Nema više ni purica ni purana. Trenutačno primamo samo narudžbe za 2024. – smije se Snježana Cingulin iz Kraljevca na Sutli, čiji je broj telefona samo jedan u nizu koji se uzaludno okreću ovih dana, piše u četvrtak Večernji list.

Iako su i zagorske purice, kao i sve ostalo na valu inflacije, ove godine skuplje 20-ak posto – kupiti ih na nekom domaćinstvu u Hrvatskom zagorju nemoguća je misija. Rasprodane su i nekoliko tjedana ranije nego prijašnjih godina.

– Usprkos koroni i slabijoj kupovnoj moći, bez purica i purana ostali smo još prije mjesec i pol. Da sam imao tri puta više, sve bih ih prodao – priča nam i Boris Vrhovski iz Đurmanca, koji za razliku od većine uzgajivača iz te regije drži upravo certificirane zagorske purane, koji su na razini EU hrvatski proizvod sa zaštićenim zamljopisnim porijeklom.

Iako se između certificirane i necertificirane zagorske purice, odnosno purana, na prvi, a ni na deseti pogled ne vidi nikakva razlika – Vrhovski jako dobro zna koja je – 1000 eura koliko njegove purane svake godine stoji certifikacija plus točno specificirani režimi držanja, selekcije, ispaše, nadzori mjerodavnih tijela…

Priča koja se stvarala više od dva desetljeća danas je u Zagorju spala na samo dva uzgajivača – Vrhovskog i kolegu mu Filipovića, odnosno na manje od 1000 certificiranih zagorskih purana godišnje, dok će se na stolovima Hrvata samo iz tog kraja na božićnom stolu naći oko 11 tisuća komada.

Njih 10-ak tisuća, koji također većinu života prožive na otvorenom, slobodno čeprkajući uokolo – zapravo se ne bi smjeli zvati “zagorskim”. No zvali ih samo puricama, “domaćim” ili zagorskim – potrošače očito ni ove godine nije briga i ne pitaju za cijenu, piše novinarka Večernjeg lista Jolanda Rak Šajn.