Redatelj Vanja Jovanović za 11. listopada priprema prvu ovosezonsku premijeru HNK-a u Varaždinu – ‘Balkanskog špijuna’. U tom kazalištu radi prvi put, i to na poziv intendantice Senke Bulić. Kako kaže Jovanović, paranoja je u društvu još uvijek prisutna kao u vrijeme nastanka teksta

Predstava „Balkanski špijun“ prema tekstu Dušana Kovačevića, koja će biti izvedena 11. listopada, prva je ovosezonska premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Predstavu režira višestruko nagrađivani redatelj mlađe generacije Vanja Jovanović, scenografiju potpisuje Matej Kniewald, kostimografiju Mario Tomašević dok je autor glazbe Šimun Matišić. Iliju Čvorovića igra Ljubomir Kerekeš, njegovu ženu Danicu Ljiljana Bogojević, Sonju Čvorović glumi Elizabeta Brodić, Đuru Čvorovića Marinko Leš, a podstanara Robert Španić.

„Balkanski špijun“ prvi put je postavljen u kazalištu 1983. godine, a nakon toga je 1984. snimljen i film koji je stekao kultni status, što znači da će usporedbe biti neminovne. Film govori o paranoidnom i zbunjenom Beograđaninu koji je umislio da je njegov podstanar zapravo terorist koji želi rušiti državu. Glumački dream team tada su činili Danilo Stojković, Mira Banjac, Bora Todorović, Zvonko Lepetić i Sonja Savić.

Legendarni likovi paradigma su i simbol različitih društvenih stanja, no njihove osobne i društvene paranoje, uz crnohumorne dijaloge i kritiku sistema, odlično funkcioniraju i u novonastalim društvenim i političkim okolnostima.

U povodu premijere „Balkanskog špijuna“ tjednik Nacional razgovarao je s redateljem Vanjom Jovanovićem. Rođen je deset godina nakon prve izvedbe „Balkanskog špijuna“ – dakle, 1993. – u Osijeku, gdje je diplomirao glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji, a zatim magistrirao kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija sudjelovao je u mnogim akademskim i izvanakademskim kazališnim produkcijama, pohađao domaće i inozemne radionice te glumio u predstavama pozivanim na domaće i inozemne kazališne festivale. Od 2016. bio je zaposlen u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka. Do sada je kao redatelj profesionalno radio u GKL-u Rijeka, HNK-u Zadar, KL-u Zadar, Teatru Puna kuća, GK-u Virovitica, Zorinom domu Karlovac, KD-u Pinklec, KC-u Osijek, Empiria teatru, LK-u Mostar i DPRS-u Banja Luka, a široj zagrebačkoj publici predstavio se 2021. svojom režijom predstave „Čovjek jastuk“ u Dramskom kazalištu Gavella i autorskim projektom „Mala zabava“ u kazalištu &TD.

NACIONAL: Nakon Rijeke, Zagreba i, naravno, Osijeka gdje ste rođeni, otkud vi u Varaždinu i zašto baš „Balkanski špijun“? 

U Varaždinu sam isključivo zbog „Balkanskog špijuna“, a to je bio prijedlog intendantice Senke Bulić. Ponukana nekim mojim dosadašnjim predstavama koje je gledala, ona je zaključila da bih ja, iz meni tada nepoznatih razloga, bio idealan redatelj za upravo taj tekst. Naravno, bilo mi je drago zbog tog poziva, a s vremenom, kako sam se počeo pripremati i kako su probe odmicale, i ja sam počeo uviđati zašto i otkuda ta odluka. Možda je dobro što sam ja generacijski dosta odmaknut od samog teksta, same tematike, pa i samog filma, koji mi nisu odredili djetinjstvo kao nekim drugim, ozbiljnijim i starijim redateljima.

NACIONAL: Rođeni ste deset godina nakon što je predstava prvi put postavljena u kazalištu i na filmu, koji među starijim generacijama ima kultni status. Koliko će vas to opterećivati i jeste li pogledali film tijekom priprema za predstavu?

Kao što rekoh, možda je upravo iz navedenih razloga to bila dobra Senkina odluka, jer ne osjećam opterećenje spram filma i nemam bojazan da ću iznevjeriti neka očekivanja. Nemam tu vrstu odnosa prema toj materiji. Zato mi je to i jako lako raditi, jer se prije svega radi o sjajno napisanom tekstu, a i ja ga gledam iz neke osobne vizure, neopterećen tim pritiskom. Naravno da sam film gledao i prije, u djetinjstvu sa svojim ocem, koji ga je obožavao. Tada „Balkanskog špijuna“ još nisam razumio niti volio. Naime, otkad znam za sebe, ja bježim od starih filmova. Ali obnovio sam znanje otkad sam saznao da ću režirati predstavu.

NACIONAL: Radi se o svevremenskom tekstu koji se može uklopiti u bilo koje vrijeme i političke prilike. Jeste li radili neke paralele sa sadašnjošću ili to nije bilo potrebno? 

Ne bih se složio da se radi o toliko univerzalnom tekstu. Mislim da je to integralni tekst vremenski vrlo određen u mišljenju. Mi danas nemamo tu vrstu paranoje koju su ljudi doživljavali u tom vremenu, odnosno, koju na neki satirički način doživljava Ilija Čvorović. No u nekom osjećaju straha, paranoje cijelog društva, apsolutno da, u doživljaju teksta i same predstave može se reći da se radi o univerzalnoj priči.

NACIONAL: Ilija Čvorović bio je na Golom otoku i zato je paranoičan. Danas, doduše, nema Golog otoka, ali se zato nezavisni mediji, istraživački novinari, civilne udruge, aktivisti proglašavaju državnim neprijateljima, izdajnicima i slično. U tom smislu mogu se pronaći paralele. 

Svakako se mogu pronaći paralele. I sam se kao umjetnik i kazališni redatelj susrećem, točnije, aktivno živim u takozvanoj cancel-kulturi. U svakom trenutku imam „slobodu govora“, ali ako netko nešto krivo protumači, bilo tko me ima pravo „otkazati“ ili ukinuti i upropastiti mi cijelu karijeru. I to samo zato što nekome tko je trenutno u poziciji moći nešto ne odgovara u nekoj predstavi. Tako da ta paranoja svakako i dalje postoji. Dakle, kako sam i napisao u programskoj knjižici – osjećaj je praktički ostao isti, samo su načini provođenja zastrašivanja malo elegantniji nego prije.

NACIONAL: Tko je radio dramaturgiju, jesu li ostali originalni dijalozi?

Nema dramaturga ni adaptacije. Ja sam sam prilagođavao i „štrihao“ tekst, isključivo u funkciji ritma i brzine predstave. Jer radi se o vrlo, vrlo brbljavom tekstu, što je ono vrijeme možda bolje trpjelo nego današnje. Zato sam stavio veći akcent na akciju, a ne na lamentaciju. A što se tiče dijaloga, ostali su u originalnom obliku i igra se na srpskom jeziku, kako je i napisano. Samo jedna sublimiranija verzija.

Vanja Jovanović s glumcima Ljubomirom Kerekešom, Robertom Španićem i Marinkom Lešom. FOTO: Marko Ercegović, HNK Varaždin

NACIONAL: U filmu su igrale glumačke legende jugoslavenskog filma, kako ste vi podijelili uloge? Jeste li se vodili tekstom, filmom, ili svojom intuicijom?

Kada se ide postavljati tako jedan veliki komad, odnosno, tako zvučan kao što je „Balkanski špijun“, vi prvo birate glumca za taj naslov. Prvo, osnovno i najbitnije bilo je pronaći Iliju Čvorovića. A njega igra Ljubomir Kerekeš. Mislim da je to i jedan od razloga zbog kojih je Senka Bulić odabrala da se u Varaždinu radi ta predstava, budući da Kerekeš skoro ide u mirovinu, kako bi mu omogućila da odigra još jednu veliku ulogu pod njenim mandatom. Kada mi je ponudila režiju „Balkanskog špijuna“, nije mi ni rekla za podjelu, ali odmah smo se složili da je to Ljubomir Kerekeš. Danicu igra Ljiljana Bogojević. Ja s njom nisam prije radio, Senka mi ju je sugerirala, a onda sam pogledao neke serije u kojima je igrala, raspitao sam se kod kolega i svi su mi rekli „uzimaj Ljilju, uzimaj Ljilju, ona je za tu ulogu savršena!“ I doista, u procesu stvaranja predstave to se pokazalo kao dobra odluka. Brata, Đuru Čvorovića, igra Marinko Leš, to je također moja prva suradnja s njim, kao i s Elizabetom Brodić, koja igra kćer Sonju, i Robertom Španićem koji glumi podstanara.

NACIONAL: I kako funkcionirate, koliko su trajale probe?

Do premijere će sve skupa rad s glumcima trajati oko mjesec i pol, dok su moje pripreme, dakako, trajale daleko duže. Scena HNK-a Varaždin je u renovaciji i to nam je stvaralo određene tenzije jer smo probali na više lokacija, no velika scena trebala bi biti u potpunosti završena do premijere.

NACIONAL: Kakve su scenografija i kostimografija, u koje vrijeme su smještene?

Mi smo i sa scenografijom i kostimografijom baš išli na to vrijeme u koje je radnja smještena. Moram istaknuti da je cijela predstava zapravo fokusirana na glumce. U startu je predstava mišljena tako da glumci izađu u prvi plan, a sve ostalo je isključivo radi njih. I sa scenografom i s kostimografom radio sam pripremu za predstavu, kao što uvijek, nakon onih nultih dramaturških operacija, uključujem autorski tim u planiranje predstave. Naravno, tijekom procesa rada s glumcima neke stvari se mijenjaju u hodu s obzirom na njihove želje i mogućnosti.

NACIONAL: A kakva je uloga glazbe, koju je napisao Šimun Matišić? 

Uloga glazbe, kao što uvijek volim raditi, jest atmosferska. No u ovoj predstavi, koja je politički vrlo određena, glazba predstavlja i određeni komentar na radnju.

NACIONAL: Diplomirali ste lutkarstvo i glumu u Osijeku, magistrirali kazališnu režiju i radiofoniju na ADU-u u Zagrebu. Kako kombinirate te svoje struke i znanja?

Iskreno, bez tog prethodnog znanja ne znam kako bih ovo radio. U kazalištu me zanimaju stvari usko vezane uz glumce i otkad sam se krenuo baviti režijom, najčešće i najtemeljitije bavim se glumcima. Rekao bih da su mi tekst i priča u drugom planu s obzirom na glumca koji mi je uvijek u fokusu. Upravo zato što sam diplomirao glumu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, imam razumijevanja za glumce, mogu se postaviti u njihovu poziciju i to znanje omogućuje mi konkretnost u komunikaciji. Uostalom, glumio sam na početku svoje karijere, no sada sam se prebacio isključivo na režiju. A što se lutkarstva tiče – jedno dvije godine radio sam u Lutkarskom kazalištu u Rijeci i to je bilo prekrasno iskustvo.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da volite raditi autorske projekte i da vam je u kazalištu najvažnija katarza, kao i želja da predstavom stvorite istinsku emociju koja će dotaknuti publiku na osobnoj razini. Pa imate li u planu neki autorski projekt?

Slažem se i dalje s tom svojom konstatacijom. Zapravo, većina stvari koje radim su autorski projekti. Rijetko kad se susrećem s gotovim dramskim tekstovima. „Balkanski špijun“ je zapravo jedna od iznimki. No radit ću i dalje autorske tekstove, to je ipak stvar inspiracije. Poslije ove predstave radim adaptaciju jednog romana, a onda nastavljam pisati dva autorska projekta. Nekako sam sam se izbalansirao tako da radim ono što hoću, a opet da se ne iscrpljujem do kraja.

NACIONAL: Vjerujem da ćete se složiti da je od dolaska Senke Bulić u HNK Varaždin to kazalište oživjelo, puno se toga počelo događati, pa i ovakva gostovanja mladih redatelja poput vas. Kako ste doživjeli taj kolektiv?

Svakako, slažem se s vašom konstatacijom. Jer osim što je donijela svježinu u repertoaru, Senka je dovela i neke mlađe ljude koji su pomladili ansambl i unijeli neku novu energiju. I ono što je jako bitno i ne smijemo zanemariti – marketinški je to kazalište uzdigla na jako visoku razinu i bitno povećala njegovu vidljivost. Tako je u samo nekoliko godina postalo vrlo relevantno kazalište na mapi Hrvatske.