Kada netko u svom znanstvenom i intelektualnom radu djeluje tako da spaja dvije kulture, onda sigurno ima razloga osjećati smislenost svog poziva. Takav je profesionalni put Vande Babić Galić, koja je rođena u Kotoru, odrasla u Splitu, a studij hrvatskog jezika i književnosti završila u Zadru i Zagrebu. Doktorirala je 2003. na Sveučilištu u Zagrebu, a od 2017. je u zvanju redovite profesorice na Sveučilištu u Zadru. Objavila je desetak stručnih i znanstvenih knjiga. Pokrenula je brojne kulturne manifestacije, predavanja i studijska putovanja kako bi promicala hrvatsku kulturnu baštinu Boke i autohtonu hrvatsku zajednicu u Crnoj Gori. Dobitnica je nagrada i priznanja kao što su Godišnja nagrada Zadarske županije, Grb grada Zadra, Zahvalnica Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore za promicanje i očuvanje baštine Hrvata Boke kotorske, Srebrena povelja Matice hrvatske, poticaj za izvrsnost u znanosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i Plaketa HKD Napredak Sarajevo. O svojim istraživanjima bokokotorske baštine i neraskidivoj povezanosti Boke s Hrvatskom, govorila je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Kako se sve kao znanstvenica bavite Bokom i kako ste sve s Bokom povezani?

Rođena sam Bokeljka i Boka mi je kolijevka, izvor i počelo. Netko bi rekao i opsesija! No da ne pretjerujem kada Boku nazivam dijamantom hrvatske kulture, potvrđuju mi studenti koji nakon odslušanog kolegija odu u Boku i vrate se ushićeni i obogaćeni. Ove 2021. obilježavamo 10. obljetnicu izbornog kolegija koji od 2011. držim na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, dok sam ga prvotno predavala na Hrvatskim studijima, gdje sam 2003. i doktorirala s bokokotorskom temom, a prije toga sam magistrirala na bokokotorskoj pasionskoj tematici. Tada se, ne biste vjerovali, takva tema nije mogla na drugim fakultetima proučavati unutar hrvatske književnosti pa sam još zahvalnija mentoru akademiku Nikici Kolumbiću i njegovim kolegama poput profesora Tihomila Maštrovića, profesora Josipa Lisca i profesora Slobodana Prosperova Novaka, kojemu, između ostalog, kad je Boka u pitanju imamo zahvaliti uključenost hrvatskih književnika Boke u povijest hrvatske književnosti. Učila sam od mnogih poput akademika Radoslava Tomića, Ivane Prijatelj Pavičić, Lovorke Čoralić, Stijepe Obada… Od svojih knjiga priredila sam jednu antologiju i objavila pet znanstvenih knjiga iz književne povijesti Boke, od kojih su mi prva i posljednja srcu najdraže. Prva, jer se pojavila 1998. naziva „Hrvatska književnost Boke kotorske od najranijih vremena do preporoda“ i uz projekt koji sam tada vodila naziva Hrvatski gradovi za Hrvate Boke, predstavljena je od Pule do Kotora. Tada je to bio ushit umorne Boke koja je preživjela malo znani križni put tijekom Domovinskog rata i prenijeli smo tračak njezina svjetla kroz domovinu. Posljednja, jer je pisana s ciljem i nakanom i sukus je hrvatskog kulturnog koda Boke ispisan s puno ljubavi i vođen znanstvenom metodologijom te predstavlja i monografiju, i vodič, i priču o Zaljevu u kojemu su se različite kulture susrele, ispreplele i nadogradile na temeljnu hrvatsku nit. Takva tapiserija je bila nacrtak obnovljene državotvornosti Crne Gore 2006. i na takvim zasadima je trebala izrasti u modernu proeuropsku državu. Kao takvu smo je i podržali, prepoznali, u takvoj smo i kao autohtona manjina dobili mjesto u parlamentu i vladi, no s obzirom na sadašnju situaciju nije se pazilo na temeljne odrednice koje su danas u Crnoj Gori ugrožene. Pravo na jezik, vjeru i naciju. Pravo na bitak!

NACIONAL: Na čemu sada radite, što pišete?

Uvijek je vezano s Bokom, i kad nije. To je tako. Upravo su me inicijativa zagrebačke Bratovštine i spremnost Središnjeg državnog ureda pokrenule da pokušam okupiti vodeće znanstvene institucije u Hrvatskoj koje se bave bokokotorskom poviješću, kulturom, tradicijom i njezinom važnošću u mozaiku hrvatske kulturne baštine. U tijeku smo završnih dogovora oko detalja i uvezani pokušat ćemo znanstveno provjerene i utemeljene činjenice iz hrvatske kulture Boke kotorske uključiti u predmetne kurikule u Hrvatskoj, kao i dati potporu Hrvatima Boke i duhovnom prostoru u trenutcima kada su se našli između pandemije i turbulentnih promjena u Crnoj Gori. Čelnici Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Fakulteta Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Instituta Ivo Pilar, Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zavoda za povijesna istraživanja HAZU-a iz Zadra, sa mnom i s kolegicom sa Sveučilišta Vern, uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i uz zamolbu pokroviteljstva ministarstvima koja su važna u ovom pitanju, pravimo precizni plan u kojemu ćemo o Boki govoriti iz sasvim novog kuta kako bismo je unutar našeg kurikula zaštitili i usustavili, a kao takvu i umrežili u obrazovni sustav Crne Gore gdje bi se hrvatski kȏd Boke trebao naći makar u turističkim udžbenicima. Lijepo je znati da je naš čovjek osnovao najstariju pomorsku školu na istočnom Jadranu, kao i da je Matija Zmajević formirao rusku mornaricu ili da je Petar Zrinski, ponosan na svoju subraću, osobno pohodio Perast i darovao im svoj mač. Ivo Visin je prvi Hrvat koji je oplovio svijet, a jedan njegov sumještanin Anton Luković sudjelovao je u izgradnji Sueskog kanala. Svetište Gospe od Škrpjela je hrvatska Sikstina, a Zaljev krije brojne legende poput one o nesretnim peraškim zaručnicima ili trima sestrama čija kuća svjedoči njihovom zavjetu i žrtvi.

NACIONAL: Rekli ste 2016. da je vaša knjiga “Boka kotorska: zaljev svetaca i hrvatske kulture” imala za cilj pokrenuti i potaknuti napore u procesu zaštite hrvatskih materijalnih dobara u Crnoj Gori?

Ona je pisana s nakanom da postane udžbenik vodičima koji se obrazuju u Crnoj Gori. Tijekom jednog studentskog putovanja na kojem smo imali domaćeg vodiča, njegove interpretacije bokokotorske kulturne baštine naprosto su me nagnale da napišem knjigu koja će biti zbroj fakata dostupnih i razumljivih svima, a i obvezna literatura u obrazovanju vodiča po Boki. No nismo uspjeli u toj nakani oko udžbenika, ali ne znači da nećemo. U Hrvatskoj VBZ sprema novo izdanje jer je knjiga tražena, a svi primjerci koje je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore tiskalo, naprosto su razgrabljeni. Tako da ćemo novom nakladom animirati nas unutar Hrvatske da dademo svoj doprinos u očuvanju baštine Boke, ali i svijesti o tome da je bokokotorski fjord vlastito krvno zrnce o kojem moramo skrbiti s Crnom Gorom, kojoj Boka granično pripada. Ova knjiga je pisana upravo tim perom koje nikog ne isključuje, a uključuje sve relevantne čimbenike i narode koji su konstruktivni i koji nemaju potrebu brisati identitete drugih da bi ojačali svoj.

NACIONAL: Čini se da znate podosta o pokušajima prešućivanja, prekrajanja i otimanja hrvatske kulturne baštine Boke?

Ako pročitate dostupnu literaturu koja se bavi tim područjem od 17. stoljeća do danas, imat ćete odgovore na sva pitanja. Prekrajalo se i prešućivalo, brisalo i dopisivalo. Ako ćemo govoriti o sadašnjem trenutku, onda možemo reći da smo svjedoci nijeme okupacije Crne Gore, brisanja crnogorskog i svih drugih identiteta koji su 2006. vratili Crnoj Gori dostojanstvo i neovisnost. Ako djeca u osnovnoj školi moraju pisati o svetosavskim zvonima, ako se legenda o nastanku otoka Gospe od Škrpjela mijenja i postaje pravoslavni manastir, ako se djeca izruguju Drugom i Drugačijem, ako u tivatskoj osnovnoj školi serviraju djeci paketiće Bratstva srpske pravoslavne omladine, ako si crn jer imaš drukčije ime i ne pripadaš privilegiranoj konfesiji, onda je ugrožen prije svega Čovjek i mi nemamo pravo ostati nijemi.

NACIONAL: Usporedili ste današnji položaj Hrvata u Crnoj Gori s onim iz devedesetih; što je za Hrvate značila zadnja promjena vlasti u Crnoj Gori, kakav je sada njihov položaj?

U „Živoj istini“ na prvom programu crnogorske televizije, u ožujku 2020. kazala sam da je Crna Gora litijama i opsjenama smišljeno i ciljano podvrgnuta devastaciji. Pred očima se rušila država. Sve se to događalo iza bogobojaznih maski, kao brašnjava bijela vučja šapa. Nažalost, mnogi nisu prepoznali krucijalni trenutak i pobijedile su ih vlastite sujete, a ne opće dobro i dobro svog naroda, ali i dobro svih naroda u građanskoj Crnoj Gori. Hrvatski narod u Boki nije stavio budućnost svoje djece ispred vlastitih frustracija i pao je na najvažnijem ispitu. Ostao je bez predstavnika u parlamentu, što nije beznačajno, ali sad ima priliku, jednako kao i crnogorski, presložiti se, postaviti čvrste ciljeve i stisnuti redove. Vrijeme koje dolazi nije blago, no uvijek se treba sjetiti da je zemlja na kojoj stojiš tvoje ognjište i nitko na svijetu nema pravo zvati je drugim imenom.

NACIONAL: Koliko ima Hrvata danas u Boki? Kakva je specifičnost identiteta Hrvata Boke?

Prema posljednjem popisu, u Crnoj Gori živi 6021 Hrvat. Statistika nam ne ide u prilog, no isto je kad bismo tim okularom gledali na Europu. U Hrvatskoj nas ima oko 10.000. I to nije zanemarivo. Hrvat Boke blag je čovjek, pobožan, ponosan, radišan, miran i tih. Povijest ga nije mazila. Dapače, najmanje se govori o golgoti koju je prošao za Domovinskog rata. No žilav je to narod, prkosan, svoj. Pogledajte kako je posložio marijanska svetišta kroz Boku tako da vas Marijin zagovor prati od ulaska u Zaljev do dvaju najjužnijih svetišta Crkve u Hrvata, onog velebnog otoka Gospe od Škrpjela ispred Perasta i otoka Gospe od Milosti ispred Tivta. To nisu samo vjerski objekti, to su hramovi kulture koju je Hrvat Boke iznjedrio i podijelio. Toj kulturi se treba pokloniti. I tom Hrvatu Boke se treba zahvaliti, zaštititi ga i podržati.

Aktivnost Hrvata Boke ogleda se i u radu HNVCG-a, broju manifestacija i objavljenih knjiga koje su krucijalne za hrvatsku kulturu. U Hrvatskoj djeluju Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809. i Zajednica bokeljskih Hrvata, a veliku skrb, podršku i poticaj daje Središnji državni ured za Hrvate izvan RH. Posebno je važno istaknuti kulturno edukativni projekt Putevima bokeljskih Hrvata koji od 2018. uspješno vodi Toni Dabinović. Naš jedini zadatak je posjetiti Boku kotorsku, ostaviti svoj trag i prenositi znanje o našoj baštini na mlađe generacije. Kada vidim razdragane studente i čujem njihove dojmove, srce mi ispune blagost i mir. Nema veće nagrade od toga.

NACIONAL: Kako ste uključeni u rad HKD-a Napredak i što, po vama, Napredak čini za položaj Hrvata u BiH? Kako biste usporedili položaj Hrvata u BiH s onim u Crnoj Gori?

HKD Napredak je u travnju 1998. obnovio svoj rad u Boki i to je događaj koji se pamti i dan-danas. Nakon punih pedeset godina u tivatskom Domu kulture okupio se hrvatski narod Boke i zapjevao svoju himnu. Nema instrumenta koji bi izdržao jačinu emocija koje su se slile potaknute obnovom Društva koje u osnovnom postulatu ima njegovanje svoje kulture, ali i približavanje Drugomu. Od tada pa do danas aktivno sudjelujem u radu HKD-a Napredak bilo kao dopredsjednica udruge u Zadru ili odnedavno kao članica Središnje uprave. Društvo vodi Nikola Čiča s dopredsjednicima Miroslavom Landekom, Josipom Križanovićem, Venkom Zorić i Draženom Vikićem Topićem koji je ujedno i predsjednik Napretkova kulturnog centra u Zagrebu. Radimo na jačanju podružnica i udruga, na povezivanju i podizanju svijesti o autohtonoj kulturi Hrvata i u tom smislu smo napravili Inicijativni odbor za osnivanje Instituta za hrvatsku kulturu i tradiciju Hrvata BiH koji bi djelovao pri HKD-u Napredak u Sarajevu. Svi autohtoni Hrvati izvan matične domovine imaju zajedničku bol koju ne možete opisati nekome tko nije osjetio težinu života na svom ognjištu, često osporavan i od vlastitog naroda s druge strane granice. Uvijek ponavljam da svaki čovjek ima pravo na grudu svoje zemlje, a ta gruda u ovom kontekstu često je zlatni kamen naše baštine. Oko tog pitanja bismo svi trebali biti jedinstveni. Postoje neki temeljni postulati oko kojih kao narod nikada ne bismo smjeli dvojiti i koji bi nam trebao stajati zaštićen i nedodirljiv iznad nas samih i društvenopolitičkih struktura kojima pripadamo. Kad bismo sami sebi bili najbliži, nikada se ne bismo doveli u neke situacije u kojima smo upravo opet mi najveći gubitnici.

NACIONAL: To se može preslikati i na stanje u akademskoj zajednici, čini mi se da ste negdje napisali da je akademska zajednica Pandorina kutija koju je najbolje ostaviti zatvorenu?

Govorila sam o odnosima unutar velike akademske zajednice kojoj pripadam i koju poznam po svojim iskustvima koja ne moraju biti prototip stanja. I ona mora, poput drugih zajednica, doživjeti svoju katarzu kako bi pročistila odnose, prepoznala dvostruka mjerila, licemjerja i dosta iracionalnih prepreka koje nemaju racionalno rješenje. Ona, naprosto, barem kad govorim o humanističkim znanostima, treba zrcaliti postulate koje joj humanistika određuje. Nažalost, kod nas je odavno čovjek čovjeku vuk, ali i vuk je blaga zvijer u odnosu na ono što pojedinci proživljavaju. S jedne strane izloženi smo kritikama onih koji nas drže gotovo pa viškom u državnoj aparaturi, dok s druge unutar sebe sami sebe jedemo ne pomišljajući da ovisimo jedni o drugima i da samo zajedno možemo opstati. Ako te iracionalne odnose uokvirimo racionalnom stvarnošću pandemije, straha, nesigurnosti, shvaćamo da je jedino važno činiti dobro, i to ne opravdavajući svoje frustracije, nego prihvaćajući Drugog u svim njegovim slabostima i vrednotama uz svjesnost da jedino uz Drugog možemo i sami rasti. Jednako postupam kad je riječ o Boki, HKD-u Napredak i svemu u čemu aktivno sudjelujem.