Nacionalna groupie

Guverner je uljudno pričekao da se okrijepim, oporavim od šoka. Upitao me jesam li svjestan kakve sam posljedice mogao izazvati u državi u slučaju da mi je pošlo za rukom izvršiti suicid.

Sestru Slavicu nisam vidio od ljetos, od njezine svadbe. Nije se baš usrećila, udala se za tipa koji je u Osijeku kupio stan kreditom u švicarcima. U subotu je došla s njim u Zagreb zapaliti pred Narodnu banku svijeću za sve kreditne dužnike. Morao sam i ja doći. Slavica je rekla da ću se zajedničkim paljenjem svijeća zbližiti s njezinim mužem kojeg sam navodno nešto uvrijedio na svadbi. Bila mi je to užasna tlaka, padala je neka sitna, ledena kiša. Za ubit se, čak i da nemaš kredit u švicarcima. Na Trgu hrvatskih velikana sestra i njezin muž stajali su kao pokisli miševi pored fontane oko koje su gorili grobljanski lampioni. Činilo se kao da je fontana Posejdonova grobnica izgrađena u modernističkom stilu. Trebao je doći i stari. On je još uvijek dreždao u šatoru ispred Ministarstva branitelja u Savskoj, već sto i neki dan. Skoro pa sam zaboravio na njega. Ne bih se začudio ni da sam na dnevno.hr pročitao da su došli i oteli ga vanzemaljci zajedno s njegovom ekipom iz šatora.

Sestra me zagrlila. Njezin muž suzdržano mi je kimnuo, pružio mi lampion. Popeo sam se na skliski zidić fontane. Dok sam bezuspješno na ledenoj kišici kresao šibicu za šibicom, čuo sam neki topot iza sebe. To se stari sjurio iz smjera tramvajske stanice u U.S.A. komandosici što mu ju je Klem poklonio.

Više pročitajte u novom broju Nacionala