Pet godina, 820 odigranih predstava, gotovo četvrt milijuna gledatelja. Luda kuća, jedino privatno kazalište s vlastitom zgradom i pozornicom u Hrvatskoj, obilježava pet godina postojanja. Bivše zagrebačko kino Mosor, u Zvonimirovoj ulici u središtu Zagreba, u gotovo dvije godine, koliko je trajalo preuređenje, postalo je jedno od najpopularnijih kazališta u Hrvatskoj. Glumci i redatelji Rene Bitorajac i Branko Đurić Đuro, suvlasnici Lude kuće, u razgovoru za Nacional priznali su da taj put nije bio lak. Bez financijske pomoći institucija dvojica glumaca koja su surađivala u filmu „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića, koji je 2001. osvojio Oscara, mogla su se osloniti jedino na publiku. A publike ima, predstave su na repertoaru nekoliko godina te u Ludu kuću dolaze i oni koji inače nisu ljubitelji kazališta, dijelom i zato što se, kao ni u jednom drugom kazalištu, sjedi za stolovima uz mogućnost konzumacije pića i kokica.

Rođeni Sarajlija Branko Đurić Đuro, glumac, redatelj i glazbenik, u Ludoj kući igra svoju autorsku predstavu „Đurologija“ koja je samo u tom kazalištu izvedena više od 140 puta i još uvijek rasproda svaku izvedbu. Đurić kaže:

„S ovim znanjem koje imam danas, ne bih se nikad ponovno upustio u sve ovo što smo prošli da bismo otvorili Ludu kuću jer smo zaista nekako stihijski krenuli u sve. Izgledalo je kao dobra prilika i bila je, realno. Ali kad smo krenuli u preuređenje, sa svakim novim danom majstori su otkrivali neki novi problem tako da su na kraju od tog starog kina Mosor ostali samo zidovi. Mi smo mijenjali i instalacije, krov, baš sve. Još uvijek se zbog toga borimo s kreditom, korona nas je itekako usporila, a nemamo financijsku pomoć institucija. To bolje da ne komentiram, nema smisla ulaziti u to, ali treba spomenuti. Mi imamo svoju vjernu publiku i oni nas zaista vole, a mi njih još više. Zahvaljujući njima vidimo svjetlo na kraju tunela.“

Branko Đurić Đuro i Rene Bitorajac u kazalištu Luda kuća koje su otvorili prije pet godina nakon opsežne dvogodišnje rekonstrukcije. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Pojasnio je i kako biraju tekstove za predstave koje će se izvoditi u Ludoj kući. Kako kaže, kao i u svemu, u umjetnosti se dogodila polarizacija, sve ide u dvije krajnosti:

„Kad je kazalište u pitanju, ili su predstave neki – kako da to kažem, a da ne uvrijedim autore – prizemni, jeftin humor za zadovoljavanje najnižih ukusa ili su pak neke hiperumjetničke koje ne razumije ni sam autor. Mi se trudimo napraviti kvalitetnu komediju koja ne podilazi publici na jeftin način. Želimo zabaviti svoju publiku kvalitetnom komedijom. Inače, komedija je jako težak žanr, rekao bih najteži. Trudimo se naći dobar tekst, stalno smo u potrazi, dajemo sve od sebe.“

Osim autorske predstave „Đurologija“, Đurić je napisao tekst i režirao predstavu „‘Ko je tu lud?“, a uskače i kao glumac u predstavu „Bračna terapija“. Rene i on jako su, ističe, angažirani oko svake predstave koja igra u Ludoj kući:

„Prekrasno je imati svoje kazalište, svoju publiku, beskrajno uživamo u njihovom smijehu. Svakodnevno dobivamo pohvale, publici se sviđaju predstave, igraju po nekoliko godina, napravili smo nešto što Rene naziva „drama free teatar“, to je dobar opis. Ljudi vole doći, gledati predstavu i usput popiti piće, nakon predstave ih dočekamo ili Rene ili ja, a u baru Mosorog su koncerti. Nastojimo stvoriti ugodno okruženje. Iako sam ponosan na sve što smo Rene i ja napravili, nije mi cilj imati, dakle, nije mi cilj nešto materijalno, cilj mi je biti i osjećati. Sretan sam kad čujem smijeh publike i kad osjetim da su zadovoljni, da su lijepo proveli večer. Živim u Ljubljani pa nisam uvijek prisutan, stoga najveći teret organizacije pada na Renea, ja sam skoro pa dopisni član. Raduje me lijepa priča u našoj Ludoj kući.“

Kako kaže Đurić, s Bitorajcem neprestano dogovara što bi još mogli napraviti, koje bi projekte mogli pokrenuti. Tako je prošle sezone pokrenuta glumačka škola Glumilište, što Đurić smatra izvrsnom prilikom za djecu i mlade. Osim predstava u njihovoj produkciji, u Ludoj kuća ima i dosta gostovanja.

„Gledamo što publika voli u regiji i ostvarujemo suradnju s brojnim umjetnicima. Najviše surađujemo s Kerekešima, zatim ‘Dame biraju’ je predstava sarajevskog Altteatra i redovito je rasprodana. Radili smo s Andrijom Miloševićem, dakle, nema pravila osim jednog jedinog – da je komedija kvalitetna. Ja sam tradicionalist, ja sam vam onaj što svakoga dana naruči isto jelo u restoranu. Tako je i sa suradnicima. Kad mi netko ‘uđe pod kožu’, volim raditi s takvim ljudima, lakše je tako raditi. Teško je mijenjati ekipu jer se onda mora sve ispočetka, a nisam tome sklon“, priznao je Đurić.

Iako je maksimalno angažiran oko Lude kuće, puno radi i izvan kazališta. Snimio je nekoliko serija za Netflix, u ožujku snima film u Italiji, u travnju u Poljskoj, gostuje posvuda s „Đurologijom“ pa tako u siječnju treći put kreće na američku turneju. Njegov bend Bombaj štampa slavi 40 godina postojanja i 16. prosinca nastupa u Tvornici kulture, što će mu biti prvi koncert u Zagrebu nakon jako puno godina.

Rene Bitorajac, zagrebački glumac, redatelj, producent i voditelj, kaže da je Luda kuća sve što je želio:

„Apsolutno. Možda čak i više od toga. Vjerovali smo u ovaj, kako ga često naši kolege nazivaju, hrabri i suludi projekt i u roku pet godina postali možda i najposjećenije kazalište u Zagrebu, dobili smo ime i što je najvažnije, dobili smo svoju vjernu lojalnu publiku i još je dobivamo. Nije mi bila neka želja biti vlasnikom kazališta, to je mogao biti san, ali snovi se rijetko ostvaruju. Onda su se upravo stvari poklopile, točnije, poklopio mi se partner iz snova. Teško je naći tri ‘budale’ da u to povjeruju. Čak smo i tražili trećeg, ali nisu bili ludi…“

Nakon predstava u kafiću Mosorog održavaju se koncerti. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako kaže Bitorajac, ovih proteklih godina njima je kao da je prošlo osam. Otkad su kaparili prostor, rješavali papire, tražili banku, građevinare, ljude, a na kraju i godinu i pol dana teških građevinskih radova:

„Sjećam se svega, one lošije i stresne detalje vezane uz birokraciju i papirologiju pokušavam potisnuti, a otkad radimo, rekla bi Gabi Novak, pamtim samo sretne dane. Pa evo, ni korona nas nije ubila iako smo bili na stolu za oživljavanje! Veliko je zadovoljstvo pratiti kako kazalište raste. Dvanaest premijera, više od 240.000 posjetitelja, ogroman broj gostiju, koncerti, stand-upovi, pa čak i kvizova je bilo, a u našem Mosorogu i više od 500 svirki uživo. Kad se sjetim dana kada je trebalo upoznati javnost s time da se nešto otvorilo, da se to nešto zove Luda kuća, da je na mjestu bivšeg kina Mosor, da će se tamo s vremenom nešto zabavno događati, od traženja i okupljanja tima koji se u ovim modernim vremenima mijenja kao i čarape do ozbiljnog stresa u smislu stvaranja repertoara, imidža i pozicioniranja brenda i hoće li se to sve skupa dopasti publici, zadovoljstvo je i pogledati unazad.“

Budući da je Luda kuća jedino privatno kazalište sa svojim prostorom, a Grad Zagreb u svojoj kulturnoj strategiji planira aktivirati gradske prostore i staviti ih u funkciju nezavisne scene, Bitorajac je pojasnio koliko je važno da se otvaraju prostori za umjetnike, posebno zato što je nedostatak prostora za izvođenje najveći problem nezavisnoj sceni: „Ne znam koliko je to važno nekome tko se ježi od riječi kazalište, no nama je izuzetno drago i važno. Više bi me veselilo malo kazalište na svakih sto metara kao u Pragu, nego kebab i curry bowl kao negdje drugdje. Ne znam što bi bilo da je bilo, odnosno, bismo li se upuštali u ovaj projekt da se prije najavila aktivacija gradskih prostora, ali biti svoj na svome je neprocjenjivo. Puno je praznih i derutnih prostora po gradu. Naravno da sam godinama tražio gradski prostor za školu glume i kancelariju iz koje bih stvarao predstavice, ali godinama se ništa nije događalo. Ustvari, oko mene jest, ali meni nije, znate o čemu govorim. I bivše kino Mosor u koje smo ušli, za nekoliko godina bilo bi još jedno u nizu zapuštenih prostora bez obzira na to što je neka ekipa entuzijasta ponešto stvarala, ali bez ulaganja. Naše ‘ludilište’ oživjelo je cijeli kvart, nije da si to utvaramo, već nam ljudi prilaze, poslovni prostori se otvaraju, sve je živnulo. Ali da, prostor je veliki problem za nezavisnu scenu, mi smo si ga riješili i visoko smo postavili ljestvicu.“

Bez obzira na zaista veliki broj gledatelja, Luda kuća ne dobiva financijsku pomoć institucija. Čak je Bitorajac u intervjuu za Nacional prije četiri godine rekao da „ministrica osobno kemijskom prekriži minimalne odobrene iznose za premijere Lude kuće“. Bitorajac je ustvrdio da su često tu činjenicu da im nitko nije pomogao isticali kao nepravdu:

„I dalje mislimo da je tako, ali skratili smo muke jedni drugima tako što smo sredstva zatražili samo nekoliko puta, ponekad i dobili crkavicu, prihvatili ili odbili, ali mi bez toga, zahvaljujući svojoj publici, možemo. Da, bilo bi lijepo da smo u počecima imali mali ‘poguranac’, ali politike i taštine pojedinaca nisu mogle preko poznatog hrvatskog jala. U Gradu se nedavno ekipa promijenila, ali svejedno, i novu Božićnu predstavu radimo potpuno vlastitim sredstvima. Što se spomenutog križanja tiče, ono je legitimno, a kako kažem, ne zamaramo se. Malo je samo smiješno kada na nekom natječaju dobijemo upola manje od lokalnog folklornog društva u nekom dijelu Hrvatske – ako znate koliko godišnje damo u državu. Ipak, zahvaljujući i takvim stvarima, danas premijere, godišnjice i jubileje slavimo sa svojom publikom, bez ‘velikih’ i ‘bitnih’ uzvanika.“

Vlastito kazalište daje Bitorajcu, kao i njegovu partneru Đuriću, novu energiju, uživa igrati u svom kazalištu u prepunoj dvorani, zabavljati se s društvom i publikom u Mosorog baru i sve im to daje krila da stvaraju dalje.

„Još kad se riješimo kredita, pojačat ćemo druženja! Ukupno sam u Ludoj kući režirao pet predstava, jednu adaptirao, a za četiri potpisujem i scenarij, od toga igram u tri. Što se tiče uloga izvan Lude kuće, vrijeme mi ne dopušta dulja izbivanja, a već dulje detaljno biram što ću, kada i za koliko. Tijekom ljeta snimio sam novi film, prošlogodišnji ‘A bili smo vam dobri’ još uvijek nije ugledao svjetlo dana na televiziji pa se i to skoro očekuje, a što se voditeljskog posla tiče, ‘objesio sam mikrofon o klin’. Uskoro snimamo novu sjajnu kampanju za pivovaru s kojom radim već 15 godina, odradim i koju influencersku objavu, ali kad radim predstavu, dva mjeseca sam izvan stroja i ne znam gdje mi je dupe, a gdje glava. Vodim Glumilište, školu glume Lude kuće, a dulje pripremam i vlastiti cjelovečernji film. Previše, kako god se vama činilo“, smatra Bitorajac.

Kad je riječ o Glumilištu, ovo je druga sezona u koju se krenulo sa školom glume. Bitorajac je i jedan od voditelja, uz glumce Petra Atanasovskog, Ivana Đuričića, Sanju Drakulić i Luku Juričića.

„I sam sam 12 godina bio polaznik dramskog studija ZKM-a i već kao dijete odigrao više od 300 predstava od kojih polovicu s profesionalcima. Bila mi je to odskočna daska i za filmove i serije koje sam snimao i prije upisa na Akademiju. Volim raditi s klincima, već sam se okušao prije desetak godina u svojoj Maloj akademiji u kojoj sam imao 60 polaznika, ali zbog peripetija i poznatih nevolja s gradskim prostorima, sve sam stavio na čekanje. Danas radimo već drugu godinu, voditelji grupa diplomirani su glumci, imamo 70-ak djece i učimo ih svemu što su nas učili i po dramskim studijima i na ADU-u, ali i stvarima koja smo stekli iskustvom igranja i godinama staža. Eto, sada radimo božićnu predstavu ‘Djed Mraz je postao klinac’ u kojoj odrasle igra osmero klinaca, polaznika moje, najstarije grupe, djeca od 15 do 18 godina. Odigrat će više od dvadeset, a kako je krenula prodaja, i trideset predstava u prosincu. Nastupat će u pravoj dječjoj predstavi s bogatim kostimima i čarobnom scenografijom, osvijetljeni scenskim svjetlom i pred punom dvoranom. Uspio sam napraviti da se njima događa ono što se meni događalo krajem osamdesetih. Bit će im to prekrasno iskustvo i neizmjerno sam sretan zbog toga. Ove nove generacije strahovito su drukčije od moje, ali kako i sam imam klince od 17 i 13 godina, znam se s time nositi“, rekao je Rene Bitorajac.

Budući da su dvojica vlasnika privatni poduzetnici u kulturi, cijene ulaznica za predstave u Ludoj kući ne mogu biti jeftinije od ulaznica u gradskim kazalištima. No iako je nelojalna konkurencija konstantno prisutna, Bitorajac kaže da je se ne boji:

„Mi smo napravili razliku. Jedino kod nas u kazalištu za vrijeme predstave možete popiti piće. Novouređeni smo, osigurani po novim standardima EU-a, kod nas je priča zaokružena, od ulaska preko predstava do kasnijeg druženja. Komunikacija s našom ludom publikom i njihova lojalnost čine nas bitno drukčijima, pa eto, i sada kad ulazimo u segment dječjih predstava, publika se veseli i kupuje ulaznice za našu predstavu iako se djecu može odvesti na upola jeftinije. To, naravno, ne znači da smo mi skupi, već da si kazališta dotirana od Grada, s glumcima na plaći, mogu dopustiti kartu jedva naplaćivati. Osim toga, ovaj grad je dovoljno velik za sve pa mi iz Lude kuće pozdravljamo svaku tuđu predstavu koja uspije jer dobra stvar vraća interes i tjera na još! Mi smo se profilirali i u kazalište koje odgaja novu publiku. Mnogi nam priznaju: ‘Žena me nagovorila da dođem jer si tu mogu popit nekaj za vrijeme predstave. Pa nisam znao da je u kazalištu tako dobro, nasmijali smo se do suza!’“

Iako je Luda kuća uspješno proživjela prvih pet godina, Đurić i Bitorajac ne staju. Puno je planova, kako Bitorajac kaže – nema opuštanja:

„Ja nisam samo direktor, ja sam i operativac, opipavam nam puls, sve pratim i pazim da ne dođe do opuštanja. Ne radimo dugoročne planove, nismo prisiljeni izbacivati premijere na godišnjoj bazi već ih želimo izigrati. Pet predstava prešlo nam je stotu izvedbu. „Đurologija“ i „Potpuni stranci“ prešli su i 140, a u posljednje vrijeme vrlo često repertoar osvježavamo novim gostujućim predstavama, pa čak i formatima. Goran Vinčić nam je dežurni stand-uper, nedavno je svirao Predin, Kerekeši imaju svoje Dane smijeha, ‘Pračovjek’ s Peđom Gvozićem skrasio se kod nas, a dolazi nam australska senzacija Umbilical brothers sa svojim nevjerojatnim zvukovno-scensko-pokretnim showom ‘Distraction’ s kojim su na europskoj turneji. Uskoro je i premijera božićne predstave, a zatim se malo odmaramo u siječnju.

Najiskrenije, volio bih da bude ovako kako je sada. Možda samo da se skrasimo sa zaposlenicima, ali obećavamo svojoj publici da se nećemo opuštati. Zahvalni smo i Nacionalu što se sjetio napraviti priču o naših prvih pet godina i što mislite da to zaslužujemo.“