Objavljeno u Nacionalu br. 857, 2012-04-17

Dok se najavljuje rat utajivačima poreza, Nacional otkriva da zakoni i slaba suradnja Državnog odvjetništva i sudova omogućavaju lagano izvlačenje od progona i plaćanja

Utaja se isplati – u zadnje dvije godine samo deset osoba u zatvoru zbog utaje, a Porezna uprava podnijela je 526 kaznenih prijava. Rat utajivačima. Ministar Linić želi prikupiti 4 milijarde od utajivača poreza. Poreznici provjeravaju 3000 građana koji uz minimalan dohodak imaju milijunsku imovinu. Sve su to naslovi kojima Vlada kroz medije šalje poruku da nitko više neće moći izbjegavati plaćanje poreza. I pokazuje da, za razliku od prethodnih, želi odlučno naplatiti porezne dugove koji su, što nemarom, što protekcijama, u zadnjih deset godina dosegnuli 51 milijardu kuna. Gotovo pola državnog proračuna. Nacional je među prvima pokrenuo problem neplaćenih poreza kao rak-ranu društva, ali sad smo otkrili i nevjerojatnu rupu u sustavu koja omogućava utajivačima poreza da ništa ne plate iako su uhvaćeni s prstima u pekmezu. Neće otići ni u zatvor. Samo trebaju biti dobri i ne ponoviti utaju. Milijunski troškovi rada poreznika u tisućama nadzora, Državnog odvjetništva i sudova bacaju se u vjetar. A utajivač može biti miran. I sve to zbog nekoordiniranosti državnih tijela nadzora, progona i suda. Jer put od inicijalne sumnje na utaju do toga da utajeni novac sjedne u državni proračun nipošto nije jednostavan u hrvatskoj birokratsko-zakonodavnoj šumi.

Najproblematičnije su uvjetne kazne zatvora, koje su i najčešće za kazneno djelo utaje. Presuda vam kaže da, ako ne želite u zatvor, u određenom roku morate platiti kaznu, koja je najčešće iznos utajenog poreza. Drugi uvjet za izbjegavanje zatvora jest da ne ponovite isto kazneno djelo. I onda su nas izvori iz Porezne uprave upozorili da zbog nekoordiniranosti sustava osuđenik ne mora platiti dosuđenu kaznu, a neće završiti u zatvoru!

Teško je bilo povjerovati da se takvo što može dogoditi. Zatražili smo mišljenja svih uključenih u proces kažnjavanja: Ministarstva financija – Porezne uprave, Državnog odvjetništva i Ministarstva pravosuđa. Pitanje je jednostavno: tko prati je li uvjetni osuđenik za utaju platio u presuđenom roku?

Odgovori su potvrdili da se odgovornost prebacuje u tom krugu, a konačni je rezultat da to ne prati nitko! Dodatno smo provjerili i njihove odgovore i njihovu međusobnu usklađenost s dva odvjetnička ureda. I oni su potvrdili isti zaključak.
Procedura kojom se otkrivaju utajivači komplicirana je i dugotrajna.

Prvo, Porezna uprava provjerama utvrđuje utaju poreza i razrezuje porez rješenjem. Ako stranka plati, najčešće se i ne podiže kaznena prijava, iako bi to trebalo učiniti za svako djelo iznad 10.000 kuna. “Mi smo sretni da plate i sve je u redu. Ako ne plate, podižemo kaznenu prijavu”, kaže izvor iz Porezne. I to da je dovoljno platiti porez i proći nekažnjeno, jest apsurd, ali tako stvari funkcioniraju. No, idemo dalje. Kaznena prijava Porezne uprave ide u Državno odvjetništvo koje u ime Republike Hrvatske treba goniti utajivača. Iz Ministarstva financija, odnosno njegove Porezne uprave odgovorili su nam da, kad oni podignu kaznenu prijavu za utaju poreza, nisu više nadležni ni za što. Ni za evidenciju sudskih presuda po njima, kao ni za iznos uplaćenih kazni i iznosa porezne utaje. “Odgovoran za praćenje je nadležni sud”, kažu u Ministarstvu financija.

Oni, dakle, nemaju podatke i ne znaju koliko je novca uplaćeno u proračun na temelju presuda za utaju poreza.

Veoma sličan odgovor i iz Državnog odvjetništva, koje zastupa RH i bori se za njene interese. Na upit ima li DORH saznanja, jesu li osuđene osobe podmirile svoje dugove državnom proračunu, odgovor je da takvim podacima ne raspolažu. “Po novom zakonu o kaznenom postupku, tajnik suda odgovoran je za praćenje postupanja po presudi”, kaže glasnogovornica DORH-a Martina Mihordin.

I sada dolazimo do Ministarstva pravosuđa, odnosno sudova, za koje i DORH i Porezna uprava smatraju da bi trebali pratiti uplatu kazni i poreza. Njihov odgovor o naplati i ukidanju uvjetne presude posredno prebacuje odgovornost na DORH. Prvi dio glasi: “Presudom kojom se okrivljenik proglašava krivim, te se dosuđuje imovinsko-pravni zahtjev u korist Republike Hrvatske, određuje se rok u kojem je okrivljenik dužan uplatiti iznos utajenog poreza. Ako okrivljenik u zadanom roku ne uplati iznos poreza, građansko-upravni odjel nadležnog državnog odvjetništva pokreće ovršni postupak.” Drugi dio glasi: “Prvostupanjski sud će provesti postupak za opoziv uvjetne osude na prijedlog ovlaštenog tužitelja ili oštećenika. Daljnji postupak prisilne naplate provodi građansko-upravni odjel nadležnog državnog odvjetništva”, navode u Ministarstvu pravosuđa. Zaključuju da oni vode i evidenciju svih pravomoćno osuđenih osoba u Hrvatskoj.

Ministarstvo pravosuđa, dakle, odgovara da će sud ukinuti uvjetnu presudu, ali na prijedlog ovlaštenog opunomoćenika ili oštećenika. Opunomoćenik je Državno odvjetništvo, a oštećenik Republika Hrvatska, odnosno proračun o kojem se brinu Ministarstvo financija i Porezna. Ali, kao što se vidi iz njihovih odgovora, te dvije institucije ne znaju koliko je i je li tko uplatio novac po presudi. Smatraju da bi to trebao raditi sud, a sud da bi oni trebali podnijeti prijedlog. I tako nije odgovoran nitko, a utajivač može biti miran. Samo zato što državne institucije ne obavještavaju jedna drugu.

U ovim odgovorima krije se još jedna “kvaka”. Državno odvjetništvo ispravno je odgovorilo da po novom Zakonu o kaznenom postupku tajnik suda prati uplate. Ali taj zakon je za ta djela na snazi tek od rujna prošle godine. Prije toga uopće nije spominjan tajnik suda, nego samo da se uvjetna presuda poništava na osnovi zahtjeva oštećenika ili tužitelja. Dakle, DORH je trebao znati je li tko platio presuđeni iznos – kako bi znao hoće li pokrenuti ukidanje uvjetne osude i nekoga poslati u zatvor. Taj su dio u svojim odgovorima prešutjeli. Očito se godinama nitko nije brinuo o tom nevjerojatnom slučaju, a s dobrim odvjetnikom lako se mogla eskivirati uvjetna presuda.

Čak i s novim zakonom, kojim je tajnik suda ovlašten za praćenje izvršavanja presude, on nema gdje provjeriti je li novac uplaćen. Podsjetimo, Ministarstvo financija u svom odgovoru kaže da ono nema podatke o uplaćenim novcima po presudi, a to ne prati ni DORH. A zakon ne propisuje da se u spis mora dostaviti dokaz o plaćanju do isteka roka iz presude.
“To je još jedan propust novog Zakona o kaznenom postupku koji je rađen brzopleto. Nije opisano na koji će se način utvrditi je li tko platio. Jednostavno bi trebalo osuđeniku nametnuti obvezu da dostavi u spis nalog o uplati dosuđenog iznosa”, kaže zagrebački odvjetnik Mario Medak.
Promjene Zakona o kaznenom postupku upravo se pripremaju, pa bi se njima mogla jednostavno riješiti nadležnost obavještavanja i praćenja uvjetnih presuda. Jer poreznici koji su pokrenuli cijeli postupak u sadašnjem su sustavu primorani informacije o postupcima tražiti u medijima. “Praćenje novinskih članaka naš je jedini izvor informacija kako je postupak koji smo pokrenuli i završio. U današnje informatičko vrijeme sramotna je takva nekoordiniranost. Uvjetni osuđenik za utaju poreza samo treba biti miran tri godine i ne ponoviti djelo. Ne mora ništa platiti, a nakon isteka roka kušnje on je čist pred zakonom, dok mu utajeni novac ostaje”, kaže izvor iz Porezne.

Unatoč toj zakonskoj rupetini, apsurdno je da bi bilo dobro kad bi bila jedina koja ide naruku utajivačima poreza. Službeni podaci o broju podignutih kaznenih prijava i osuđujućim presudama su porazni. Porezna uprava odgovorila nam je da su 2010. podnijeli 205 kaznenih prijava za utaju poreza vrijednu 274,5 milijuna kuna. Lani su podnijeli 321 prijavu tešku gotovo 400 milijuna kuna. To su većinom oni koji nisu platili po poreznim rješenjima, dok su oni koji su platili uglavnom amnestirani od kaznene prijave za utaju koja im nosi kaznu zatvora od šest mjeseci do deset godina.

Prema DORH-ovim podacima, 2010. imali su 124 prijave za utaju poreza, a lani 70 kaznenih prijava. Službeni odgovor o razlici među podacima njih i Porezne uprave nismo dobili, ali neslužbeno doznajemo da DORH razvrstava kaznena djela drukčije, pa dio koji je prijavljen kao porezna utaja završava optužnicama i po drugim člancima Kaznenog zakona. Osim toga, tužiteljstvo vodi statistiku i prema osobama, a poreznici za svako djelo. No to za ovu priču i nije toliko važno. Važnije je da je od navedenih 70 kaznenih prijava za utaju – 55 odbačeno. Razlog nije razumljiv ni pravnicima. “Većina je odbačena zbog toga što, iako postoji utaja poreza, to kazneno djelo postoji samo kad se radi o legalnim prihodima i utaji tih prihoda”, odgovaraju u DORH-u.

Drugi odvjetnik s kojim smo razgovarali htio je ostati anoniman, ali kaže da je to nevjerojatan slučaj. Na primjerima objašnjava kako sustav ne funkcionira. “Jasno je, ako netko prodaje drogu, da ga ne možete oporezovati, nego se sve stečeno bogatstvo oduzima jer je to ilegalno. Međutim, ilegalno je i zapošljavati radnike na crno i slično, ali se radi o prihodima koji bi trebali biti predmet oporezivanja da su poznati Poreznoj upravi. To tumačenje Državnog odvjetništva pokazuje da nisu spremni podizati optužnice protiv osoba koje, primjerice, imaju građevinske tvrtke s radnicima na crno, preko kojih se država oštećuje za poreze i doprinose, kao i za povećane prihode koje ostvaruju vlasnici takvih tvrtki”, opisuje odvjetnik. I zatim dolazimo do treće instance – sudske presude. Prema odgovorima DORH-a, oni nemaju evidenciju pravomoćnih sudskih presuda jer, kažu, to vodi Državni zavod za statistiku. Zato raspolažu nepravomoćnim presudama. Treba napomenuti da brojka o presudama na godinu ne mora odgovarati broju optužnica u toj godini jer sudski postupci mogu trajati godinama. Podaci su i dalje porazni. U 2010. godini za utaju poreza doneseno je tek 50 presuda, od čega 39 osuđujućih, dok je 11 oslobađajućih. Od osuđujućih, samo su četiri bile kazne zatvora, jedna novčana, a 34 uvjetne. Još lošije je bilo lani – 29 osuđujućih od ukupno 39 presuda. Šestero je završilo u zatvoru, a drugi su dobili uvjetne kazne. Treba dodati i 2009. godinu, kad su samo dva utajivača završila u zatvoru, 61 osoba je novčano kažnjena, a 54 su osuđene uvjetno.

Eto, u tri godine borbe s utajivačima 12 ih je završilo u zatvoru, a 111 ih je osuđeno uvjetno. Koliko je tih uvjetnih i platilo, kao što smo vidjeli, nitko ne zna i ne vodi evidenciju, pa možemo pretpostaviti da su se provukli kroz rupu u zakonu. A u dvije godine, podsjetimo, podignuto je 526 kaznenih prijava teških više od 650 milijuna kuna. I to samo u kaznenom djelu, dakle, za utaju veću od 10.000 kuna. Još tisuće nadzora su izvršene, ali one spadaju u blaži oblik kršenja zakona i tretiraju se kao prekršaj.

Iza ove statistike krije se široka neučinkovitost sustava, koji se mora koordinirati ako se želi istinska borba protiv neplatiša poreza koji ispadaju zaštićeniji od poreznih platiša. Dodamo li tomu javnu tajnu da se određenim velikim tvrtkama i pojedincima dosad gledalo kroz prste, zaista nije čudno da nam je porezni dug narastao na 51 milijardu kuna. Utajivač poreza zaista u Hrvatskoj mora imati velik peh i lošeg odvjetnika da završi u zatvoru. Prva nesreća je da mu Porezna uopće dođe u kontrolu i utvrdi utaju. Dok utvrđivanje i žalbeni rokovi traju, ima vremena riješiti se imovine koja bi se ovršila. Naravno, ako već prethodno, kako je uobičajeno, nema tvrtku bez jednog jedinog zaposlenog i imovine i koja služi za promet i utaju. Tek ako ne plati porez, dobit će kaznenu prijavu, bez obzira što bi ona trebala ići paralelno s rješenjem Porezne uprave. Zatim, ako prijava i ode, prema statistici DORH-a od lani, ima 70 posto šanse da ona bude odbačena. Ako i tu bude imao nesreću, pa uđe u 30 posto prihvaćenih optužnica i osude ga, prema sudskoj praksi zadnje tri godine – ima tek 10 posto šansi da ode ravno u zatvor. Šanse za uvjetnu presudu su 90 posto, a onda, ne mora ništa platiti jer su evidencije nekoordinirane.

Sve u svemu, ako se državna tijela ne koordiniraju i prilagode zakone, američki primjer Al Caponea od prije 80 godina – čuveni beskrupulozni gangster osuđen je za utaju poreza, a ne za ubojstva i ilegalno krijumčarenje alkohola – kod nas će biti tek daleka budućnost.