neki tekst slušajući ga. Krenuo sam u to analizirajući današnje stanje književnosti i zaključio da je u velikim problemima. Čini mi se da tijekom školovanja ne govore dovoljno mladim ljudima da je knjiga nešto zabavno, u čemu ti sudjeluješ stvarajući taj svijet čitajući je, a tu je struka definitivno jako zakazala.

NACIONAL: Književnici ne zarađuju baš od svojih djela, a teško je povjerovati da bi ovakvim dijeljenjem priča putem internetskih platformi mogli nešto zaraditi.

To su zapravo svojevrsni teaseri, kako se to zove u promotivnom poslu. Navlakuše, u pozitivnom smislu. Napišeš priču koju možda nitko ne bi ni krenuo čitati, ali kada im ponudiš da je poslušaju i svidi im se, ljudi se zainteresiraju za tvoje pisanje pa možda ipak nešto i pročitaju.