Objavljeno u Nacionalu br. 518, 2005-10-17

Podjednako uspješni blizanci nisu rijetkost u Hrvatskoj; sedam parova blizanaca koji se bave različitim zanimanjima za Nacional su ispričali svoja zanimljiva iskustva.
Blizanci, osobe gotovo identične izgledom, često ne dijele samo fizičku sličnost. Uglavnom odrasli u istom okruženju, sličnih karaktera, a ponekad i interesa, čak im i životni putovi nerijetko nalikuju jedan na drugi. Upravo zato postoji velika vjerojatnost da će braća i sestre blizanci biti slični i u poslovnom životu te postizati podjednak poslovni uspjeh. Da je često doista tako, potvrđuje i profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Denis Bratko:
“Blizanci su slični u onoj mjeri u kojoj dijele faktore koji toj sličnosti pridonose, odnosno genetske predispozicije i okolinu u kojoj su odrastali. Budući da blizanci dijele i gene i okolinu, može se očekivati da budu sličniji nego bilo koji drugi par ljudi, osobito jednojajčani blizanci. Oni stoga imaju mnoge slične osobine, od inteligencije do interesa. Ali ne može se zaključiti da će, ako je jedan blizanac uspješan, to biti i drugi. Istina je da postoje mnogi primjeri podjednake uspješnosti, ali takvi slučajevi mogu se smatrati slučajnošću. Ipak, vjerojatnost da će blizanci biti podjednako uspješni svakako postoji. Ljudi su iste dobi, nekad i istog spola, koji su odrastali u istoj sredini. Ali budući da brojni blizanci ne dijele sličan životni put, bilo bi pogrešno zaključiti da uspješnost jednog podrazumijeva uspjeh drugog.”
Kako god bilo, poslovno podjednako uspješni blizanci u Hrvatskoj nisu rijetkost, a neki od njih svoja su iskustva ispričali za Nacional.
Saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić i njegov brat Darko, ravnatelj kazališta Gavella, jednojajčani su blizanci. Pripadaju različitim miljeima, politici i umjetnosti, ali cijeli ih život vežu zajednički interesi i prijatelji. Nenad Stazić je, prije ulaska u politiku 1997., u 20 godina staža na Hrvatskom radiju napisao pet kazališnih komada. O sličnostima među blizancima Darko Stazić kaže: “Jednojajčani blizanci ipak su osobe istog genetskog koda, a uglavnom ni utjecaj okoline nije bitno različit. Braća i sestre i inače su povezani i dobro se slažu. Kod blizanaca to je još izraženije.”
Eventualnu “telepatsku” povezanost, odnosno sposobnost da na neki način osjete drastične promjene u životu drugoga, koja se često spominje u vezi s blizancima, braća Stazić negiraju. “Postoji samo jaka emotivna povezanost kod koje je logično da vas boli njegova bol i raduje njegova radost, što nije karakteristično samo za blizance”, veli Darko Stazić.
Braća Stazić skupa su pohađala sve obrazovne ustanove od vrtića do srednje škole u kojoj, doduše, nisu išli u isti razred. Tek su im se na fakultetu razišli interesi: Darko je upisao glumu na Akademiji dramske umjetnosti, a Nenad je postao student filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ali afiniteti su ostali zajednički, kaže Nenad Stazić: “Uvijek nam je odgovaralo isto društvo i danas se krećemo u istom krugu ljudi. Imamo zajedničke prijatelje od kad znamo za sebe, a danas stanujemo čak i u susjednim zgradama.”
Kod njih je također uvijek postojao problem brkanja identiteta, o čemu Nenad Stazić kaže: “Naravno, najgore je kad nekoga upoznate i sljedeći dan ga, iz njegove perspektive, i ne pozdravite. Zato svaki put kad se s nekim upoznam skrenem mu pozornost na to da imam brata blizanca, da čovjek u takvoj situaciji ne bi pomislio da sam nepristojan.”
Dosadno je, veli, neprestano odgovarati na ista pitanja, ali dodaje da je pritom zgodno “što na licu mjesta možete testirati inteligenciju osobe koja pita”: “Kad vam netko postavi pitanje: ‘Jesi li to ti ili tvoj brat?’, odmah znate da mu je inteligencija na razini sobne temperature. Blizanci jesu isti na prvi pogled, ali ljudi koji su na vas koncentrirani neće vas brkati. Htio sam nedavno za obojicu napraviti majice s natpisom ‘Ja sam onaj drugi’.”
I dvojajčane blizanke Nataliju Balen i Lidiju Barac, pravnicu i povjesničarku umjetnosti koja se bavi izdavaštvom, znanci svakodnevno brkaju. Kako bi riješile problem uvrijeđenih nepozdravljanjem, odlučile su smiješkom odzdravljati svima.
Obje blizanke imaju po troje djece koja, kažu, jedna drugoj jako sliče. Osim toga, priča Lidija Barac, i sama su djeca nerijetko bila zbunjena koja je, zapravo, njihova mama: “Dok je Natalija bila u rodilištu sa svojim najmlađim sinom, starijeg sam čuvala ja i stalno me zvao mama. Tada je imao godinu i pol. To se događalo i ostalima do druge godine života. Danas moja najmlađa kći Greta prvo pogleda koja od nas dvije ima narukvice jer ih uvijek nosim i po tome zaključi tko je tko.”
Ističu da se nikad nisu posvađale, što Natalija Balen komentira ovako: “Nije bilo nikakvih razmirica među nama, iako su nam se uvijek iste stvari sviđale, pa i dečki. Bilo nam je normalno da sve radimo zajedno i postižemo iste rezultate i nismo nikad ni pomišljale da bi moglo biti drukčije. Uostalom, svi blizanci koje poznajemo podjednako su uspješni u onome čime se bave.” Gotovo identične Zagrepčanke tvrde i da predosjete kad se onoj drugoj nešto važno događa. Kao primjer Natalija Balen navodi svoju trudnoću, koja se u jednom razdoblju preklapala sa sestrinom: “Kad je Lidija rađala drugo dijete, i ja sam osjećala trudove. Tada sam i ja bila u drugom stanju, ali još nije bilo vrijeme za porod. Otišla sam s njom u bolnicu i rekla doktoru da ni meni nije dobro, ali su mi rekli da još nije vrijeme. A dok sam nedavno usred noći dobila trudove pred porod trećeg djeteta, Lidija se s mužem vraćala kući. Osjetila je da se sa mnom nešto događa i zamolila ga da barem prođe kraj našeg prozora. Možda će netko reći da smo to umislile, ali nama je normalno da se takve stvari događaju.” Osim što je Natalija Balen ljevakinja, a Lidija Barac dešnjakinja, glavni znak raspoznavanja im je jamica na Natalijinu licu i po njoj se, uglavnom, ravnaju kad pokušavaju odgonetnuti tko je tko na fotografijama iz djetinjstva jer su kao djevojčice bile zaista iste. U školi su, govore, rijetko zloupotrebljavale svoju sličnost jer su se, ne smatrajući se neraspoznatljivima, rijetko usudile varati nastavnike i profesore. Oni im ionako, priča Natalija Balen, često nisu ni davali priliku za prijevaru ispitujući ih obje odjednom.
Ali s dečkima su se, priznaje, znale našaliti: “U autoškolu smo se upisale zajedno, ali nismo išle u istu grupu. Sa mnom je na predavanja išao dečko kojem sam se jako svidjela i uporno me zvao na kavu. Kako sam tada bila zauzeta, rekla sam Lidiji da mi ne da mira, a kako mi se činio zanimljivim, predložila sam joj da se umjetno mene nađe s njim.”
Priču završava Lidija Barac: “Nisam znala kako izgleda pa me bilo strah da ga neću prepoznati. Natalija mi ga je opisala i došla sam na dogovor. Sjedili smo na kavi i pričali dva-tri sata, a da on uopće nije skužio prijevaru. Kad sam mu rekla da nisam Natalija, izbezumio se.”
Edin i Zemir Mujčin cijelog su života željeli samo jednu, istu stvar – igrati nogomet. Danas su 35-godišnji blizanci profesionalni nogometaši, Edin u prvoligašu Kamen Ingradu a Zemir u trećeligaškoj Požeštini.
“Odrastali smo na selu gdje je bilo puno posla, ali uvijek smo zajedno bježali na igralište. Obojica smo bili jednako uporni i obojici nam se isplatilo. Da ne igramo nogomet, i ne znam što bismo drugo jer ni Zemir ni ja ništa drugo ne znamo raditi”, kaže Edin Mujčin. Ipak, Edinova nogometna karijera uspješnija je od Zemirove, vjerojatno zbog teške ozljede ligamenata koju je Zemir zadobio igrajući za Slaven Belupo. Edin je 1996. postao igrač Dinama, uskoro i kapetan, omiljen i među navijačima i među suigračima. Velike uspjehe redao je i kao počasna desetka nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Ljudi ih često brkaju, a najviše takvih anegdota bilo je kad su igrali za isti klub – Marsoniju iz Slavonskog broda. “Da nismo imali različite brojeve na dresovima, ni trener nas ne bi raspoznao. Ali smo zato nekad znali zavarati protivnike i promijeniti dresove na važnoj utakmici. Sjećam se da je jednom sudac ostao potpuno zbunjen jer je Edin centrirao loptu, a ja sam je na suprotnoj strani uhvatio. U tom trenutku začuđeno je pitao Edina: ‘Kako si uspio centrirati i za pet sekundi uhvatiti tu istu loptu na drugoj strani terena?’ Tek je tad shvatio da smo dvojica”, kaže Zemir Mujčin i priznaje da su i u školi često varali profesore: “Edin je za mene dobivao bolje ocjene, jer kad ja ne bih znao gradivo, samo bismo zamijenili mjesta dok učiteljica nije gledala i brat bi me izvukao. Ali neki su nas učitelji ‘provalili’ pa su nas ispitivali istodobno.”
Blizanci su zajedno služili i vojsku i bili veliki oslonac jedan drugom. “Ma zapravo smo cijeli život proveli zajedno, razdvojili smo se tek kad sam ja otišao u Zagreb igrati za Dinamo. Istina je da smo prilično povezani, pa i kontaktiramo puno češće nego s trećim bratom i mlađom sestrom. Ali ne osjećamo kad drugog nešto boli niti smo iskusili slične priče o telepatiji”, kaže Edin Mujčin koji će, baš kao i Zemir, nakon dugogodišnje igračke karijere prijeći u trenere kad diplomiraju na nogometnoj akademiji.
Martina Čičko Karapatić i Morana Saračević, vlasnice modnog salona Boudoir, među najboljim su hrvatskim modnim dizajnericama. Jednojajčane blizanke, hvaljene zbog ekstravagantnih i unikatnih kreacija, zajedničke interese dijele od najranijeg djetinjstva, a posljednjih godina to odlično iskorištavaju u razvoju uspješnog modnog biznisa.
“Do dvanaeste godine roditelji su nas jednako oblačili, a mi se nismo zvale imenom nego – ‘seko’. Baš kao i danas, i tada smo bile snažno povezane i užasno patile ako bismo bile razdvojene makar i na kratko vrijeme. Svuda smo išle zajedno, zajedno pohađale osnovnu i školu primijenjene umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet”, priča Morana Saračević i dodaje da nije slučajno sa sestrom uskoro pokrenula zajednički modni biznis. Sklonost kreiranju obje su, vele , počele pokazivati još kao djevojčice, a u zanat ih je uputila baka Đurđica Čičko, vlasnica salona za izradu šešira, koja je prva prepoznala modni talent svojih unuka.
“Od najranijih smo dana uz bakinu pomoć išle prema modi. Mislim da je baš to ključ uspjeha i da nam je to najviše pomoglo u poslu “, kaže Martina Čičko Karapatić. Osim u svom modnom salonu, svakog se dana druže i izvan posla. Zajedno kupuju, posjećuju prijatelje, odlaze na izlete.
“Povezanost blizanaca nije fama. No to nije nikakav misterij. Zajedno smo odrastale, kroz sve istodobno prolazile i znamo sve jedna od drugoj i to je glavni uzrok snažne povezanosti”, objašnjava Martina Čičko Karapatić. Snažna emotivna povezanost sestrama je, kažu, postala sjajan temelj za poslovno partnerstvo. Na njihovim se modelima, vele, ne može uočiti što je koja načinila jer se, kao u privatnom životu, i u poslu savršeno razumiju. “To nam strahovito pomaže u kreiranju jer se savršeno nadopunjujemo. U našem poslu to je golema prednost i mogu reći samo – sjajno je imati sestru blizanku”, veli Morana Saračević.
Blizanke Irena i Valerija Vikić nakon Škole primijenjenih umjetnosti zajedno su nastavile obiteljsku poslovnu tradiciju i danas u svojoj 31. godini u Zagrebu uspješno vode studio za izradu unikatnih metalnih svjetiljki i lustera. Mlade dizajnerice za sebe kažu da su najbolje prijateljice, idealne poslovne partnerice i, naravno, nerazdvojne sestre koje će u svakom trenutku staviti “ruku u vatru” da pomognu jedna drugoj.
“Toliko se dobro razumijemo da nam je često dovoljno da se pogledamo. To nam osobito ide naruku kad je posao u pitanju, jer kada se s poslovnim partnerom savršeno razumiješ, ne moraš trošiti vrijeme i živce na rasprave. Velik smo oslonac jedna drugoj, što ja zaboravim napraviti, Irena će se sjetiti. Ne trebam joj previše objašnjavati svoje ideje i sigurna sam da će ono što ona napravi zaista biti kvalitetno i da se neću morati crvenjeti pred mušterijama. Idealna odnos za uspješan posao”, objašnjava Valerija Vikić.
Kao u poslu, blizanke Vikić su se i u svim drugim životnim situacijama držale skupa. “Od djetinjstva smo se držale principa ‘udvoje smo jače’ i nikad ne damo jedna na drugu. Najsmješnije je to što, kad se tko umiješa u našu svađu, zajedno se okrenemo protiv njega. Zato je najbolji savjet, ne miješajte se u svađe blizanaca jer možete biti sigurni da će se ‘urotiti’ protiv vas”, šali se Irena Vikić i sa svojom sestrom priznaje da su se nerijetko znale poslužiti i zamjenom identiteta. Znalo se događati da jednoj treba novac, a ne da joj se otići do banke pa je druga to nekoliko puta napravila umjesto nje služeći se sestrinim dokumentima. Bilo je toga i kada je trebalo registrirati automobil, ili prometnom policajcu pokazati vozačku dozvolu.
No takve trikove nikad ne primjenjuju na muškarce. “Imamo sreće da nam se ne sviđaju isti tipovi. Često se jedna drugoj čudimo kad je u pitanju odabir dečka. Koliko sam li se samo puta zapitala: ‘Pa, seko, kud si gledala kad si ovog našla?'”, kaže Valerija Vikić.
Marija i Dubravka Scherra gotovo je nemoguće razlikovati. Jednojajčani blizanci  frapantnu sličnost dijele i u poslovnom životu. Obojica su uspješni biznismeni, predsjednici uprava – Mario Scherr na čelu je Zvijezde, a Dubravko Scherr čelni je čovjek Kozma. Budući da su obije tvrtke dio Agrokorova koncerna, blizanci Scherr rade u istoj kompaniji u kojoj njihova sličnost često izaziva zabune.
“Baš sam jučer svratio do Mariova ureda, a on je baš izišao. Upitao sam gospođu na recepciji je li Mario u tvrtki, a ona je zanijemjela pomislivši da sam lud jer me prije minutu vidjela da izlazim. Takve situacije doživljavamo svakodnevno”, priča predsjednik Uprave Kozma Dubravko Scherr. I on i njegov brat kažu kako dijele i gotovo istovjetnu mimiku i boju glasa pa ih ni ne čudi što ih ljudi svakodnevno zamjenjuju.  Braća, koja su do 28. godine živjela zajedno i u horoskopu su blizanci, a dijele i isto društvo, iste interese, sličan karakter, pa čak i način izražavanja.
“Ipak, nikad nismo primijetili neke od onih navodnih telepatskih blizanačkih sposobnosti da osjetimo tuđu bol ili predvidimo što će onaj drugi učiniti. Ipak, zanimljivo je da, kad odvojeno odemo u shopping, svaki put kupimo neke iste stvari”, kaže Mario Scherr. Obojica se prisjećaju vojničkih dana kad su najviše profitirali zbog svoje sličnosti. U tadašnjoj JNA, koju su zajedno služili početkom 80-ih, redovito su pokrivali jedan drugoga tako da bi Dubravko otišao kući u Zagreb, a Mario bi za to vrijeme pred zapovjednicima glumio obojicu.
“Dubravko bi otišao kući, a ja sam svako jutro uredno slagao njegov krevet. Potom sam se znao javiti zapovjedniku kao da je riječ o Mariju, a pet minuta kasnije u vojarni bih ga ‘u svoje ime’ zapitao ‘jeste li vidjeli mog brata’, na što bi on rekao da je baš prije pet minuta bio tu» , kaže Dubravko Scherr koji, baš kao i njegov brat, tvrdi da nikad nisu požalili što su blizanci. Jedino se ponekad bune njihova djeca kojima je teško raspoznati tko je njihov tata.
“Sličnost smo jednom iskoristili i kad je mom starijem sinu bio prvi rođendan. Ja sam hitno morao na put i bilo mi je beskrajno žao da dijete na svom prvom rođendanskom slavlju ne vidi oca, pa me Dubravko zamijenio jer je sin bio premlad da shvati razliku”, veli Mario Scherr.
Braća Zlatko i Zoran Vujović jednojajčani su blizanci. Stariji Zlatko bio je nekoć najbrži igrač Hajduka i lijevo krilo nogometne reprezentacije za koju je od 1979. do Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. nastupio 70 puta. Sada je trener i vlasnik Škole nogometa Gušti baluna pri NK Dalmatinac iz Splita. U zadnje dvije godine bio je trener volonter juniora Hajduka. Još je brz, odličan tehničar i u kondiciji. “Bog mi je dao brzinu i osjećaj za gol, Zoranu britkost i beskompromisnost obrambenog igrača”, kaže Zlatko.
Zoran je bio bek Hajduka i reprezentacije za koju je nastupio 37 puta. “Jedini i najdraži gol za reprezentaciju zabio sam 1981. u Ljubljani protiv Danske. Zlatko je centrirao, nije imao komu dodati, ja sam naišao i zabio glavom gol.” Nakon života u Francuskoj Zoran se prije godinu i pol vratio u Split i još nije odlučio hoće li se prihvatiti trenerskog ili menadžerskog posla u hrvatskom nogometu te za sada iz zadovoljstva s bratom igra za veterane Hajduka. Zoran je dvije godine bio pomoćnik Tomislavu Iviću, a poslije i skaut u francuskom Marseilleu. Prije toga je igrao u Nici, Bordeauxu i Cannesu. U Bordeauxu su braća igrala zajedno. U Cannesu je Zlatko 1989. bio drugi strijelac francuske lige, potom je dvije godine igrao u Ivićevu PSG-u, nakon toga u Sochouxu i karijeru je završio s 35 godina u Nici.
Zlatko i Zoran su 20 godina igrali u Hajduku u svim uzrastima od pionira do prve šampionske momčadi, a prošli su sve jugoslavenske reprezentacije od kadetske do one koja je igrala na SP-u 1982. u Španjolskoj. “Počeli smo igrati 1967., s devet godina. S 18 smo obojica potpisali prvi profesionalni ugovor, uvijek zajedno, i igrali u Hajduku do 28. godine”, kaže Zlatko. “I još dvije godine zajedničkog igranja u Bordeauxu. Uvijek je bilo lakše igrati s bratom, trenirati i zajedno živjeti. Ali bilo je sreće, jer smo rasli u stabilnom i tada najboljem Hajduku. Kao blizanci bili smo vrhunski nogometaši i svi treneri koji su dolazili u Split to su prepoznali. U vrijeme našeg djetinjstva nogomet je bio najjeftiniji sport. Sva djeca u Splitu prije 30 godina trčala su za balunom”, ističe Zoran.
“Ne mogu reći da smo nas dvojica kao blizanci bili strašno talentirani. Mislim da je u nas bio 5 posto talent, a 95 posto rad. Imali smo strašnu volju i motivaciju za rad. Bili smo pošteni prema radu, društvu, klubu, sportu. Ostalo je išlo samo od sebe”, veli Zlatko. Blizanci su jedan drugoga vukli i motivirali. “S 13 godina dvaput sam bio bolestan i nisam dolazio na trening sedam dana. Bilo me je sram doći natrag, jer sam izostao. Malo je nedostajalo da odustanem od nogometa. Zlatko je bio uporan, bodrio me i vratio sam se”, priča Zoran. “Lakše je kad se uzajamno potičemo”, ističe Zlatko. “Mi smo imali puno više volje za trening od drugih, i po kiši, nekad čak i po snijegu, po vrućini, usred ljeta. Nismo puno izlazili s društvom. Otac nas nije tjerao, kao što neki roditelji danas rade. Stanovali smo blizu Starog placa kod Plinare. Nismo imali nekad ni dovoljan broj obroka, često su nam noge bile krvave. Nikad nismo zakasnili ni na jedan trening. Obojici nam je trening bio ispred škole, iako smo bili solidni učenici. Išli smo u isti razred Tehničke škole, sjedili zajedno u klupi. Tek kad smo potpisali prvi profesionalni ugovor, to je postao naš životni poziv“, kaže Zlatko.
Nikada ni jedan blizanac nije poželio baviti se drugim poslom. Nakon završetka karijere Zlatko se orijentirao na brod i more, Zoran na kolekcioniranje umjetničkih slika. Obojica braće voze mercedese. “Njegov je diesel, moj je coupe, tu je razlika među nama”, ističe Zlatko. “Vozimo istu marku auta, ali različite motocikle”, napominje Zoran. Nikad nisam zavidio Zlatku, ni on meni. Možda kad smo bili djeca, jer je on davao više golova od mene. Pomirio sam se rano s tim da mi Bog nije dao da ja budem strijelac, pa sam gledao da nam protivnik ne da gol.”
OKVIR
SLAVNI BLIZANCI
Blizanci o kojima se danas najviše razgovara jesu Poljaci Lech i Jaroslaw Kaczynski, koji bi mogli doći na čelo svoje države, Lech kao predsjednik, Jaroslaw kao premijer. Lech Kaczynski ušao je u drugi krug predsjedničkih izbora, koji će se održati potkraj ovog mjeseca, a stranka Jaroslava Kaczynskog pobijedila je na nedavnim parlamentarnim izborima, pa bi on mogao dobiti mandat za sastav nove vlade.
Najpopularnije blizanke na svijetu sigurno su Mary Kate i Ashley Olsen, 19-godišnje američke pjevačke i glumačke zvijezde. Počele su nastupati na televiziji s devet godina, imaju već nekoliko albuma, a njihove filmove, u kojima “glume” same sebe, gledaju milijuni ljudi.
Rock grupu Bee Gees čine trojica braća Gibb, od kojih su dvojica blizanci, Robin i Maurice.
Blizanci Mario i Aldo Andretti bili su američki vozači automobilskih trka 60-ih. Bolji je bio Mario, koji je pobjeđivao i u Formuli 1 i u Indianapolisu, pa ga mnogi smatraju najbolji američkim automobilistom.
Pier Angeli i Marisa Pavan bile su uspješne hollywoodske glumice 50-ih, a poznatija je bila Pier Angeli, možda i zato što je bila djevojka Jamesa Deana.
U Europi 50-ih i 60-ih najslavnije blizanke bile su njemačke sestre Kessler, Alice i Ellen, velike televizijske zvijezde u Italiji i Njemačkoj, koje su svoju domovinu predstavljale i na Pjesmi Evrovizije. Nisu izgledale sasvim identično pa se često pričalo da i nisu prave blizanke, nego se samo pretvaraju da su sestre, ali to nije bilo točno.
Phil i Steve Mahre, američki skijaši, postizali su izvrsne rezultate na olimpijadama i svjetskim prvenstvima 80-ih. Blizanci Paul i Morgan Hamm briljirali su kao članovi američke gimnastičke reprezentacije na posljednjoj olimpijadi.
I Elvis Presley imao je brata blizanca, ali je on umro pri porodu. I pjevač Justin Timberlake imao je sestru blizanku Lauru, ali je i ona umrla pri porodu. Poznata pjevačica Alanis Morissette ima brata blizanca Wadea, glumica Linda Hamilton ima sestru Leslie, koja je medicinska sestra, ali joj je u nekim filmovima služila kao dvojnica. Posljednji iranski šah Reza Pahlavi imao je sestru blizanku Ashraf. Alexandra Paul, glumica iz sapunice “Spasilačka služba” ima sestru blizanku, koja je bila novinarka, pa se zaposlila kao vatrogasac i o tome napisala knjigu. Glumica Isabella Rosselini, kći slavne Ingrid Bergman i redatelja Roberta Rossellinija, ima sestru Isottu, koja je profesorica renesansne književnosti na newyorškom sveučilištu Columbia.
Mnogi poznati ljudi roditelji su blizanaca. Američki predsjednik Bush ima kćeri blizanke Jennu i Barbaru, koje su dobile imena po svojim bakama. I bivša britanska premijerka Margaret Thatcher imala je blizance, sina Marka i kćer Carol. Blizance su još imali bivša američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albight i preminuli jordanski kralj Hussein.
Blizance imaju i najbolji biciklist Lance Armstrong, najveći boksač Mohammed Ali, najslavniji nogometaš Pele, tenisači Pat Cash i Ivan Lendl. Roditelji blizanaca u svijetu glazbe su pjevači Pat Boone, Nat King Cole, Julio Iglesias, a najviše roditelja blizanaca ima u svijetu filma. To su glumci Tony Curtis, Al Pacino, Robert De Niro, Mia Farrow, Michael J. Fox, Mel Gibson, Chuck Norris, Julia Roberts, Jane Saymour, Cybill Shepards, James Stewart, Denzel Washington i John Wayne te redatelji Miloš Forman i Ron Howard.
I neke poznate povijesne ličnosti imali su blizance, kao William Shakespeare, Johann Sebastian Bach i francuski kralj Louis XV.