Nacional je u zadnjem broju (br. 900) objavio pretpostavke nekih slovenskih političara da je njihove razgovore oko Arbitražnog suda prisluškivala američka tajna služba, preko koje su došli u javnost. Objavila ih je najprije srbijanska ispostava portala Newsweek, odakle su stigli do Večernjeg lista. U Sloveniji, dakle, smatraju da NSA, ili netko drugi na američkoj dojavljivačkoj sceni, ima mnogo veće veze s curenjem afere negoli eventualno SOA, tj. segmenti hrvatske obavještajne zajednice. Navedena informacija Nacionala proizvela je – kao i mnoge druge, uostalom – veliko novinarsko zanimanje za temu. Usput rečeno, tjednik Nacional poodavno funkcionira kao sigurno vrelo podataka za mnoge lokalne medije kojima je komfornije dobivati stvari na tanjuru i prešućivati odakle su stigle, negoli ulagati samostalne napore u njihovo otkrivanje. Što da se radi; svako glasilo ima sudbinu svoju, bilo kao kopiraonica, kao škola lijepoga prepisivanja ili kao istraživački centar. Irelevantno od izvora i medija, u slovensko-hrvatskom sporu oko mora Amerika je preko noći postala javni faktor.

IZ NJEZINA ZAGREBAČKOG VELEPOSLANSTVA stigla je navodno pohvala na račun premijera Milanovića, zbog pokazane inicijative da se spor riješi, ako treba i putem izravnoga susreta s premijerom Cerarom u Sloveniji. Time je i tradicionalna ekvidistanca u stavovima veleposlanstva možda blago narušena u korist hrvatske strane. Osim toga, stigla je i potpora zagrebačkom mimohodu, posredno premijeru i Vladi. Hrvatska se na neki način doživljava kao snažniji američki klijent u regiji od Slovenije. Te veze nisu od jučer, imaju svoju zanimljivu i ponešto kontradiktornu predpovijest. Za vrijeme Georgea Busha starijeg, na primjer, Amerika je de facto podupirala agresiju Slobodana Miloševića, zalažući se za “demokratsku, jedinstvenu Jugoslaviju”. S dolaskom Billa Clintona stvari su se drastično promijenile, uključujući i strategiju prema Bosni, odnosno, tajnom paktu Tuđmana i Miloševića o njezinu razbijanju. Uživajući inicijalnu potporu englesko-francuskih filistara, dvojica diktatora – Milošević pri tom i bezobzirni ubojica – smatrala su da imaju slobodan prostor za zajednički rat protiv Bošnjaka-muslimana, koji će završiti pripajanjem sedamdeset posto Bosne Srbiji, i zapadne Hercegovine Hrvatskoj (kao što je tada u intervjuu za Vjesnik otvoreno istaknuo Gojko Šušak, Tuđmanov svemoćni ministar obrane).

S DOLASKOM BILLA CLINTONA suspendirana je bilo kakva podrška podjeli Bosne i Hercegovine, nametnut je Daytonski sporazum, engleski lordovi i francuski markizovi odglumili su nevinašca i povukli se u svoje diskusijske salone, a Milošević i Tuđman ostavljeni su na brisanom prostoru, čekajući kad će stići poziv na raspravu iz Haaga. Shvaćajući da se američka politika prema Bosni mijenja, Tuđman i Šušak smijenili su Matu Bobana, svoga namjesnika u Herceg-Bosni, i zaposlili ga u Zagrebu, u Ini, gdje je nakon nekog vremena umro od moždanog udara. Šušak je time zaradio čast da mu na sprovod – kad je umro od raka pluća – dođe bivši američki ministar obrane Perry. Osim toga, Amerika – koja je u Hrvatskoj uvijek gledala svoga snažnoga regionalnoga klijenta (zbog jadranske obale i potencijalnoga savezništva u budućem sukobu s islamskim ekstremizmom) – uspostavila je puni nadzor nad tempom i načinom oslobađanja okupiranih hrvatskih područja. Njezini dronovi pratili su situaciju na terenu, a Tuđman, Šušak i njihovi operativni zapovjednici usmjeravali su ratnu situaciju u skladu s američkim sugestijama. Američki ambasadori počeli su sve izravnije utjecati i na hrvatsku unutarnju politiku.

PETER GALBRAITH NASTOJAO JE djelovati kao Tuđmanov korektiv. On je prenio američko dopuštenje da se krene u Oluju, ali i ozbiljno upozorenje da ta operacija ne smije uključivati masovno protjerivanje srpskog stanovništva i zločine nad civilima. Taj drugi dio poruke bio je u velikoj mjeri zanemaren i zato je gospodin Galbraith u očaju skakao pred srpske traktore i apelirao na ljude da ostanu u svojim domovima. Njihovo protjerivanje nije bilo dio američko-hrvatskog dogovora. Odavanje počasti nedužnim srpskim žrtvama, ljudima pobijenim iz bezobzirne osvete u Gruborima, Varivodama, Sisku, Divoselu itd., najmanje je što bi Hrvatska civilizacijski morala učiniti u trenutku kad proslavlja obljetnicu Oluje. Činjenica da je bila žrtva teške agresije, ne daje joj opravdanje za suspenziju humanističkih kodeksa tijekom ratovanja.

I AMBASADOR WILLIAM MONTGOMERY nastojao je na razne načine utjecati na uvođenje etike i reda u Tuđmanovu samoživu oligarhijsku autokraciju. Tuđmanovi ljudi pokušavali su na razne načine uništiti Nacional, koji je – uz Radio 101 i satirički Feral Tribune – predstavljao opasnu disonancu u hrvatskom strogo kontroliranom medijskom prostoru. Namjeravali su Nacionalu doći glave preko Miroslava Kutle koji je – kao tadašnji kontrolor Tiska – tjedniku naprosto uskraćivao utržak. Gospodin Montgomery izravno je intervenirao kod Tuđmanovog kruga da se ta krajnje cinična i bezobrazna operacija zaustavi. I zaustavljena je, na kraju, jer među tuđmanovcima nije bilohrabreca koji bi se drznuo suprotstaviti upozorenju američkoga veleposlanika.

Među američke ljude od povjerenja u Hrvatskoj, svakako pripada general Ante Gotovina, koji je taj status zaslužio u ratu. Oluju je vodio na vojnički čist način i poštivao je dogovore. Odmah nakon oslobađanja Knina poveo je kampanju prema Banjaluci i zaustavio je vojsku kod Mrkonjić Grada, jer američka strana politički nije željela da Hrvatska, tj. Tuđman, preuzme kontrolu nad Republikom Srpskom. Bio je pouzdan saveznik, pored toga što je bio iznimno sposoban vojskovođa. Iako se uglavnom ne pojavljuje u javnosti, danas se politički prepoznaje kao jedna od najzrelijih osoba u Hrvatskoj. Njegovo nedavno pojavljivanje u Sinju, “slučajno” u blizini premijera Milanovića, nije bilo nikakva slučajnost. Odigrao je, nesumnjivo, veliku ulogu i kod izražavanja podrške ratnoga generalskoga zbora mimohodu u Zagrebu, čime se odmah stišala sva buka koju je oko toga podizala ultradesnica. General Gotovina jedini je istinski autoritet kod braniteljske populacije i sa svojim osjećajem za političke nijanse može značajno utjecati na društvenu klimu u Hrvatskoj. Poznato je to i američkoj strani. Amerika u Hrvatskoj ne želi nikakve fanatike na vlasti. Ona traži stabilnu državu s civiliziranom Vladom i to je možda razlog zašto Hrvatskoj daje lagani vjetar u leđa oko Arbitražnog suda.