Premda je šokantan slučaj trudnice Mirele Čavajde kojoj je, unatoč tome što prema zakonu ima pravo, u svim zagrebačkim bolnicama odbijen zahtjev za pobačaj, ukazao na iznimno snažan utjecaj Katoličke Crkve koja ne dozvoljava odstupanje od rigidnih pravila u ionako tradicionalnom hrvatskom društvu, neki učenici katoličkih škola u Hrvatskoj smatraju posve suprotno: da katoličke škole promiču solidarnost, empatiju, humanitarno i karitativno djelovanje, spremnost na pomoć i volontiranje. Otkrio je to Nacional u novom broju, u sklopu svog istraživanja, potaknutog slučajem Mirele Čavajde, o tome zašto se u Hrvatskoj otvaraju osnovne i srednje katoličke škole, po kakvom kurikulu se izvodi nastava, tko predaje djeci, tko financira te škole i tko kontrolira njihov rad.

U članku novinarke Tamare Borić, način rada u jednoj od katoličkih škola za Nacional je opisala jedna učenica drugog razreda osječke Isusovačke klasične gimnazije. Rekla je: “Drugog se nastoji gledati kao bližnjeg, u duhu evanđelja, a ne kao konkurenta ili manjeg vrijednog i, naravno, bez obzira na to je li vjernik ili ne, jer u školu se ne upisuju samo vjernici. Naravno, osvješćuju se osobne kvalitete i kako ih afirmirati i za opće dobro. No sve u svjetlu činjenice da i onaj drugi ima svoje kvalitete, što urazumljuje osobu te ona teže razvija iskrivljenu sliku sebe i, posljedično, danas nažalost sveprisutan i pogrešnim uvjerenjima hranjen patološki narcizam”.

Učenica je istaknula “posebnost profesora koji neverbalnim putem prenose iznimno puno”. “Ophode se prema nama s velikim poštovanjem, dostojnim čovjeka, ali i kao prema ljudima s pravom na greške, slabosti, propuste. Opominje se u ljubavi, a potiče na kompromis, toleranciju, praštanje i otvorenost. Molitvom nastava počinje i završava. Kako netko reče, molitvom se stavljaš na Božju stranu, imaš svoj stav, ali i, suprotno pasivnom prepuštanju, molitva je aktivno zauzimanje u Duhu. Tako da su sve komponente čovjeka – duh, duša i tijelo – izbalansirano u fokusu.“

Kako je ispričala, tek je nekoliko profesora iz duhovnih zvanja, ostali su ”iz svijeta”, u školi učenici na raspolaganju imaju psihologa, a s obzirom na to da je ravnatelj isusovac brzo se dođe do duhovnika ili svećenika ako je nekome potreban. Kad su u pitanju religijske tematike, one se obrađuju u tzv. međupredmetnim sadržajima, u školi postoji kapelica, a na neke blagdane ili svetkovine se ide na misu. U dobima godine poput korizme ili došašća učenici se angažiraju po želji i osobnom nadahnuću, i to najviše u sadržajima solidarnosti. Baš solidarnost, empatija, humanitarno i karitativno djelovanje, spremnost na pomoć i volontiranje, odlike su koje su zajedničke kad su u pitanju aktivnosti učenika katoličkih škola u Hrvatskoj.

O detaljima fenomena katoličkih, ali i vjerskih škola u Hrvatskoj, pročitajte u članku Tamare Borić u novom broju Nacionala.

‘Učenike katoličkih škola Crkva vidi kao buduću vjersku elitu’