Ovih dana u prodaji se pojavilo reizdanje prvog albuma grupe Time u izdanju Croatia Records. Riječ je o prvom albumu grupe Time iz 1972. godine koji mnogi smatraju jednim od najvažnijih rock albuma u povijesti jugoslavenske, ali i hrvatske rock scene. U grupi su svirali Vedran Božić na gitari, Ratko Divjak na bubnjevima, Tihomir Pop Asanović na klavijaturama, Mario Mavrin na basu i Brane Lambert Živković na flauti i klavijaturama, dok su grupu osnovali pjevač Dado Topić i menadžer Vladimir Mihaljek. Adolf Dado Topić, još od tada na glasu kao jedan od najboljih rock pjevača nekadašnje Jugoslavije, ali i glazbenik, skladatelj i tekstopisac, tim nam je povodom ispričao kako je nastala grupa Time i kako je tekla njegova rokerska karijera koja traje već više od 50 godina.

Rodio se prije 71. godinu, 4. rujna 1949. godine u Siveriću pored Drniša, ali je to bilo vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata pa je njegova obitelj iz tog siromašnog kraja preseljena u Slavoniju, točnije u Novu Gradišku. Svoje neuobičajeno ime Adolf duguje jednom visoko pozicioniranom partizanskom časniku koji je njegovim roditeljima pomogao da tek rođenog dječaka krste u tamošnjoj crkvi. Po tadašnjem običajima, dječak je dobio ime po krsnom kumu, odnosno spomenutom partizanu koji se zvao Adolf Konig. Tog je imena postao svjestan tek početkom školovanja kada su počela prva zadirkivanja iako je, kako ističe, to ime bilo tek u krsnom listu, dok je za sve bio i ostao uvijek samo Dado. Polaskom u gimnaziju postaje buntovan jer, kako je ispričao, nikada nije volio vlast, općinske službenike, policiju ni gazde koji su dolazili svaki mjesec po najamninu jer su živjeli kao podstanari. Nakon što mu je otac dobio bolje plaćeni posao u tvornici šibica Drava u Osijeku, cijela se obitelj preselila u Osijek, gdje je upoznao Josipa Bočeka s kojim u gimnaziji osniva svoju prvu rock grupu Đavolji eliksir.

„Odlučili smo osnovati bend, ali je samo Boček imao gitaru. Nitko nije znao ništa svirati. Nakon što smo nabavili instrumente počeli smo malo po malo vježbati i postali smo jedna solidna ekipa koje je svirala obrade poznatih pjesama za ples. Ja sam svirao bas“, ispričao nam je Dado Topić prisjetivši se da su htjeli u to vrijeme biti što mističniji i mračniji pa su se i fotografirali na lokalnom groblju, dok je ime benda nastalo zahvaljujući SF romanima koje su tada čitali. U to vrijeme je upijao sve što je poznati radijski voditelj Tony Prince govorio u svojim radijskim emisijama na Radio Luxemburgu koji je ujedno bio i glavni izvor glazbe. Prisjetio se i kada je dobio prvi singl: „Sjećam se da sam prvi singl dobio od djevojke koja je išla sa mnom u školu i zvala se Romana Gokl. Bio je to singl s pjesmom ‘Monday Monday’ grupe Mamas and Papas. Sjećam se da sam stavio tu singlicu na gramofon Tosca i slušao je s uživanjem.“

Kao Đavolji eliksir postali su ubrzo poznati, ali prvenstveno zato što su na svakom lokalnom natjecanju završili uvjerljivo na posljednjem mjestu. Sve do trenutka dok nije najavljen dolazak tada vrlo popularne mađarske rock grupe Lokomotiv GT u Osijek koja je organizirala natjecanje lokalnih mladih bendova želeći odabrati grupu koja će svirati prije njih. Nakon što su odsvirali „Oh, Pretty Woman“ Roya Orbisona i zasluženo izborili svoje mjesto kao predgrupa mađarskim rokerima, postali su pravi rock heroji u Osijeku. U gradu u kojem je u to vrijeme šezdesetih status najvećih i najpopularnijih rokera držao VIS Dinamiti. Rock grupa u kojoj su tada svirali Krunoslav Kićo Slabinac, Alberto Krasnić, Miroslav Šaranović, Vladimir Lazić i Antun Nikolić Tuca. Grupa koju je i Dado Topić gledao i slušao s najvećim divljenjem dok i sam nije postao pjevač Dinamita. On se sjeća:

„Dio članova grupe je otišao na odsluženje vojnog roka. Svi osim bubnjara i basiste. I sviramo mi tako kao Đavolji eliksiri jednog ljeta u Parku kulture iza kina Papuk i dolaze Berto, Alberto Krasnić i Rale, Ratko Divjak, koji se naknadno priključio grupi Dinamiti na naš nastup. Svi smo se uskomešali jer je to nama bilo kao da su došli Ringo Starr i Paul McCartney. Svi smo ih jako poštovali jer su fenomenalno svirali. Kako su prestali svirati jer je dio benda otišao na odsluženje vojnog roka, pozvali su nas na razgovor i pitali nas želimo li svirati s njima. Meni su ponudili da pjevam. Ostao sam u šoku. Počeli smo vježbati repertoar koji je meni tada bio stran, a sastojao se od pjesama Raya Charlesa, Wilsona Picketta, Jamesa Browna, Otisa Reddinga itd. Puno bluesa i soula. I tako je sve počelo. I dan danas tvrdim da je to najbolja grupa u kojoj sam ikada svirao.“

VIS Dinamiti djelovali su od 1964. do 1969. godine. U to su vrijeme bili cijenjeni u tadašnjoj Jugoslaviji jer, kako ističe Topić, pobjeđivali su na glazbenim natjecanjima sve ostale bendove iz Beograda, Ljubljane, Skopja, Niša, Novog Sada, Rijeke. Bili su najbolji i nepobjedivi sve do jednog ljeta 1969. godine:

„Svirali smo svako ljeto u Rovinju u klubu Lanterna. Svirka je počinjala oko deset sati navečer i trajala do pet ujutro. Cijelo ljeto 1969. u Rovinju boravio je jedan Nijemac koji je s nama razgovarao kao da smo mi novi Beatlesi. On je htio biti naš producent i menadžer. Nudio nam je četverogodišnji ugovor i smještaj u Hamburgu te nastup u klubu Black Cat poznat po tome što su u njemu svirali Beatlesi prije nego što su postali poznati. Ponuda koja se ne odbija. Čekao je naš odgovor do kraja kolovoza dok smo se mi cijelo ljeto dogovarali hoćemo li potpisati za njega ili ne. Ta je priča na žalost završila porazno. Raletu, Ratku Divjaku nije dozvolila njegova djevojka Nada da ide u Njemačku, Jozi, Josipu Bočeku nije dala starija sestra, a Berti, Albertu Krasniću nije dao tata jer je trebao preuzeti obiteljski biznis. Ostao sam samo ja, ali nisam imao s kime otići.“

Tog ljeta Topić je dobio razglednicu od tada vrlo poznate plesačice i koreografkinje Lokice Stefanović koja ga je pozvala da dođe u Beograd jer bi ga Kornelije Kovač, koji je tada bio važna osoba jugoslavenske rock scene, htio upoznati zato što je čuo da je odličan pjevač, s ciljem da se pridruži njegovoj Korni grupi. Neda Arnerić ga je slušala i gledala u Rovinju i ispričala je Lokici Stefanović da ima jedan pjevač grupe Dinamiti koji pjeva kao da je crnac. U to vrijeme je u Korni grupi pjevao Dalibor Brun, s kojim je Kovač odlučio prekinuti suradnju. Topić se sjeća:

„Zapravo je to bio poziv da se pridružim Korni grupi kao novi pjevač. Nikome nisam htio ništa govoriti jer sam bio vjeran svojim Dinamitima. Međutim, kako ovi moji u Osijeku nisu više htjeli vježbati, a aranžman u Njemačkoj je propao, počeo sam razmišljati o toj ponudi. Obožavao sam ih sve zajedno i stvarno jako volio, ali sam ostao iznenađen kada sam rekao da sam dobio ponudu od Kornelija Kovača da odem u Beograd i pjevam u njegovu bendu, očekujući da se ne slože da odem iz grupe. Međutim, odmah su mi rekli da slobodno odem. Uopće me nisu pokušali odgovoriti od te ideje. Bio sam u šoku. Samo što mi srce nije puknulo. Svi su mi to rekli. I iz nekog inata sam ipak otišao na probu kod Kovača u Beograd. Upoznali smo se, probali zajedno i sve se dogovorili. Svejedno odem natrag u Osijek, sretnem se sa starom ekipom i ponovim im da me Kornelije Kovač stvarno pozvao u svoju grupu očekujući da će me oni ipak odgovoriti i zadržati uz sebe. Međutim, ponovo su isto reagirali. Oni su se potom svi razišli, a ja sam otišao u Beograd.“

S Korni grupom u Beogradu surađivao je nešto manje od dvije godine tijekom koje je u grupu doveo i svog prijatelja, gitaristu Josipa Bočeka. Nakon toga se preselio u Zagreb sa željom da osnuje vlastitu grupu koja bi nastavila tamo gdje su stali Dinamiti. Pozvao je Bočaka, Ratka Divjaka, Vedrana Božića, Branimira Živkovića koji je pak doveo basistu Marija Mavrina, te Tihomira Pop Asanovića koji je prije toga svirao s grupom September. I tako je nastala grupa Time.

S grupom Time objavio je tri albuma: „Time“ (1972.), „Time II“ (1975.) i „Život u čizmama s visokom petom“ (1976.). Tih sedamdesetih godina grupa Time je bila na glasu kao najveća i najvažnija progresivna rock grupa u Jugoslaviji. U tom periodu, između dva albuma, Topić je otišao u London na poziv bubnjara Petra Pece Peteja, gdje je upoznao klavijaturistu Chrisa Nichollsa:

„Taman sam se vratio s odsluženja vojnog roka kada me Peca koji se tada često družio s Jimom Capaldijem, autorom hita ‘Love Hurt’, pozvao u London jer je Steve Winwood čuo pjesme grupe Time i htio me upoznati. U Londonu me dočekao Peca i umjesto da odemo kod njega u stan, jer mi se jako spavalo nakon puta, on mi kaže da moram na probu jer sutra već krećemo na turneju s grupom The Foundations, rekavši mi da sam ja basista grupe. I stvarno upoznam je muzičare s Jamajke i za klavirom Chris Nicholls. Kada sam čuo kako svira klavir, oduševio sam se. Ta turneja po Europi je trajala oko dva i pol mjeseca tijekom koje sam se najviše družio s Chrisom. Pritom sam postepeno preuzimao ulogu pjevača. The Foundation su imali i par velikih svjetskih hitova, od kojih je jedan bio i ‘Build Me Up Buttercup’. Naš menadžer je ujedno bio i menadžer grupe Osibisa koji su nastupali prije nas, a postali su poznati po hitu ‘Sunshine Day’.“

Kako su postali veliki prijatelji, Topić je nagovorio Nichollsa da se preseli u Jugoslaviju, na što je Nicholls pristao, te su nastavili započetu suradnju. Dolaskom u Beograd obojica su postali članovi grupe Ribeli koja je ubrzo potom mijenja ime u Mama Co Co te su neko vrijeme pratili Zdravka Čolića na njegovoj turneji „Putujući zemljotres“. Godine 1979. Goran Marković je snimio hit film „Nacionalna klasa“ u kojem je naslovnu pjesmu „Floyd“ pjevao Dado Topić, zbog čega ponovo dolazi u centar pažnje i pjesma postaje veliki hit. Nakon razlaza grupe Time 1977. godine, krajem sedamdesetih s Nichollsom je snimio dvostruki album „Neosedlani“. Upravo zbog toga se 1980. odlučio snimiti prvi samostalni album pod nazivom „Šaputanja na jastuku“: „U PGP RTB su došli neki novi klinci i rekli mi da nije vrijeme za glazbu koju sam do sada stvarao, već da trebam napraviti nešto komercijalno. Kako ja to nisam znao raditi, pokušao sam napraviti neke tra la la pjesme koje su se našle na A strani tog albuma i koje su postale popularne. Pjesme na B strani tog istog albuma bile su puno ozbiljnije.“

U vrijeme novog vala, a na krilima tadašnje zabavne, komercijalne glazbe, Dado Topić je sa Slađanom Milošević 1984. godine nastupio i na izboru za pjesmu Eurovizije s pjesmom „Princeza“:

„To se dogodilo sasvim slučajno. Dobio sam na kazeti tu pjesmu s uvodom i refrenom i porukom od Sanje Ilića koji ju je skladao, da probam napisati neki dobar tekst za tu pjesmu. Onda sam napisao tekst i snimio demo i to u studiju Johnnyja Hallydaya i Sylvie Vartan u Parizu. Pošaljem snimke Sanji Iliću i nakon nekih mjesec dana zove me u Beograd da dođem snimiti tu pjesmu, ali da ću je pjevati u duetu jer je on zaključio da je idealna za duet. I dođem ja u Beograd i kaže mi Sanja da je prijavio pjesmu za izbor pjesme za Euroviziju. Ostao sam totalno iznenađen. Izbor se održavao u Skopju, a Slađana Milošević je bila u sedmom nebu jer je bila uvjerena da ćemo pobijediti. Međutim, meni je nakon nastupa prišao jedan gospodin koji mi je rekao u povjerenju da izbor za pjesmu Eurovizije ide po republičkom ključu pa kako je prošle godine pobijedila pjesma iz Beograda, ove godine treba pobijediti pjesma iz Zagreba. Te godine su pobijedili Vlado Kalember i Izolda Burudžija s pjesmom ‘Ćao Amore’ Đorđa Novkovića. Prepričao sam to nježno Slađani Milošević kojoj nisam htio reći cijelu istinu jer se ona jako nadala toj pobjedi. Otišao sam u hotel prije proglašenja pobjednika. Poslije je to mučilo Slađanu još godinama.“

Pjesma „Princeza“ je nadživjela pobjedničku pjesmu i kako priča Topić i danas je jedna od omiljenih pjesama na vjenčanjima. Ostatak osamdesetih Topić je nastupio na brojnim festivalima zabavne glazbe, ali postepeno i nestao sa scene. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih odlučio je izgraditi vlastiti tonski studio i to u Grožnjanu u Istri jer po vlastitom priznanju, shvatio je da je studio božanstveno mjesto u kojem se događa glazba:

„Da bih sakupio dovoljno novaca za takav jedan studio, znao sam da moram zaraditi puno novca. Taman u to vrijeme me pozvao jedan prijatelj iz Beča koji se bavio glazbom za marketing da surađujem s njim. Radeći tada glazbu za reklamu za nekog dobrog klijenta mogao si zaraditi između 10 i 70 tisuća maraka. Ovisno o klijentu. Imao sam dvije-tri uspješnice i zaradio pristojni novac za studio. Sredio sam još par sličnih poslova u Mađarskoj i početkom 90-ih sam počeo graditi studio u Grožnjanu. Bio je gotov 1995. godine. Bio je to analogni i digitalni studio s beskonačnim mogućnostima. S Mirom Lilićem koji je u to vrijeme bio direktor Croatie Records sklopio sam neku vrstu predugovora da se kod mene u studiju snimi između deset i petnaest projekata, što bi za mene bilo odlično. Mogao sam zaraditi tada oko 60 tisuća njemačkih maraka i brzo bi isplatio uloženi novac u studio. Međutim, kako je Jugoton tijekom privatizacije mijenjao vlasnike svakih nekoliko mjeseci prije nego što je postao Croatia Records, sve je palo u vodu. Pojavio se neki kolekcionar umjetnina iz Pariza Glibota pa još neki drugi ljudi koji su bacili oko na Croatia Records, tako da su svi moji ugovori s Lilićem postali bezvrijedni jer je tvrtku preuzela neka druga ekipa. Ostao sam bez posla taman kada sam završio studio. Osim toga, već se počelo snimati preko PC-a, sve se počelo digitalizirati i nije više bilo velikih pultova. Pult koji sam ja imao u studiju imao je tonu i 300 kilograma i trošio je 28 kilovata na sat. To su bili ogromni troškovi. Fenomenalan studio, ali da sam ga napravio jedno 20 godina ranije. Više mi nije palo na pamet da napravim studio, a taj u kojim sam uložio veliki novac je na koncu završio na otpadu.“

Topić svejedno ne posustaje pa tako 1994. godine snima pjesmu „Molitva“ s grupom Parni valjak i to u duetu s Akijem Rahimovskim. Zahvaljujući toj pjesmi je često u to vrijeme bio gost na njihovim koncertima i za nju su osvojili Porin za najbolju vokalnu suradnju. Krajem 90-ih ponovo se okupila grupa, Time ali su održali svega par prigodnih nastupa. U tom periodu je i glumio u rock operi „Crna kraljica“. Krajem devedesetih i početkom 2000-ih Topić često boravi u inozemstvu, gdje započinje prijateljstvo s Bryanom Adamsom i članovima grupa Blood Sweat and Tears, Bryan Auger & Oblivion Express i Weather Report. On je 2001. godine snimio album „Otok u moru tišine“ i par godina kasnije 2005. „Apsolutno sve“ u suradnji s Damirom Farkašem. Godine 2008. sudjelovao je kao gost na albumu grupe Leb i sol „I taka nataka“, zbog čega se pojavljuje i kao gost na njihovim nastupima.

U to vrijeme započeo je suradnju s grupom Dragonfly, s kojom je predstavljao Hrvatsku na Eurosongu u Finskoj 2007. godine s pjesmom „Vjerujem u ljubav“ koja se potom našla na vrhovima top ljestvica širom Hrvatske. Zapazili su ga finski heavy metalci iz grupe Wake the Nations, s njima je par godina kasnije snimio pjesmu „This Feeling“ koja je ubrzo postala njihov najveći hit. Godine 2016. ponovo dolazi u centar pažnje zahvaljujući folk punk grupi Brkovi koji svoj novi album nazivaju „Torzo Dade Topića“. Taj njihov potez nije ga nimalo zasmetao. Naprotiv, pojavio se čak i na njihovom koncertu u Beogradu pridruživši im se tijekom promocije istoimenog albuma. Trenutno priprema pjesme za novi samostalni album za koji se nada da će ga uspjeti snimiti s originalnom postavom grupe Time, grupom koja je svoj prvi koncert održala na prvi dan proljeća, 21. ožujka 1972., u Studentskom centru u Zagrebu. Kako je nedavno objavljeno reizdanje tog prvog albuma, velika je želja čelnog čovjeka njegove diskografske kuće Croatia Records da se grupa Time ponovo okupi upravo ovog 21. ožujka u Studentskom centru u Zagrebu i održi koncert u sjećanje na te dane. Dado Topić je prihvatio tu ideju i oduševljeno čeka potvrdu tog nastupa.