Nakon godinu dana rasprava, u petak je konačno usvojen novi Zakon o audiovizualnim djelatnostima. Onaj stari donesen je 2007. godine, a kada je u veljači prošle godine tadašnji ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar pod pritiskom podnio ostavku, taj događaj iskorišten je kako bi se započelo stvaranje novog zakona u kojem bi se ispravile nedorečenosti i nelogičnosti postojećeg. No kada je prije godinu dana napisana prva verzija prijedloga novog zakona, pokazalo se kako u hrvatskom filmu postoji nekoliko interesnih skupina koje nisu bile zadovoljne predloženim zakonom. Jedni, među kojima je vrlo glasan bio bivši ravnatelj Hrvoje Hribar i autori koji su ga uvijek podržavali, napadali su prijedlog zakona tvrdeći da se njime nastoji uvući politiku u filmski sustav, što će dovesti do toga da politika kontrolira hrvatski film. Drugi su oni koji su okupljeni oko grupe autora kao što su Ivona Juka, Branko Ištvančić i ostali, a koji su uvijek bili kritički nastrojeni prema Hribaru dok je bio ravnatelj. Oni smatraju da novi zakon ne donosi ključne promjene koje su očekivane i da će se u mnogome ostaviti mogućnost da novac HAVC-a dijeli između sebe mala grupa ljudi, kao što se to, po njima, i dosad radilo.

Jedna od najvećih promjena koju je sadržavao prijedlog novog zakona i koja je izazvala najveće reakcije, bila je ona oko sukoba interesa u HAVC-u. Naime, proteklih godina često se govorilo kako se novac za snimanje filmova u HAVC-u dijeli po principu “ja tebi – ti meni” i da grupa ljudi iz vrha HAVC-a jedni drugima dodjeljuju milijune kuna na natječajima za snimanje prvenstveno dugometražnih filmova. Po novom zakonu, ravnatelj HAVC-a, članovi Vijeća HAVC-a, umjetnički savjetnici koji predlažu tko će dobiti novac na natječaju te članovi Upravnog odbora HAVC-a su u sukobu interesa ako se prijave na natječaj HAVC-a, ako se na natječaj prijave osobe koje su s njima povezane ili ako sudjeluju u vlasničkoj ili upravljačkoj strukturi kompanije koja se prijavila na natječaj. Pod pojmom “povezane osobe” smatraju se srodnici po krvi, braća i sestre, bračni ili izvanbračni drug te životni partner te posvojitelj, posvojenik, skrbnik i štićenik.

Temeljem ove novosti neće se moći događati ono što se događalo proteklih godina. Primjerice, Darja Kulenović Gudan je 50-postotna suvlasnica producentske kompanije Studio Dim, a njezina producentska kuća je 2014., dok je ona bila članica Upravnog odbora, dobila od HAVC-a 6,5 milijuna kuna za dva filmska projekta. Drugi primjer je vezan za nekadašnjeg člana Upravnog odbora HAVC-a Hrvoja Turkovića. HAVC je tada odobrio novac za film njegove izvanbračne partnerice, redateljice i scenaristice Snježane Tribuson. To se dogodilo 2013. kada je film “Sve najbolje” Snježane Tribuson dobio od HAVC-a 4,3 milijuna kuna.

Obje strane nezadovoljne su ovakvim rješenjem pa je tako Hribar u intervjuu Nacionalu svojedobno tvrdio “u prijedlogu imate odredbu po kojoj članovi Vijeća ne smiju stupati u seksualne odnose s članovima filmskih ekipa – glavnih šminkera, snimatelja, tonca, scenografa, glumaca – to, pretpostavljam, podrazumijeva praćenje seksualnog ponašanja članova Vijeća, odnosno filmskih ekipa?”. Naravno da tako nešto nije pisalo u prijedlogu zakona, ali to je bio Hribarov način borbe za zadržavanje članka starog zakona kada se sukob interesa površno spominjao. Nešto konkretniji bio je redatelj Branko Schmidt koji je izjavio kako “ima nekih naznaka da pod firmom borbe protiv sukoba interesa, koji je navodno postojao u HAVC-u, politika na mala vrata želi ući u HAVC“. No druga strana također nije zadovoljna jer je u konačnoj verziji zakona ipak ispušten jedan dio oko sukoba interesa koji oni smatraju važnim. U pitanju su umjetnički savjetnici, odnosno osobe koje određuju koji će filmski projekt dobiti novac od HAVC-a. Ti umjetnički savjetnici najčešće su redatelji pa je u prijedlogu novog zakona stajalo kako umjetnički savjetnik ne može biti osoba “povezana u ugovornom ili drugom odnosu s nositeljem projekta”. To znači da, primjerice, Dalibor Matanić ne bi mogao biti umjetnički savjetnik ako se na natječaj javljaju filmovi kompanije Kinorama za koju Matanić snima filmove. Međutim, taj dio je izostavljen tako da će ubuduće bilo koji redatelj moći kao umjetnički savjetnik dodijeliti novac filmskoj kompaniji za koju snima filmove.

U veljači prošle godine, u povodu odlaska Hrvoja Hribara, stvorena je inicijativa “Puk’o nam je film” koja je prikupila potpise 800 hrvatskih filmskih djelatnika te je isticala kako u novom zakonu treba osigurati neovisnost HAVC-a i filmskog stvaralaštva. Radilo se, prvenstveno, o načinu na koji će se trošiti i dijeliti novac HAVC-a, a radi se o blizu 10 milijuna eura godišnje te je tada redateljica Dana Budisavljević izjavila kako “o raspodjeli tih sredstava odlučuju umjetnički savjetnici i HAVC, a ne odlučuje ni ministar ni ravnatelj niti Upravni odbor. I to tako treba ostati. To je jamstvo neovisnosti od politike”. Naime, prijedlog o tome na koje će se filmske projekte trošiti novac na prijedlog umjetničkih savjetnika prihvaća Vijeće HAVC-a, pored ravnatelja i Upravnog odbora najvažnije tijelo, a sada ipak dolazi do promjena s kojima se, ponovo, nisu složili ni jedna ni druga zainteresirana skupina, opet svaka iz svojih razloga.

Nisu se ispoštovale želje filmskih djelatnika jer novim zakonom nije, kako su tražili, maknuta odredba kojom ministrica kulture potpisom mora odobriti sve iznose za poslovanje HAVC-a iznad 200.000 kuna

Vijeće HAVC-a dosad je imalo 14 članova, od sada će ih imati 16 članova. Vijeće HAVC-a čine predstavnici HRT-a, Hrvatskog društva filmskih djelatnika, Društva hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatske udruge producenata, svih operatora sustava kabelske distribucije i tako dalje. Po novom zakonu, Hrvatski filmski savez više neće imati svog predstavnika, ali u Vijeće ulazi predstavnik saveza scenarista, predstavnik neprofesijskih filmskih udruga i amaterskih školskih družina te predstavnik Ministarstva kulture. Osim toga, ministar kulture potvrđuje imenovanje članova i zamjenika članova Vijeća. To je za Hribara neprihvatljivo, kada je vidio prijedlog zakona rekao je “Dakle, ministrica kulture će odlučivati o tome tko je podoban da bude u tom tijelu, a onda će imenovati svog vlastitog predstavnika, što će sasvim sigurno negativno utjecati na neovisnost Vijeća”. Dosad su ta tijela davala svoje predstavnike u Vijeće HAVC-a i oni su automatski prihvaćeni, a po novom zakonu ministar kulture će ih potvrđivati. U prijedlogu zakona od prije godinu dana čak je stajalo da će ministar kulture imenovati predsjednika Vijeća i njegova zamjenika, ali u prihvaćenoj verziji zakona stoji da članovi Vijeća sami biraju predsjednika. Bivši predsjednik Upravnog odbora HAVC-a Bruno Kragić već je prije izjavio kako to nije ništa loše i kako on ne smatra da se tu vidi utjecaj politike. On podsjeća kako Vijeće HAVC-a raspolaže javnim novcem i upozorava kako “Vijeće nema fiskalnu odgovornost jer ih nije imenovala ni vlada ni Sabor”, a ovime bi se uvela odgovornost za raspodijeljene milijune kuna. Slično razmišlja i ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić koji je ustvrdio kako se radi o “posebnom naglasku na fiskalnu odgovornost članova AV vijeća koja dosad nije postojala”.

S druge strane, grupa filmskih djelatnika okupljena oko Ivone Juke i Branka Ištvančića nezadovoljna je što je uopće omogućeno da predstavnik Društva hrvatskih filmskih redatelja sjedi u Vijeću HAVC-a. Oni su posljednjih dana ne samo iznijeli sumnje u financijsko poslovanje DHFR-a, nego su i podnijeli kaznenu prijavu protiv njihovih čelnika. Inače, na čelu tog tijela je redatelj Danilo Šerbedžija. Osim toga, to tijelo daje prilično velik broj umjetničkih savjetnika kojima je novim zakonom omogućeno da dodjeljuju novac filmskim kompanijama za koje snimaju filmove, što je također za ovu skupinu filmaša neprihvatljivo.

Osim tih dviju skupina, postoji i treća koja je nezadovoljna načinom na koji će se sastavljati Vijeće HAVC-a, a to je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika koje nije imalo, a neće ni ubuduće imati svog predstavnika u Vijeću. Pomalo je nelogično da glumci nemaju svog predstavnika, a imaju ga amaterske školske družine. Prema onome što se moglo saznati, navodno je Hrvatska udruga producenata lobirala da predstavnik HDDU-a ne uđe u Vijeće i na kraju te lobističke borbe HDDU, organizacija s 1100 članova, neće biti zastupljena u Vijeću.

Pitanje “fiskalne odgovornosti” koju su spomenuli neki sugovornici Nacionala zapravo je pitanje tko i kako kontrolira potrošnju novca koje Ministarstvo kulture iz državnog proračuna dodjeljuje HAVC-u. Prije godinu i pol dana državna revizija objavila je kako je HAVC kršio zakon jer odobrene iznose veće od 200 tisuća kuna još jednom treba potpisom odobriti ministar kulture. Dana Budisavljević je tada izjavila kako time “državna revizija dokida samu ideju samostalnosti, samu svrhu zašto je HAVC osnovan”, dok je Goran Navojec izjavio kako “nigdje u EU ministri kulture potpisima ne odobravaju filmove zato što je to nedopustiv oblik cenzure i političke kontrole”. Njihove želje se novim zakonom neće ispuniti jer ministar, odnosno ministrica kulture i dalje mora potpisom odobriti sve iznose iznad 200 tisuća kuna. Naime, novi zakon i za Upravni odbor i za ravnatelja navodi kako oni donose odluke o raspolaganju sredstvima HAVC-a u iznosima utvrđenim Statutom HAVC-a. A Statut kaže kako HAVC bez suglasnosti osnivača, a to je Ministarstvu kulture, “ne može donositi odluke o raspolaganju imovinom i sredstvima za poslovanje Centra koji iznose više od 200.000 kuna”.

Dosad se nije događalo da ministar kulture potpisom ne odobri korištenje novca za film, ali bi ubuduće moglo doći do toga da izbjegavanjem potpisa onemogući snimanje nekog filma

Dosad se nije događalo da ministar kulture ne odobri potpisom korištenje, primjerice, tri i pol milijuna kuna koliko HAVC odobrava za jedan dugometražni film. Ne zato što se uvijek slagao s odlukom HAVC-a, nego zato što su zanemarili taj dio zakona i uopće potpisom nisu odobravali korištenje financijskih sredstava. Nakon upozorenja državne revizije ministrica kulture zasigurno neće zaobilaziti tu zakonsku obvezu, a hoće li doći do toga da izbjegavanjem potpisa ne omogući snimanje nekog filma, o čemu je govorila inicijativa “Puk’o nam je film”, tek ćemo vidjeti.

Zakon, pored toga, donosi neke bitne novosti. Pored već u medijima često spomenutog uvođenja videoigara u audiovizualne djelatnosti, iznimno je važno što se povećavaju financijski poticaji s 20 na 25 posto, pa čak i u određenim varijantama na 30 posto. Radi se o “tax rebate” sustavu koji se primjenjuje u brojnim zemljama istočne Europe i koji stalno raste kako bi se privukle međunarodne koprodukcije. Strane produkcije dođu u Hrvatsku, snime film i dobiju povrat određenog dijela sredstava utrošenih u Hrvatskoj. Za usporedbu, ti poticaji nedavno su povećani u Srbiji s 20 na 25 posto, a 25 posto iznose u Mađarskoj. Obje te zemlje ostvarile su posljednjih godina veći prihod od inozemnih koprodukcija od Hrvatske, koliko god se HAVC hvalio snimanjem “Igre prijestolja” u Dubrovniku i još nekim inozemnim projektima snimanima u Hrvatskoj.

Ono što je pomalo nevjerojatno u novom zakonu jesu prekršajne odredbe, odnosno financijski iznosi kazni. Svima je jasno koliki je problem piratizacija filmova u Hrvatskoj i činjenica da se ni jedna vlada dosad nije ozbiljnije pozabavila ovim problemom koji utječe na poslovanje filmskih distributera i vlasnika kina u Hrvatskoj. Prema starom zakonu pirati bi se kažnjavali s iznosom od pet do 20 tisuća kuna. Međutim, u prihvaćenoj verziji zakona ta kazna značajno je smanjena pa će pirati biti kažnjeni iznosom od 100 kuna pa do 10 tisuća kuna.