Predstava “Ritina škola” u produkciji Planet Arta Marka Torjanca izvedena je 150. put, što je za svako hrvatsko kazalište ogroman broj izvedbi, a posebno kad je riječ o nezavisnoj produkciji. Ulogu Rite, inteligentne, britke frizerke, odigrala je 36-godišnja Vanda Winter, talentirana glumica koja je zapravo na pozornicu najprije došla kao pjevačica jer se glazbom bavi od svoje 14. godine. Nakon uloge u rock-operi “Gubec-beg” odlučila se ozbiljnije posvetiti i glumi te je iz prvog pokušaja upisala Akademiju dramske umjetnosti. Članica je Gradskog kazališta Komedija, u koje ju je vrbovao tadašnji ravnatelj Niko Pavlović dok je još bila na studiju. Dobitnica je dviju Nagrada hrvatskog glumišta – 2008. za izvanredan doprinos mladih umjetnika do 30 godina, za ulogu Belle u mjuziklu “Ljepotica i zvijer” u Trešnji, i 2011. za ulogu Nastenjke u radiodrami Hrvatskoga radija “Bijele noći” F. M. Dostojevskog.

NACIONAL: Nedavno je u produkciji Planet Arta održana 150. izvedba predstave “Ritina škola” u kojoj ste debitirali i odsad ćete u njoj igrati. Kako je došlo do suradnje s Markom Torjancem, vašim kolegom u predstavi i redateljem?

Moj debi odnosi se svakako na “Ritinu školu”, no za sam Planet Art već se dugo ne bih mogla nazvati debitanticom. Počeci naše suradnje sežu još u 2013. i ulogu Ruth u predstavi “Plemena”. Iako sam i godinama ranije bila veliki ljubitelj njihovih predstava, angažman sam izborila otvorenom audicijom na koju sam se upisala kao broj devedeset i neki, a u konačnici sam ulogu igrala u alternaciji s kolegicom Lanom Gojak. To mi je iskustvo ostalo u izvanrednom sjećanju zahvaljujući Marku, redateljici i glumici Slavici Knežević i cijelom ansamblu predstave koja je ovjenčana nizom nagrada te smo s njom uspješno gostovali po cijeloj Hrvatskoj i regiji. Otada volim reći da sam Marka “upisala” među suradnike kojima kad me nazovu i ponude projekt, prvo kažem “da”, a tek onda pitam o čemu se radi. Tako je nekako bilo i s Ritom. Sretna sam što, u ova izazovna vremena koja baš i ne obiluju premijerama, mogu reći da sam ponovno na sceni, i to čak i izvan svoje matične Komedije. Izuzetno sam zahvalna Marku Torjancu što me pozvao u tu pustolovinu i najtoplije se nadam da sam opravdala njegovo povjerenje.

NACIONAL: Planet Art je dio nezavisne scene koja se jako trudi opstati u teškim vremenima, a pogotovo sad tijekom pandemije. Često kažu da ih se najmanje cijeni, a da puno više pridonose od javnih kazališta. Što vi mislite o nezavisnoj kazališnoj sceni?

Mislim da je nezavisna scena izuzetno važna i potrebna jer uživajući “slobodu” koju ima u odnosu na institucionalna kazališta, ona nerijetko otvara pitanja i teme koje na mainstream sceni nećete često ili čak uopće čuti. Potencijalni je nositelj impulsa kontrapunkta i promjene jer nerijetko okuplja pojedince koji se iz ovih ili onih razloga nisu mogli ili htjeli uklopiti u etablirani sustav, kao i svježe kreativne energije koja nekako logično i proizlazi iz okolnosti u kojima se mora itekako domišljati i izboriti da bi se uopće održala. S druge strane, moguće je da kao zaposlenica gradskog kazališta možda i nisam najbolja osoba za komentar o nezavisnoj sceni. Svjesna sam da imam sigurnost kakvu brojni kolege koji žive isključivo od nje najčešće nemaju, ali zato tim više zaslužuju respekt.

NACIONAL: “Ritina škola” govori o tome kako znanje utječe na čovjeka i njegov pogled na svijet, ali i o tome koliko društvo utječe na znanje i potrebu za njim. Rita je frizerka i u predstavi se pita što je znanje, zašto je ono uopće potrebno i čemu služi “u zemlji u kojoj su zatvori puni doktora i profesora”. To je jako važna tema, kako ste je doživjeli?

Vjerujem u znanost i znanje, točnije u obrazovanje. No isto tako vjerujem da znanje samo po sebi nije dovoljno jer ga se može itekako zloupotrijebiti. Ako, recimo, znate gdje čovjeku prolazi glavna arterija, vi mu s tim istim znanjem možete jednako lako spasiti i oduzeti život, kao što i danas, u doba brzog interneta i društvenih mreža, bez znanja o prebiranju u moru informacija lako postajete žrtvom znanja koje to nije.

NACIONAL: Koliko je kazalište dobar medij da se progovara o takvim temama?

Izvrstan, jer umjetnost za razliku od znanosti koja uvijek teži egzaktnom poimanju stvari, posjeduje tu metafizičku komponentu koja je u stanju obuhvatiti i ono što se ne da izmjeriti ili izvagati.

NACIONAL: Vi ste jedna od glumica koje su društveno dosta angažirane, a posebno ste aktivni oko ženskih pitanja i prava žena. Podržali ste inicijativu #spasime, koja je osigurala otvaranje više sigurnih kuća za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Zašto vam je bilo važno podržati tu inicijativu?

Da vam budem do kraja iskrena, imam osjećaj da se puno češće izbjegavam društveno izjašnjavati po pitanju tema koje nisu direktno vezane uz ono što je moje konkretno ili stručno područje djelovanja, jer nastojim razmišljati i o utjecaju koji bih na nekoga tako možda olako izvršila, a koji bi se u tom slučaju zasnivao samo na mojem pojedinačnom iskustvu ili mišljenju. S druge strane, to što sam žena ne mogu odvojiti ni od područja svojeg stručnog djelovanja. Inicijativu #spasime podržala sam, konkretno, na poziv Jelene Veljače s kojom me u životu vezala jedna uspješna profesionalna suradnja, no manje je poznato da smo, osim Akademije dramske umjetnosti, obje završile i istu srednju školu, IV. gimnaziju, koja nas je obje, vjerujem, u skladu sa svojim dugogodišnjim UNESCO-ovim statusom itekako senzibilizirala po pitanju ljudskih prava. Nastupila sam u glazbenom dijelu donatorske večeri i time sam inicijativi dala i svoje povjerenje i svoj doprinos.

NACIONAL: Kako se osjećate znajući da ste bili dio jedne tako važne akcije?

Ako sam ikome time pomogla, drago mi je što sam to mogla. No bojim se da je rješavanje seksualnog i obiteljskog nasilja puno složenija tema od jedne donatorske večeri. Zapravo mi je najviše značilo vidjeti tamo žene koje sam znala tko su, nažalost iz crne kronike, te im osobno stisnuti ruku i odati počast za proživljeno.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da je do toga moralo doći radom #spasime, a ne “prirodnim putem”, da to tako kažem? Zašto je u Hrvatskoj sve tako sporo, uvijek “ulica” mora rješavati tako važna pitanja?

Zaista ne znam. Ne znam čak ni u kojoj su trenutačno fazi borbe cure iz inicijative, ali znam da su protokoli pravosuđa i socijalnih službi jedno, a da situacija u kojoj si netko doslovce spašava živu glavu, nema apsolutno ništa s protokolima ni s tumačenjima zakonskih odredbi. Obiteljsko nasilje vrlo je zamršeno i zato što ga je u mnogim slučajevima jako teško uočiti. Dobra stvar ove “ulične” akcije možda baš i jest u tome što je osim vladajuće strukture, uspjela mobilizirati direktno i sve nas kao pojedince u podizanju osobne svijesti, kako danas-sutra možda ne bismo tako lako okrenuli glavu i pogledali u drugom smjeru, radilo se o nekome drugome ili o nama samima.

NACIONAL: Kad su žene u pitanju, važna tema je i zakon o pobačaju. U Poljskoj je izazvao masovne prosvjede koji su zasad zaustavili nazadnjački plan da se pobačaj zabrani čak i u slučajevima incesta i silovanja te deformacija ploda. Kako gledate na taj proces?

Na mojoj trećoj godini studija glume, 2007. godine, za ispit iz scenskog govora pripremali smo glasovite svjetske govore i ja sam se odlučila za Betty Friedan i njezin poznati govor o pravu na pobačaj. Sjećam se da mi je tada jedna, inače vrlo draga profesorica, komentirala izbor rekavši da mi je tema “passé” jer je “seksualna revolucija završila s Madonnom”. I evo nas tako 2020. u Poljskoj. Ne znam što bih vam rekla. Za samu sebe volim misliti da bih se na prekid trudnoće jako teško odlučila i smatram to civilizacijskim dosegom, jednako kao i pravo žene da joj prekid trudnoće bude dostupna opcija. Majka sam i pogotovo otkad sam majka, čvrsto stojim iza toga da nijedno dijete nije zaslužilo da ga se osudi na život djeteta kojeg njegova majka ne želi. To su jako opasne stvari! A žrtva cijele te igre u kojoj si netko nauštrb drugoga želi umiriti savjest, upravo su ta bespomoćna djeca koja zatim nerijetko budu ostavljena djeca, zanemarena djeca, zlostavljana djeca. Da me krivo ne shvatite, ne mislim da su oni koji su bili neželjeni pa su to preživjeli i u životu nadvladali, manje vrijedni ljudi. Naprotiv! Ali bih se kao vjernica iskreno puno više bojala Boga kad bih sudjelovala u tome da ikoga u startu prisiljavam na takvu perspektivu.

NACIONAL: Iako hrvatski stručnjaci tvrde kako nema šanse da se u budući zakon o pobačaju unesu takve restriktivne mjere, s obzirom na to da je Ustavni sud potvrdio da se pobačaj ne smije zabraniti, svejedno smo svjedoci neprestanih pritisaka nekih udruga i Crkve po tom pitanju. Kako vidite situaciju u Hrvatskoj?

Nadam se toplo da ću i dalje živjeti u sekularnoj državi, neovisno o vlastitim ili tuđim vjerskim preferencijama ili aktualnoj vladajućoj garnituri.

NACIONAL: Vratimo se kulturi i kazalištu, koji u pandemiji zaista teško funkcioniraju. Kazališta nisu zatvorena, ali ljudi se boje i gledališta su poluprazna. Svejedno, bolje je da sve radi, zar ne?

Mislim da jest. Izazovno je, ali svejedno život znači – doslovno i preneseno!

NACIONAL: Kako se vi kao glumica i pjevačica osjećate u ovo vrijeme? Koliko ste zabrinuti?

Dobro se držim. Zdravlje stavljam na prvo mjesto i stalno se podsjećam na to da nisam u ovome sama. I štedim svoju energiju.

NACIONAL: Članica ste Gradskog kazališta Komedija koje je nastradalo i u potresu, a sad se pomalo vraća izvođenju. Što nas očekuje u jubilarnoj 70. sezoni?

Znam da u prosincu izlazi nova predstava, Machiavellijeva “Mandragola” u režiji Zorana Mužića, a prije toga ćemo proslaviti obljetnicu dvama gala koncertima koji će sadržavati presjek antologijskih brojeva iz mjuzikala i opereta koje je Komedija izvodila na svojim daskama od 1950. naovamo.

NACIONAL: Kako ste “završili” u Komediji? Istina, vas se stalno povezivalo s glazbom, ali otkud onda gluma? To dvoje se u Komediji krasno nadopunjuje, što najviše volite u tome što ste glumica?

Imala sam 19 godina i igrala sam Janu Jurkovu u rock operi “Gubec-beg”. Jedan od brojeva koje sam izvodila bilo je i “Janino ludilo”, tragična tužaljka mlade djevojke koja je tek trebala početi živjeti, a kojoj je život u nepovrat uništen u krvavim događajima koji su prethodili Seljačkoj buni. Obožavala sam taj broj jer me se emocionalno jako dojmila priča o njezinoj tragediji, a izvedbeno je bio “rastrojen” baš kao i njezin um koji, ne mogavši podnijeti strašnu zbilju, doslovce bježi u ludilo. Iako se “Janino ludilo” pjeva, ono ustvari zahtijeva čisto glumačku izvedbu i tu je krenulo. Gluma je kod mene došla kao nadogradnja, svojevrsna karika koja je nedostajala mojem odnosu s glazbom i scenom u Hrvatskoj. Mislim da me je oplemenila i kao što bi rekla Rita, “naučila me iščitavati značenja”. Dala je dubinu svemu što mogu dati na sceni, ali i uopće promišljanjima u cjelokupnom životu, a to bih najprije zahvalila pokojnom profesoru Damiru Munitiću koji je život i kazalište za vrijeme mojeg studija, čini mi se, najjasnije dovodio u vezu.

NACIONAL: Zašto ste odlučili upisati Akademiju?

Zato što sam toga ljeta dok smo na Jarunu, na pontonskoj pozornici, postavljali “Gubec-bega”, odjednom potpuno jasno osjetila i shvatila da sam pronašla svoje mjesto u svijetu. Bila sam mlada, znatiželjna, željela sam se dalje obrazovati jer sam već tada imala svijest da ću, neovisno o talentu, u suprotnom uvijek biti ograničena. Odlučila sam se okušati na prijemnom Akademije i iako isprva nisam očekivala puno, primljena sam odmah. Dvije godine nakon toga Niko Pavlović, tadašnji ravnatelj Komedije, ponudio mi je stipendiju i odmah nakon diplome me uzeo u angažman, na čemu ću mu biti zauvijek zahvalna. On je bio ravnatelj koji je u svojoj dugovječnosti ciljano i promišljeno formirao ansambl koji je izvodio velike naslove, a ja danas mogu reći da sam bila dio toga.