Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Valeria Bruni Tedeschi primljena je u slavnu parišku glumačku školu École des Amandiers na čijem je čelu bio poznati kazališni i filmski redatelj Patrice Chéreau. Godinama kasnije, Valeria Bruni Tedeschi nije postala samo poznata glumica, već i redateljica koja je u svom posljednjem filmu „Zauvijek mladi“ autobiografski opisala kako je u to vrijeme izgledao život generacije mladih glumaca. Nadia Tereszkiewicz, koja u filmu glumi mladu Valeriu Bruni Tedeschi, za tu je ulogu početkom ove godine osvojila nagradu Cesar (francuski Oscar) za najveću nadu francuskog filma. Istovremeno, film je obilježila i velika afera.

Naime, tijekom snimanja filma 58-godišnja Valeria Bruni Tedeschi započela je vezu s 26-godišnjim glumcem Sofianom Bennacerom koji je također, zbog te uloge, bio u širem izboru za nagradu Cesar za najveću glumačku nadu. No tada je objavljeno kako ga tri djevojke optužuju za silovanje i seksualno nasilje koje se navodno zbilo tijekom 2018. i 2019. godine, a francuska filmska akademija odlučila je skinuti Bennacera s liste kandidata za nagradu. Taj je slučaj izazvao i još uvijek izaziva veliku pažnju u Francuskoj jer, osim što je optužnica protiv mladog glumca podignuta, sudski proces još uvijek nije počeo.

Valeria Bruni Tedeschi samo se jednom očitovala o tom slučaju i to službenim priopćenjem u kojem je rekla kako vjeruje da je njen partner nevin. Podršku joj je dala i njena mlađa sestra Carla Bruni, nekad poznat model, sada poznatija kao supruga bivšeg francuskog premijera Nicolasa Sarkozyja. Ipak, kada smo se susreli u Parizu s Valeriom Bruni Tedeschi kako bismo razgovarali o filmu „Zauvijek mladi“ koji se u hrvatskim kinima počinje prikazivati 31. kolovoza, ona je spremno odgovarala na sva pitanja, pa i na ono o slučaju Sofiana Bennacera.

NACIONAL: Film „Zauvijek mladi“ bavi se vašim glumačkim odrastanjem tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Možete li usporediti ta vremena s današnjima?

Ne volim uspoređivati ta dva razdoblja, nisam dobra u tome. Ako gledamo današnja vremena kroz pojavu društvenih mreža, onda je to za mene nešto grozno, nešto poput zatvora. Tu nema slobode, pri čemu prvenstveno mislim na slobodu izražavanja. Za mene su društvene mreže bolest, nešto grozno, i to doista mislim. Ne želim nikoga osuđivati, možda sam stara, ali smatram da je danas daleko teže živjeti nego što je to bilo u osamdesetima. Generalno gledajući, ako bih radila usporedbu, u osamdesetima je bilo više umjetničke slobode i više političke nekorektnosti.

NACIONAL: Ipak, već duže vremena osamdesete se idealiziraju kao najljepše razdoblje u umjetnosti.

Ja ne idealiziram ništa pa ni osamdesete. Nisam idealizirala ni Chereaua, mislim da on tada ne bi bio zanimljiv. Nije zanimljivo išta idealizirati na filmu. Mislim da je zanimljivo prikazati događaje iz tog vremena kroz sve ono dobro i loše što se tada događalo. Bila su to, na neki način, divlja vremena kakva danas ne postoje. No postojala je ogromna opasnost od heroina, bilo je to vrijeme kada se sida počela širiti, što je bilo grozno. I zato nisam željela idealizirati osamdesete.

NACIONAL: Jeste li barem nostalgični spram tih vremena?

Bila bih da nisam snimila film. Na neki sam način ovim filmom željela ubiti nostalgiju za osamdesetima. Možda je ubiti preteška riječ, možda sam samo željela biti protiv nostalgije za tim vremenima.

NACIONAL: Najvažniji čovjek u vašoj karijeri tada je bio redatelj Patrice Chéreau koji je preminuo prije 10 godina. Biste li se odlučili na režiju ovog filma da je on, kojim slučajem, živ?

Kako god okrenete, to je film o Chéreau. On više nije među nama. Da je živ, ne bih mogla snimiti ovaj film. Možda i bih, ali bi to onda bio potpuno drugačiji film. Osjećala sam pritisak prilikom snimanja ovog filma zbog njegova značaja u francuskom filmu i kazalištu. Odlučila sam kako moram prestati osjećati pritisak jer u protivnom ne bih mogla snimiti ovaj film. Snimanje filma mora biti igra. Znate što je Francis Ford Coppola rekao svojoj kćeri Sofiji Coppoli kada je odlučila režirati prvi film? Dao joj je 10 savjeta, a jedan je bio da kada se pojavi problem na filmskom setu jer ne može snimiti neku scenu a producenti je pritišću, neka onda uzme papir, napravi avion i poigra se. Pritisak na snimanju filma ne donosi ništa dobro.

Valeria Bruni Tedeschi i glumci iz filma ‘Zauvijek mladi’ – Sofiane Bennacer i Nadia Tereszkiewicz. FOTO: ItalyPhotoPress

NACIONAL: Tko je, osim Patricea Chéreaua, utjecao na vaš filmski život i stvaralaštvo?

Pored Chéreaua tu je Noémie Lvovsky, moja velika prijateljica i suradnica na scenarijima. Tu je i Susan Batson, američka producentica i učiteljica glume, ona me inspirirala prilikom snimanja ovog filma. Također i Geraldine Barón, još jedna učiteljica glume. Moram spomenuti Bernarda Bertoluccija s kojim sam radila samo na jednom kratkom filmu prije 20 godina, ali taj film nitko nije vidio. Radilo se o omnibusu koji se zove „Ten Minutes Older“ na kojem su radili mnogi poznati redatelji. Nikada neću zaboraviti kako sam ga gledala na filmskom setu. Nakon toga postali smo prijatelji. Nazvala sam ga vezano za ovaj film i rekla da su neki ljudi ljuti na mene jer misle da u njemu govorim o njima iako to nije istina. On mi je tada rekao rečenicu koju nikada neću zaboraviti, a to je „Svaki film je mali zločin, moraš to prihvatiti“. Od ostalih redatelja tu su François Ozon, Paolo Virzi, Mimmo Calopresti i mnogi drugi.

NACIONAL: Zašto ste odlučili da Patricea Chéreaua glumi Louis Garrel? Na prvi pogled čini se da između njih dvojice nema sličnosti.

Trebao mi je netko tko ima poveznicu s kazalištem. Njegov djed bio je veliki kazališni glumac, Louis Garrel je glumio u kazalištu u predstavama koje je režirao Luc Bondy. On je svoju karijeru započeo u kazalištu, voli kazalište, a obožavao je Chéreaua iako nikada nije surađivao s njime. Ujedno, trebao mi je netko tko je karizmatičan, tko je tajanstven, tko uđe u scenu i tada svima zastane dah. Uz to, trebao mi je netko tko je mlad jer je to vrijeme kada smo mi bili mladi a profesore smo smatrali starima, iako su tada imali između 38 i 42 godine.

NACIONAL: Koliko je lik Stelle koju glumi Nadia Tereszkiewicz blizak vama?

Stella je osoba koja je inspirirana mojim životom, ali je stvorena tako da se opiše ta strast, ta želja, ta borba na život i smrt kako bi postala glumica. Stella je djevojka koja osim ogromne želje za glumom ima jako malo životnog iskustva, na neki je način patila u svom životu. Za razliku od svojih kolegica u glumačkoj školi koje su životno daleko iskusnije. Nisam gradila lik, ja sam gradila priču, Stella je generirana situacijama u kojima se našla.

‘Politička korektnost može opasno utjecati na umjetnost. Ugrožava kreativni proces, stvara tabue koji blokiraju kreativni proces. Time se kažnjava sloboda imaginacije’. FOTO: ItalyPhotoPress

NACIONAL: Sofiane Bennacer glumi Etiennea koji izgleda kao Marlon Brando u filmu „Tramvaj zvan čežnja“ gdje Kim Hunter glumi Stellu. Jeste li svjesno išli na tu poveznicu?

Ne znam zašto sam se odlučila da glavnom ženskom liku dam ime Stella, nisam sigurna da sam u tom trenutku bila svjesna utjecaja filma „Tramvaj zvan čežnja“. Mislim da je to bio magični događaj. U filmu, Etienne kaže kako mu je idol Robert de Niro. Ujedno, u Stellinoj sobi je poster filma „Taksist“ s Robertom de Nirom. No kada sam angažirala Sofianea za ovu ulogu, rekao mi je kako je njegov idol Marlon Brando. I ja mislim da on u sebi nema tu glumu Roberta de Nira, već svojom nonšalancijom više naginje Marlonu Brandu. Zato sam i snimila scenu gdje mu Stella kaže „Misliš da si Marlon Brando?“. Ona tada izlazi iz sobe, a on za njom viče „Stella, Stella“. Tada smo shvatili sličnost sa scenom iz filma „Tramvaj zvan čežnja“. Tada sam shvatila da sam podsvjesno glavni lik filma nazvala Stella i da je moja podsvijest snažno utjecala na ovaj film.

NACIONAL: Kako ste reagirali na odluku francuske akademije Cesar da se Sofiane Bennacer skine sa šire liste kandidata za nagradu za najveću glumačku nadu zbog optužbi za silovanja?

Za mene je sve to noćna mora iz koje bih se željela probuditi. Ne znam kako da vam to objasnim. Nisam se slagala s odlukom upravnog odbora filmske akademije da mu se oduzme mogućnost nominacije za nagradu Cesar. Kako bih se mogla uopće slagati s time? Ne volim o tome govoriti, dala sam samo jedno službeno priopćenje. Tada sam izrekla svoje mišljenje. Stara sam tako da ne mogu ništa izgubiti time što javno iznosim svoje mišljenje. Možda sam jedna od posljednjih osoba na planetu koja smatra da je presumpcija nevinosti nešto jako važno. Izgleda da presumpcija nevinosti više ne postoji pa neka je onda maknu iz zakona. Protiv toga se ne mogu boriti.

NACIONAL: Znate li zašto članovi francuske akademije Cesar nisu smatrali da je nevin dok mu se ne dokaže krivica?

Zato što je francuska akademija slijedila mišljenje javnosti, slijedila je političku korektnost.

NACIONAL: Može li politička korektnost utjecati na umjetnost?

Da, i to je vrlo opasno. Vrlo, vrlo opasno. Ugrožava kreativni proces, stvara tabue koji blokiraju kreativni proces. Time se kažnjava sloboda imaginacije. Ne volim previše govoriti o tom slučaju, kada se na to odlučim kažem samo par rečenica jer je cijela situacija komplicirana.

NACIONAL: Filmom odajete počast slobodi koja vam se pružala u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nedostaje li vam ta sloboda?

U to vrijeme nisam razmišljala o osjećaju slobode. Uvijek osjećam slobodu dok radim. I zato volim svoj posao jer se tada osjećam kao da se nalazim na nekom planetu slobode. Kada radim, ne dopuštam da mi netko radi sranja i oduzima tu moju slobodu. I zato nema razlike po pitanju slobode ni sada ni kada sam imala 20 godina.

NACIONAL: S druge strane, u filmu prikazujete da je to bilo vrijeme seksualnih sloboda, ali i vrijeme side.

Da, to je bilo vrijeme kada se sida tek počela širiti a mi nismo bili oprezni, nismo se štitili, iako smo bili preplašeni. Upozoravali su nas, ali mi smo stalno riskirali.

NACIONAL: Jeste li i vi osobno riskirali?

Da, bila sam kao i svi drugi, nisam bila ništa bolja od njih. Bila sam u vezi s osobom koja se drogirala, sto puta sam se mogla zaraziti. Bili smo potpuno nesvjesni situacije, ali i prestrašeni. Potpuna kontradikcija. Nisam više mlada i nisam upoznata sa situacijom, ali čini mi da se danas heroin manje koristi. U ono vrijeme heroin je predstavljao ogromnu opasnost, najveći strah roditelja bio je da će im se djeca navući na heroin. Željela sam pokazati u ovom filmu kako se u ljubavnoj priči heroin pojavio kao neka treća osoba.

NACIONAL: Smatrate li da glumice moraju biti ekshibicionistkinje, kao što se to spominje u vašem filmu?

Da, na neki način, ali ekshibicionizam možda nije prava riječ. Glumica može biti sramežljiva, može se sramiti svog tijela, ali mora se znati pokazati, mora pokazati sve što krije u sebi. Što znači ekshibicionizam? To znači da se mora pokazati sve što ima i pri tome se razgolićuje. To nužno ne znači tjelesno razgolićivanje, već emocionalno razgolićivanje. To je način na koji će netko podijeliti svoje tajne.

Film ‘Zauvijek mladi’ bavi se glumačkim odrastanjem Valerije Bruni Tedeschi tijekom 1980-ih godina. FOTO: Jérôme Prébois

NACIONAL: Rekli ste da su vaše glumačke kolege utjecali na vašu karijeru. Jesu li neki od njih gledali film i kakvo je njihovo mišljenje o filmu?

Neki od njih gledali su film i mislim da im se jako dopao. Jedna od njih bila je jako bolesna, došla je u Pariz kako bi vidjela film i nakon toga je preminula. Sretna sam da ga je vidjela. Neki od njih nisu željeli vidjeti film i ja to poštujem. Razumijem ih. Možda se nisu željeli vraćati u prošlost. Svi mi imamo sjećanja na to razdoblje, možda nisu željeli vidjeti tuđa sjećanja. Željeli su ostati pri svojim sjećanjima. Možda su moja sjećanja nešto što mislim da sam tako živjela, a zapravo to nije istina. Znate, trenutno pišem scenarij temeljen na romanu koji sam pročitala prije godinu dana. Godinu dana kasnije, pišem adaptaciju. To je za mene nešto novo jer to prije nikada nisam radila, zbog čega sam jako uzbuđena. Pišem scenarij temeljen na sjećanjima na taj roman pri čemu sam neke stvari izmislila. Sada taj roman čitam nanovo i primjećujem da u njemu nema nekih dijelova za koje sam bila uvjerena da sam ih čitala. Oni ne postoje u romanu. Izmislila sam ih. Dakle, možda se nešto nije desilo, ali se desilo u mojoj glavi, u mojoj duši, u mom životu. Postoji knjiga španjolskog dramatičara Pedra Calderóna de la Barce koja se zove „Život je san“. Htjela bih ukrasti taj naslov, najljepši naslov na svijetu, i tako nazvati svaki moj film.

NACIONAL: Ovo nije prvi put da snimate film na temelju vlastitih životnih iskustava. Zašto to radite?

Možda ne znam drugačije snimiti film. Možda je to jedini način na koji mogu snimiti film. Čak i kada sam snimila film „Tri sestre“ temeljen na Čehovljevu djelu, govorila sam o svojoj obitelji. Ubacila sam osobne emocije u taj film i to je bilo predivno iskustvo.