Film “Suludo bogati Azijci” redatelja Jona M. Chua, snimljen prema istoimenom bestseleru Kevina Kwana, jedan je od najvećih hitova u američkim kinima otkako se počeo prikazivati sredinom kolovoza, a 20. rujna počet će se prikazivati i u Hrvatskoj. Ova romantična komedija – čija radnja se vrti oko triju ultrabogatih kineskih obitelji te oko kleveta i spletki do kojih dolazi kada Nicholas Young, nasljednik jednog od najvećih bogatstava u Aziji, dovodi kući svoju djevojku, Kineskinju rođenu u Americi – već je zaradila oko 90 milijuna dolara te se filmu predviđa sjajna budućnost. Direktor fotografije u tom filmu je 50-godišnji Zagrepčanin Vanja Černjul. Osim njega, u filmskoj industriji postoji još nekoliko hrvatskih građana koji vrlo uspješno grade karijere scenografa, šminkera, frizera…

Vanja Černjul je dosad kao direktor fotografije radio i na serijama “The Deuce”, “Sestra Jackie”, “Marco Polo”, “Narančasta je nova crna” i “Televizijska posla”, ali i na hrvatskim filmovima “Majstori” i “Majka asfalta”. Vanja Černjul, koji već dva i pol desetljeća živi u New Yorku, ispričao nam je svoj put do uspjeha:

“To je zapravo bio dugačak put koji je započeo otkrivanjem filmske fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dok sam bio student, nisam razmišljao o odlasku iz Hrvatske, tada se u Hrvatskoj jako puno radilo. U Zagrebu su živjeli i radili veliki snimatelji kao što su Nikola Tanhofer i Tomislav Pinter. Meni je tada uzor bila karijera Gorana Trbuljaka koji je imao paralelne karijere filmskog snimatelja i konceptualnog umjetnika. Nažalost, kada sam 1991. završio studij, filmska industrija je potpuno propala, a ja sam s mnogim svojim kolegama završio na terenu kao ratni snimatelj.”

Objasnio je i zašto je odabrao baš New York: “New York me kao grad imigranata oduvijek privlačio. Imao sam tu neku idealiziranu sliku sredine u kojoj nije važno odakle si, nego kamo ideš. Znao sam da se želim posvetiti filmu, ali bilo mi je jednako važno da grad u koji idem ima kulturnu širinu u kojoj bih se kao mlad čovjek mogao razvijati. Još uvijek mislim da je to bila dobra odluka.”

Černjul je pojasnio što točno znači biti direktor fotografije pa je rekao da je to osoba zadužena za fotografsku komponentu filma. Kroz suradnju s režiserom, scenografom i ostalim filmskim umjetnicima on ili ona mora prevesti pisanu riječ iz scenarija u vizualni medij filma. Dobar direktor fotografije je u prvom redu osoba koja priča priču i koja zna fotografiju staviti u službu drame. Važno je biti timski igrač i dobar suradnik režiseru i ostalim filmskim umjetnicima. Odnosi unutar grupe kreativnih ljudi nikada nisu jednostavni.

‘Otkad su Hollywoodom zavladali financijeri, prema filmu se odnosi kao i prema svakom drugom proizvodu. U kinima su zato franšize i superheroji’, kaže Vanja Černjul

Iako je film “Suludo bogati Azijci” dobio sjajne kritike, Černjul kaže da je nemoguće prepoznati hoće li neki projekt biti uspješan:

“Nitko ne može predvidjeti hoće li neki film biti uspješan kod publike. Proizvodnja filma traje barem godinu dana i trebalo bi točno znati u kojem pravcu će se kultura kretati kako bi se znala sudbina nekog projekta. Upravo zbog želje za što manjim rizikom u proizvodnji filma danas imamo ovu situaciju u kinima. Otkako su holivudskom filmskom industrijom zavladali financijeri, prema filmu se odnosi kao i prema svakom drugom proizvodu. Zbog toga kinima dominiraju razni nastavci, franšize i superheroji. Manji je rizik napraviti nešto već viđeno nego nešto originalno i novo. Lijepo je što je svaki novi projekt potpuno drukčiji izazov koji se radi u drukčijoj sredini s novim ljudima, tako da je gotovo nemoguće zapasti u rutinu i monotoniju. S druge strane, upravo zbog te nestabilnosti privatni život može postati jako kompliciran. Napraviti film fizički je i emotivno iscrpljujuće. Međutim, kada postoji uzajamno poštovanje s ljudima koji vas inspiriraju dok s njima radite, to su neprocjenjiva iskustva. Najljepše je bilo raditi s ljudima koji su mi kasnije postali doživotni prijatelji. Kvaliteta tih odnosa mi je uvijek na prvom mjestu.”

Černjul je zaključio da mu je, premda radi s najvećim filmskim majstorima, veliko zadovoljstvo ‘vratiti’ se hrvatskim kolegama: “Kao profesionalac sam se formirao u Americi, ali sam tamo sa sobom donio svoj senzibilitet i istočnoeuropsku estetiku. Zbog toga mi je uvijek osvježavajuće iskustvo raditi s prijateljima u Hrvatskoj. Osim toga, prostor za eksperimentiranje je u hrvatskom filmu puno širi nego u visokobudžetnim međunarodnim projektima. Najveći problem je kada se u sustav proizvodnje filma izravno umiješa dnevna politika. Film je skup i u maloj zemlji kao što je naša uvijek će biti jako teško obraniti se od toga. Zahvaljujući pametnoj i strastvenoj strategiji u HAVC-u, hrvatski film je imao vrlo uspješan period i iskreno se nadam da će se tako i nastaviti.”

Uspješan period prikazivanja imao je i još uvijek ima film “Mamma Mia! Here We Go Again” koji je od premijere krajem srpnja u hrvatskim kinima pogledalo 100.000 ljudi. Na tom su filmu, s obzirom na to da se snimao na Visu, radili neki hrvatski filmski radnici pa je tako Zagrepčanka Tina Jesenković, koja kao make-up artistica radi već 20 godina, radila upravo na tom projektu. Završila je make up dizajn u Londonu 1998. i tamo je započela svoj put u modnoj industriji. Međutim, ubrzo je shvatila da je njezina ljubav film:

“Drago mi je da mogu raditi i na domaćim i na stranim produkcijama. Lijepo je imati taj balans. Prva inozemna produkcija bio mi je film ‘Diana’ s Naomi Watts. Tada sam već imala godine iskustva rada na filmu i tečno znanje engleskog jezika, što je sigurno pomoglo da mi producent Igor Nola pruži priliku da radim na tom projektu. Nakon toga su se nekako zaredale danske koprodukcije pa sam tako radila filmove ‘Den bedste mand’, ‘All for Three’ i ‘Itsi Bitsi’, za koji sam bila nominirana za Best Make up na Robert Awards u Danskoj. No, da ne zanemarimo i naše hrvatske produkcije na koje sam jednako ponosna što sam bila dio ekipe. Uskoro će se na HRT-u početi prikazivati nova sezona serije ‘Novine’ i dokumentarno-igrana serija ‘Rat prije rata’, a film ‘Sam samcat’ Bobe Jelčića je trenutačno po festivalima.”

Objasnila je što znači biti make-up artist ili frizer na nekom setu:”Termin make-up artist automatski se povezuje s uljepšavanjem ili takozvanom ‘beauty šminkom’. No make-up artist na filmu je neka posve druga priča. Taj posao obuhvaća dosta široki spektar raznih sposobnosti i znanja. Naravno da je bitno imati znanje beauty šminke, ali je to manji dio svega što je potrebno za rad na filmu. Od nas se očekuje da radimo i frizure, moderne i stilske, da apliciramo brade, brkove, perike, da radimo specijalne make-up efekte kao što su posjekotine, ogrebotine, opekline, starenje, pomlađivanje… Treba znati čitati i razumjeti scenarij, napraviti razradu i pratiti kontinuitet likova kroz snimanje. I nema glamura koji mnogi očekuju. Radimo duge sate u svim mogućim i nemogućim uvjetima. Noću, vikendima, blagdanima, po kiši, snijegu, vjetru, na minus 15 i na plus 40. Zato sam osnovala svoju školu Media Make Up School. To je edukacija specijalizirana baš za make-up artiste na filmu. I svaki polaznik, u sklopu tečaja, mora provesti određen broj dana na pravom setu, da doživi taj filmski svijet. Jako je bitno da, uz sve profesionalno znanje koje možeš steći, budeš timski radnik. Produkcija filma je timski rad raznih sektora, a make-up sektor je timski rad make-up artista unutar sektora. I prilagodljivost je jako bitna.”

‘Inozemne produkcije broje do 500 ljudi. Ponekad do kraja snimanja ne uspiješ sve niti upoznati. Na snimanju ‘Mamma Mia 2′ samo je šminkera bilo 45’, kaže Tina Jesenković

Tina Jesenković kaže da se puno inozemnih produkcija počelo vraćati snimati u Hrvatsku otkako je Hrvatska uvela filmske poticaje prije nekoliko godina i smatra to vrlo pozitivnim. Smatra da, osim što profitiraju naši filmski djelatnici, koji kao slobodnjaci žive isključivo od snimanja, profitiraju i ljudi koji žive na lokacijama gdje se snima, vlasnici apartmana, hotela, brodova, restorana, kafića. Zapošljavaju se lokalni ljudi kao pomoć na snimanju, kao vozači ili građevinski radnici. S obzirom na to da se snimilo već nekoliko svjetski poznatih filmova i serija u Hrvatskoj, možemo govoriti i o filmskom turizmu.

Pojasnila je i kako vidi razliku između rada na hrvatskim i inozemnim produkcijama: “Razlika je, kao prvo, u budžetu. Što se tiče načina rada i profesionalnosti filmskih djelatnika, nema nikakve razlike. Rekla bih da smo mi domaći zapravo u prednosti. Kako smo navikli raditi s niskim budžetima, prilagođavati se uvjetima, tako smo nekako stekli iskustvo da ponekad od nemogućeg napravimo moguće. Druga razlika je u veličini ekipe. Naše hrvatske ekipe su male i svi se uglavnom poznajemo tako da je atmosfera na snimanju prisna i nekako obiteljska. Inozemne produkcije, pogotovo holivudske, broje 200 do 500 ljudi. Ponekad do kraja snimanja ne uspiješ sve niti upoznati. Na snimanju filma ‘Mamma Mia 2’ pojedinih dana nas je samo u sektoru šminke bilo 45. Europske produkcije su sličnije našima po veličini ekipe, ali s nešto većim budžetima.”

Najslabijom karikom smatra činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji pravi filmski studio. Inozemne produkcije koje dolaze u Hrvatsku trenutačno uglavnom koriste sezonu lijepog vremena i snimaju na lokacijama. Često se događa da onda samo dio filma snimaju kod nas, a u studio odlaze u Češku, Mađarsku ili Srbiju. Kada bi postojao filmski studio, “filmska sezona” mogla bi trajati čitavu godinu.

Scenograf Ivan Veljača radio je na mnogim domaćim filmovima kao što su “Uzbuna na Zelenom vrhu”, “Kosac”, “Šuti”, “Zagonetni dječak” i “Majka asfalta”, a sada već godinama radi na inozemnim produkcijama. Diplomirao je studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu. Već kao student počeo je s radom na području scenografije, isprva kao asistent scenografa na seriji “Ponos Ratkajevih”, a kasnije i kao scenograf na serijama “Zakon ljubavi” i “Ja, Che Guevara” te na brojnim reklamama. Paralelno se bavio dizajnom interijera i namještaja, ali se 2010. scenografiji posvetio u potpunosti. Scenograf je, pojašnjava, dio tzv. filmskog kreativnog trokuta koji uz režisera i direktora fotografije formira vizualni kôd filma i pokušava kroz sliku ispričati određenu priču ili scenarij:”Scenograf je na čelu sektora scenografije i odgovoran je za interpretaciju scenarija i režiserovu viziju u fizičkom okruženju u kojem će glumci razviti svoj lik i najvjernije prenijeti priču. Scenograf prenosi scenarij u vizualne metafore koje uključuju palete boja, arhitektonske i vremenske specifičnosti te dizajn lokacijskih i studijskih objekata. To je cjelokupna vizualna shema pomoću koje scenograf direktno objašnjava i podržava priču i način na koji je ona ispričana. Godine 2011. počeo sam raditi na inozemnim produkcijama, prvo kao asistent scenografa, kasnije kao art director, a sada sam dobio priliku raditi i kao production designer u europskim filmovima ‘Uzvodno rijekom’ Marion Hänsel, ‘Rafaël’ Bena Soombogarta i ‘Dan kada je moj otac postao grm’ Nicole van Kilsdonk. Trenutačno radim na velikom europskom TV serijalu ‘Heirs of the Night’. To je priča smještena na kraj 19. stoljeća i vrti se oko grupe mladih vampira koji putuju Europom na starom brodu te prolaze kroz razna iskušenja. Zapravo sam imao sreće da sam dobivao prilike za rad na projektima koji su postupno postajali sve veći, zanimljiviji, ali i zahtjevniji. Volim vjerovati da je prilika za rad na svakom idućem projektu rezultat dobro obavljenog posla na ranijim projektima, ali često se radi i o preporuci, pa čak ponekad i o sreći ili slučajnosti.”

Veljača kaže da je uvijek težio nečemu što mu se činilo kao veći izazov od onoga što je već ranije radio: “Scenografski posao, koliko god s jedne strane bio striktno definiran zadaćama i zahtjevima scenarija, režisera i produkcije, s druge je strane izuzetno slobodan posao koji vam daje veliku slobodu da ga obavljate na sebi svojstven način. Ono što je sigurno zajedničko svim scenografima jest da su to organizirane, praktične i pedantne osobe koje istovremeno imaju dozu umjetničkog ludila i nagona za pomicanje granica kroz eksperimentiranje formom, teksturom, bojom i svjetlom. U inozemnom filmu scenograf se dijeli na dvije funkcije – art director i production designer. To su dvije različite funkcije koje se mogu primijeniti i kod nas, no dok je vani to strogo definirano obvezama, kod nas su te razlike više definirane stilom ili načinom rada pojedinog scenografa.”

Iako se čini da je hrvatskih radnika posljednjih godina sve više, Veljača kaže da su i prije Hrvati puno radili na inozemnim produkcijama, ali se danas samo više o tome priča:

“Mi imamo visokokvalificirane filmske radnike, a takvima nije nikad teško naći posao u stranim ekipama. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji sistematizirana naobrazba za specifične filmske djelatnosti, nego si sve što znaš zapravo pokupio s prijašnjih projekata pa je mladim ljudima koji danas tek počinju puno teže ući u filmski posao nego što je to bilo, recimo, u vrijeme starog Jadran filma. Ja sam jedan od tih mladih iako imam više od deset godina iskustva iza sebe. Počeo sam od postavljanja linoleuma i montiranja namještaja na setovima, a sve što sam naučio u procesu profesionalnog odrastanja zapravo sam pokupio od ljudi oko sebe. I naravno, puno sam čitao i istraživao. Stvarno sam imao puno sreće da dobijem priliku raditi i potpisati neke od svojih prvih filmova i serija jer tu stvarno nema pravila. I dalje sam zahvalan režiserima i producentima koji su tada vjerovali klincu od 24 godine, ali i danas, kad mislim da sam već stasao kao scenograf.”

Rašireno mišljenje da je u inozemnim produkcijama lakše raditi jer su uvjeti uvijek bolji od hrvatskih produkcija smatra pogrešnim. Dodaje da zapravo nema pravila:

“Cijela fama oko toga da ima više novca pa je lakše raditi je pogrešna. Naravno da najčešće ima više novca, ali su i odgovornosti veće, a i razina kvalitete posla koju moraš isporučiti je često drastično veća. Meni je rad na hrvatskom filmu, pa čak i na hrvatskim sapunicama, jako pomogao u stjecanju iskustva za veće projekte. Ali mislim da se na svakom projektu, koje god veličine bio, može puno naučiti. U Hrvatskoj bi rad na filmu trebalo bolje sistematizirati – što kroz pravilno školovanje, što kroz kasniju zaštitu filmskih profesionalaca. Posebno za sektor scenografije i prateća zanimanja kao što su scenski slikari, gipseri, majstori rekvizite, modelari i slično. U Hrvatskoj je scenografija još uvijek velika nepoznanica i često se radi stihijski. Kad bi se sustavno radilo na poboljšanju tih dviju stvari, možda strane produkcije ne bi više djelovale toliko strane.”

Još jedna Hrvatica već neko vrijeme uspješno radi u inozemnim produkcijama, kao art director. Veronika Radman je arhitektica koja je 2011. ured zamijenila filmskim setom: “Priča s inozemnim projektima počela je 2015. snimanjem Bessonova akcijskog filma ‘The Lake/Renegades’, u servisu producentske kuće Pakt media koju vodi Diego Zanco i koja je dovela najveći broj stranaca u Hrvatsku. Nastavilo se s njemačkim krimićem, također s Paktom, zatim sam radila na ‘McMafiji’, potom sam nastavila s ‘Robinom Hoodom’ u Dubrovniku. To posljednje iskustvo ujedno je bilo najpozitivnije i najsličnije radu na hrvatskom filmu; zahvaljujući produkciji izabrala sam raditi na drugoj ekipi koju je vodio prekrasan Andrew Rowlands kao snimatelj-režiser. Veseli te kada vidiš čovjeka koji je sa Scorseseom ‘na ti’ i pritom ekipu tretira kao ravnopravne i prilagođava se svim nevoljama kao neki hrvatski režiser.”

Veronika Radman kaže da nikad nije maštala o radu na inozemnim produkcijama, osobito ne kao art director. Pojasnila je što znači biti art director ili production designer: “Production designer glavni je scenograf, osoba zadužena za kreativni odgovor na scenarij i redateljsku koncepciju. Art director je osoba koja to realizira, netko tko se bori s gradnjama, budžetima, radnim timom, ali nije autor, bez obzira na to što je vrlo često i zaslužniji za kreativnu komponentu, nevidljivo. Kod nas bi tome bila najbliža uloga asistenta scenografa. Ilustrativna je za razumijevanje činjenica da se Oscar za scenografiju dodjeljuje production designeru, ali ne i art directoru. Za scenografa je ključna sposobnost razumijevanja scenarija, tona filma koji je u prvom redu redateljeva vizija, i spremnost učiniti se kotačićem u tom vrlo dinamičnom organizmu kreativnog tima. Kao i kod arhitektonske kreacije, moraš se odreći nekih rješenja za koje se strastveno vežeš da bi cjelina smislenije funkcionirala. Taštinu je, kao uostalom i općenito u životu, poželjno ostaviti negdje drugdje. Snaći se s malim budžetom, a da se nedostatak sredstava ne vidi u konačnici, umijeće je za sebe i glavni izazov hrvatskih scenografa.”

‘Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji sistematizirana naobrazba za specifične filmske djelatnosti, nego sve što znaš skupljaš s prijašnjih projekata’, govori Ivan Veljača

Najljepše joj je, kaže, bilo raditi s Daliborom Matanićem i Danilom Šerbedžijom. Matanića dobro prati i s njim dijeli međusobno povjerenje, a Šerbedžija je vrlo precizan i odmjeren režiser koji je iznimno ugodan za suradnju. Ipak, najdraže i najluđe iskustvo bio joj je njezin prvi film, autorski projekt Filipa Šovagovića “Visoka modna napetost”. Ujedno je to i film na kojem je najviše naučila o svim aspektima filmske produkcije. U hrvatskim je produkcijama, kaže, relativno teško raditi jer osim novca često nedostaje struktura koja nije ovisna o financijskoj komponenti već dolazi iz ozbiljnosti pristupanja materiji i timskom radu: “Ponekad frapantno nedostaje spoznaje o distribuciji poslova i odgovornosti na projektu, njegovim fazama, ponašanju na snimanju. Ipak, uvijek bih radije radila na hrvatskom filmu, bez obzira na obavezne žrtve koje najčešće prolaze nezapaženo; tu je ipak stvar svojevrsne familije i toplije je. Ovo je društvo nažalost izgubilo svoj građanski identitet i sustav vrijednosti se evidentno urušio; u sredini gdje je arhitekt osoba koja ti samo rješava papire sasvim je jasno koji status ima film. Hrvatski film tu je posebno ranjiva zvjerka jer on ne donosi financijsku vrijednost, već kulturnu, i ovisi o državnim strukturama. Tu tegobnu ovisnost pokušalo se i donekle uspješno reguliralo servisom HAVC-a, ali vidimo da je cijeli sustav i dalje osjetljiv na tremore otužne državne politike i kao i uvijek lov na vještice bitniji je od zdravog sazrijevanja hrvatskog društva. Za zadržati strance potrebno je uložiti u studije; nota bene sramotna priča o Jadranfilmu nadaleko je poznata i ocrtava toksičnu politiku prema kulturi koja se razvija već dva desetljeća. Usavršavanje drugih segmenata servisa je apsolutno krucijalno, kao educiranje i uža specijalizacija kadrova, jer to nam je ipak slaba karika.”

Tanja Ladović Blažević, koordinatorica HAVC-ova programa Filming in Croatia, rekla je: “Hrvatska je kao filmska destinacija prepoznata još od 1920-ih, što je kulminiralo razvojem industrije od 1960-ih godina nadalje: ‘Proces’ Orsona Wellesa, ‘Guslač na krovu’ Normana Jewisona, ‘Limeni bubanj’ Volkera Schlöndorffa ili ‘Sofijin izbor’ Alana J. Pakule samo su neki od istaknutih primjera inozemnih produkcija koje su se snimale u Hrvatskoj, koristile naše lokacije, studio i naravno angažirale hrvatske filmske djelatnike. Kao nastavak te tradicije, Hrvatski audiovizualni centar kroz Program poticaja od 2012. potiče inozemne produkcije da dolaze snimati u Hrvatsku. Za to postoje tri ključna razloga: značajan priljev stranog kapitala koji generiraju snimanja, promocija naše zemlje na globalnoj razini – činjenica da su u Hrvatskoj snimani projekti poput ‘Igre prijestolja’, ‘Ratova zvijezda’ ili ‘Mamma Mia! Here We Go Again’ može se u tom smislu uspoređivati s uspjesima naših sportaša – i treći, za filmsku zajednicu najvažniji, angažman hrvatskih filmskih djelatnika te obrazovanje mladih kadrova na tim projektima.”

Tanja Ladović Blažević kaže da je samo u 2017. na 11 projekata snimanih u sklopu Programa poticaja ulaganja u proizvodnju audiovizualnih djela angažirano više od 1350 djelatnika i 40 pripravnika. S novim Zakonom o audiovizualnim djelatnostima i povećanjem poticaja na 25%, a u područjima od posebne državne skrbi na 30%, učinjen je novi korak koji Hrvatsku potvrđuje kao poželjnu i konkurentnu filmsku destinaciju: “Podatak da se strane produkcijske kuće vraćaju najbolje pokazuje koliko su zadovoljni s međunarodnom kulturnom razmjenom ostvarenom kroz koprodukcije i servisne produkcije te ponajviše hrvatskim kreativnim i tehničkim osobljem koje odgovara zahtjevima svjetskog tržišta i visokih produkcijskih standarda.”