Ponosni smo što možemo predstaviti svoju kolekciju u povodu 15. godišnjice rada brenda ELFS. U ovih smo 15 godina sazreli i danas smo modni brend koji u ponudi ima široku ponudu proizvoda dovedenih do savršenstva. Najbitnije je da smo uspjeli pronaći nišu u odnosu cijene i kvalitete, koja odgovara i našim klijentima”, rekao je Aleksandar Šekuljica iz modnog dvojca ELFS koji će samostalnom revijom 13. travnja u Hrvatskom institutu za povijest obilježiti 15 godina na hrvatskoj modnoj sceni. Tom revijom Šekuljica i Ivan Tandarić najavljuju nadolazeću žensku kolekciju za proljeće i ljeto.

Njihova revija, haljine Matije Vuice koje su se nosile na dodjeli nagrada Oscar, kreacije Jurja Zigmana koje nose zvijezde poput Nicki Minaj, haljine Aleksandre Dojčinović koje nose glumice Kaley Cuoco ili Jenna Ortega, zatim Tyra Banks u kreaciji Kristine Burje, hrvatski dizajneri koji rade u slavnim modnim kućama poput Manuela Maligeca u Dioru, nekoliko tjedana mode te mnogi hrvatski dizajneri koji su u biznisu desetljećima, pokazatelji su da je hrvatska moda u svijetu sve prisutnija. Nacional je o tim pozitivnim trendovima razgovarao s nekolicinom hrvatskih dizajnera, sociolozima te dekanicom zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta, koji su istaknuli da treba još poraditi na kooperaciji hrvatske tekstilne industrije i modnog dizajna, u čemu su vani zabilježeni jako dobri rezultati, a u Hrvatskoj je u osvajanje tog tržišta krenuo Varteks s novom upravom i kreativnim direktorima.

Kako je rekla sociologinja Iva Košutić, znanstvena suradnica u Institutu za društvena istraživanja, moda je važna društvena i gospodarska pojava, ali i jedan od najosjetljivijih pokazatelja ukusa epohe, temelj estetskog i kritičkog vrednovanja nekog povijesnog razdoblja. Moda je komprimiran izraz kulturnih zbivanja, pod utjecajem je društvenih, političkih, umjetničkih događanja i ogledalo je vremena:

“Ne radi se tu samo o modi u odijevanju, moda je danas jednako prisutna i u svim drugim segmentima života – u prehrani, automobilima, kulturnoj proizvodnji, znanosti, glazbi… Naravno, moda je i biznis i osnova potrošačkog, kapitalističkog društva. U Hrvatskoj je izazovnije živjeti od mode nego u državama s razvijenijom modnom i drugim industrijama. Hrvatski dizajn, pa tako i modni, oduvijek je imao istaknute pojedince. Branka Donassy primjer je etablirane domaće modne dizajnerice svjetske klase, a njeni modeli su umjetničke forme, vizionarski dizajn koji je ispred svog vremena te konstrukcijski i konceptualno vješt i promišljen. Zadnjih godina radi se o boljoj i široj vidljivosti hrvatskih dizajnera, kojima su pridonijeli i motiviranost mladih dizajnera, želja da se uključe u svjetska zbivanja, tjedan mode i modna događanja, proliferacija modnih i lifestyle časopisa, ali i društvene mreže. Već godinama je utjecaj društvenih mreža u modnom svijetu presudan, što je fenomen koji pogoduje modnoj industriji, ali je i važan zbog određene ‘demokratizacije mode’ jer je omogućio proboj u modnu sferu ljudi koji nisu profesionalci, najčešće mladih djevojaka, putem reklamiranja odjeće i dodataka. Neke od njih izgradile su poslovna carstva na tome i postale utjecajne figure u svijetu mode. Opasnost je društvenih mreža, ali i brzog protoka i potrošnje mode općenito, banalizacija estetskih kriterija, gdje proizvod mora biti efektan i dopadljiv ‘na prvu loptu’. Danas je izazovno stvarati trajni modni dizajn, onaj koji će preživjeti trendove.”

Iva Košutić smatra da se, iako su pojedini hrvatski dizajneri uspješni vani ili se ponekad odjeća hrvatskih dizajnera pojavi na slavnim osobama, ipak ne može govoriti o inozemnoj prepoznatljivosti ili zajedničkom nazivniku hrvatskog dizajna u cjelini u inozemstvu. Radi se o pojedinačnom uspjehu hrvatskih dizajnera, koji su uspjeli usprkos sustavu u Hrvatskoj, a ne uz pomoć sustava:

“Imamo izniman ljudski potencijal, sjajne učenike, profesore, dizajnere, ali nema cjelokupne podražavajuće infrastrukture i povoljnog društvenog konteksta za razvoj modnog dizajna. Kao i u drugim područjima, Hrvatska ima iznimne pojedince koji su uspjeli u modnom dizajnu, u umjetnosti, sportu, na matematičkoj olimpijadi, ali uspješnost pojedinaca nije mjerilo sustava. Sjajan je mladi Matija Čop koji u Londonu ima impresivnu karijeru, a stasao je kod nas. Problem modnog i svakog drugog dizajna u Hrvatskoj počinje u obrazovnom sustavu, i to još u osnovnoj školi. Hrvatska je škola, i osnovna i srednja, dominantno STEM škola. Likovnom i glazbenom odgoju ostavljen je jedan sat nastave tjedno, tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi dva sata. Takva usmjerenost na STEM zapravo je nastavak socijalističkog sustava obrazovanja ‘tehnika narodu’ i može djelovati redukcionistički spram cjelokupnog razvoja mlade osobe koja se lišava kreativnih, umjetničkih i praktičnih sadržaja, a time i razvoja takvih znanja i vještina te motivacije za karijeru u srodnom području. Svakom bi djetetu u osnovnoj školi u Hrvatskoj trebalo osigurati pristup temperama i kistu, ali i lopaticama i sadnicama, a ne samo tabletu. Nedostatak umjetničkih i praktičnih sadržaja prati i odcijepljenost osnovne i srednje škole od stvarnosti, nedostatna praksa i povezivanje s tržištem rada, ali i slaba potpora učenicima za profesionalno usmjeravanje i savjetovanje.”

‘Problem modnog dizajna u Hrvatskoj počinje u osnovnoj školi. Usmjerenost na STEM nastavak je socijalističkog sustava i djeluje redukcionistički na razvoj mlade osobe’, kaže Iva Košutić

Glavne prepreke u modnoj industriji Iva Košutić vidi u etičkim i ekološkim pitanjima koje otvaraju modna i tekstilna industrija. Modna industrija, kako je rekla, ima ozbiljne posljedice za naš ekosustav zbog strahovitog zagađenja okoliša – procjenjuje se da se za svaki proizvedeni kilogram tekstila u prosjeku koristi 10 kilograma kemikalija:

“Modne kuće odgovorne su za emisiju ugljičnog dioksida, zagađivanje kemijskim otpadom i odlaganje otpada u različitim dijelovima svijeta. Etičko pitanje predstavljaju radni uvjeti u kojima se odjeća proizvodi. Raste osvještavanje potrošača o očajnim uvjetima rada u industriji u nekim dijelovima svijeta i o načinu proizvodnje odjevnih predmeta. Nakon nesreće u Rana Plazi u Bangladešu 2013. godine, kada se zbog nestabilnosti i loših uvjeta rada urušila tvornica odjeće u kojoj je poginulo 1134 ljudi, a bilo ozlijeđeno oko 2500, na odjeću proizvedenu u Bangladešu, Pakistanu, Kini i jugoistočnoj Aziji gleda se drugim očima. Raste svijest o nužnosti izgradnje sustava izgrađenog na poštovanju čovjeka, životinja i poštovanju prema okolišu, tzv. etična moda. ‘Etična moda’ za sada zauzima jako mali udio na tržištu, a za veće promjene potrebni su strukturni zahvati i prebacivanje fokusa s profita na održivost i budućnost planeta. Voljela bih kada bi došao dan da nema potrebe za prosvjedom zbog klimatskih promjena, a ako protesta i ima, da mladi pritom nisu indirektno prisiljeni nositi na sebi pristupačne modne marke koje uništavaju taj isti okoliš koji žele sačuvati. Kad sazrije svijest da je sve povezano i da pojedinci imaju utjecaj i izbor, tada promjene postaju moguće.”

Anči Leburić, profesorica Odsjeka za sociologiju splitskog Filozofskog fakulteta, smatra da je, s obzirom na dinamičnost, svestranost i multifunkcionalnost modnih pojava, modu moguće vrlo uspješno pretvarati u biznis ili u zanimanje pa samim time i u profit i zaradu. Jasno da se od modnog zanimanja onda može i lijepo živjeti, ovisno o maštovitosti, kreativnosti i sposobnostima, raznim kompetencijama te sretnim okolnostima u procjenama tržišnih stanja i odnosa:

“Modu je moguće eksploatirati u brojnim životnim područjima, ne samo u odijevanju, pa se ona koristi kao objekt i u dizajniranju interijera i eksterijera, u brojnim proizvodnjama i u kreiranju različitih stilova upotrebnih predmeta. Uspješnost domaćih dizajnera samo dokazuje da se oni prilagođavaju zahtjevima, ali i metodama prezentacije i komunikacije koje im se nameću u suvremenom svijetu. I to nije nikakva njihova posebna umotvorina. Doduše, više je pojava koje možemo smatrati da su utjecale na adekvatnije javne angažmane modnoga dizajna. To su na prvome mjestu reklame i svrsishodni procesi reklamiranja, zatim modni časopisi, posebno oni svjetskoga ugleda kao što su Cosmopolitan, Vogue, Elle, Grazia. A u lepezi domaćih časopisa, dizajneri u Hrvatskoj vrlo su prisutni i moguće ih je prepoznavati jer su hrvatskim građanima i građankama dostupniji. U svemu tome, kao i općenito u suvremenom življenju, moderne tehnologije igraju i još će u većoj mjeri igrati moćnije uloge. Onaj koji je u stanju umrežavati se, sebi će krojiti moćniju i sve prisutniju ulogu.”

U procesima razvijanja demokratskog društva naročito je važno raspravljati o različitim vrstama identiteta nacije i pojedinaca. Anči Leburić smatra da nas moda identificira, kao i jezik i niz drugih fenomena. Moda nas određuje kao osobe koje u odnosu s društvom teže prikazati svoju pripadnost i orijentaciju – ili se žele prikazati kao drukčiji, posebni, različiti. Modna industrija uspostavlja prevlast nad mladima i nad odraslima, nad različitim društvenim slojevima, kreira njihove ukuse i ubire profite. Ali nesumnjivo je da modom uspijevamo komunicirati pa se ona uz dizajn iskazuje kao otvoreno životno područje koje na svjetskim razinama ujedinjuje različitosti, sintetizira brojne običaje, ukuse, estetske i društvene preferencije.

Anči Leburić primijetila je da modni dizajneri često postaju modni stručnjaci koji žive i rade u konkurentnim odnosima i na nestabilnim tržištima – pa će i specifični društveni odnosi utjecati na sve čime se oni bave. To znači da ako je kriza u društvu, i modne industrije prolazit će krizu pa će i nositeljima tih kriznih situacija biti teže.

Kad je hrvatska tekstilna industrija u pitanju, Anči Leburić istaknula je da je konkretnija opservacija trenutačnoga stanja tekstilne industrije puno pesimističnija negoli bi trebala biti, jer slijedi logiku pretvorbe i privatiziranja, svih loših i neljudskih situacija koje su se zbivale od 90-ih godina:

“Tekstilna industrija zaista ne prednjači u svom razvoju ovdje i sada u Hrvatskoj, ali koješta se u tim okvirima promijenilo i mijenja se. I tu će digitalizacija biti odlučujuća za razvoj. Radništvo iz tih sektora migriralo je u neke povoljnije životne i radne uvjete, ali vjerojatno će se i tamo stvari poboljšavati paralelno s intenzivnijim i solidnijim društvenim razvojem. Tako se trenutačno spominju potrebe za udruživanjem i tzv. klasterizacijom u i među tekstilnim industrijama ili tvrtkama, kako bi se efikasnije ostvarivali društveni ciljevi u tim područjima. Napominjem da se i u obrazovnim područjima počinju osmišljavati prigodni tečaji, sveučilišni studiji i edukacija, što bi itekako pridonijelo jačanju ljudskoga kapitala u tim industrijama, koje bi se kreativnije mogle nositi sa svjetskim trendovima. Uostalom, bez obzira na pristupe, kontekst ili značenja koja su se modnoj industriji pridavala, ona je uvijek predstavljala jednu od važnijih društvenih i gospodarskih pojava u suvremenosti te je bila pouzdano mjerilo za utvrđivanje ekonomskih, psiholoških i drugih motivacija građanstva i njegove potrošačke sposobnosti, koja se kreirala ovisno o realnom društvenom standardu.”

‘Etičko pitanje modne industrije predstavljaju radni uvjeti u kojima se odjeća proizvodi. Raste osvještavanje o tome i načinu proizvodnje’, smatra Iva Košutić

Iva Košutić smatra da modna industrija u Hrvatskoj postoji, ali je oskudna, kao i tekstilna industrija, te da su od velike tekstilne proizvodnje u Hrvatskoj i velikog izvoza prije tranzicije iz socijalizma u kapitalistički sustav, ostali samo tragovi:

“Tekstilna industrija oštećena je procesom privatizacije, kao i u mnogim drugim državama, a država se usmjerila na turizam, odnosno uslužne djelatnosti, umjesto na proizvodnju, što je dugoročno izrazito štetno za državu i ekonomski rast. Tekstilna industrija, kao i mnoge druge u Hrvatskoj, žrtva je političkih, ekonomskih i drugih interesa i ne vide se ozbiljne namjere s državne razine da se sustavno potakne tekstilna proizvodnja. Razvijene zemlje daju poticaje, subvencije, osiguravaju povoljno poslovno okruženje i poreznu politiku, štite proizvodnju i potiču potrošače da kupuju domaće proizvode. To je posebno važno jer je tekstilna industrija bitna i za obrambeni sektor, drvno-prerađivački i niz industrija. Razvoj tekstilne industrije u Hrvatskoj može se pogurati pametnim marketingom te se ne smije ograničiti samo na hrvatsko tržište. U tome sigurno važnu ulogu imaju modni dizajneri, kojima je u okviru velike tvrtke lakši pristup cjelokupnoj infrastrukturi za posao, ali je potencijalno ograničenija kreativna sloboda s obzirom na povijest i tradiciju brenda koji predstavlja. Tekstilna industrija u Hrvatskoj je ozbiljno ugrožena i zbog manjka radne snage, jer zbog niskih plaća mladi nisu zainteresirani za rad u industriji kojoj je egzistencija zbog širih društvenih uvjeta ugrožena na svakodnevnoj bazi. Poseban je problem što je za prosječnog hrvatskog građanina domaća moda, zbog naših uvjeta proizvodnje i poslovanja te uz postojanje jeftine odjeće multinacionalnih kompanija, i dalje preskupa.”

Gordana Pavlović, dekanica zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta, ustvrdila je da je interes za studij modnog dizajna velik, a prima se 80 studenata. Tekstilna industrija u Hrvatskoj, rekla je, polako shvaća da treba zapošljavati modne dizajnere te se dizajnom i, naravno, ostalim parametrima prilagođavati tržištu, a Hrvatska nema strategiju na nacionalnoj osnovi da bismo bili prepoznati kao hrvatski dizajn. Svejedno, modna industrija u Hrvatskoj postoji i ne zaostaje za europskim trendovima.

“Većinom dominiraju mala i srednja poduzeća, vrlo fleksibilna po prirodi, koja su se prilagodila turbulentnom i dinamičnom stanju na tržištu. Suradnja modnih dizajnera i industrije već se pokazala kao uspješan model suradnje i na inozemnim primjerima i na domaćima. Uvijek postoji mogućnost za poboljšanje, ali aktivno prateći hrvatsku modnu industriju posljednjih deset godina, možemo reći da je izrazito napredovala te se uistinu možemo pohvaliti povećim brojem globalno afirmiranih modnih dizajnera”, rekla je Gordana Pavlović.

Kad je obrazovanje modnih dizajnera i te branše u pitanju, pojasnila je da se na preddiplomskoj i diplomskoj razini na Tekstilno-tehnološkom fakultetu izvodi studij tekstilnog i modnog dizajna, koji na preddiplomskoj razini ima dva smjera – modni dizajn i dizajn tekstila – a na diplomskoj razini četiri smjera: modni dizajn, dizajn tekstila, kostimografiju te teoriju i kulturu mode.

“Iako je široj javnosti najbliži modni dizajn zbog svoje medijske atraktivnosti, studenti od trenutka pokretanja studija tekstilnog i modnog dizajna iskazuju kontinuiran interes za sve navedene smjerove, koji koliko su različiti, toliko su i povezani i nadopunjujući, posebno modni dizajn i dizajn tekstila jer upravo je tekstil esencijalan element modnog dizajna, što najbolje dokazuje činjenica da najveći modni dizajneri kreiraju tekstil za svoje kolekcije. Upravo smo u procesu pisanja novog programa studija tekstilnog i modnog dizajna koji će se bazirati na snažnoj povezanosti i sljednosti kolegija, praktičnom radu studenata, suradnji s gospodarstvom i osposobljavanju studenata za ulazak na tržište rada”, nastavila je Gordana Pavlović.

‘Tekstilna industrija ne prednjači u razvoju u Hrvatskoj, ali koješta se promijenilo i mijenja se. Tu će digitalizacija biti odlučujuća za razvoj’, kaže Anči Leburić

Samostalni studiji tekstila i tekstilne tehnologije u Hrvatskoj prvi put organizirani su šezdesetih godina, istovremeno kao studij na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu i kao tri nezavisne više škole, u Dugoj Resi, Varaždinu i Zagrebu. Viša škola u Zagrebu počela je obrazovati dizajnere tekstila i odjeće sredinom sedamdesetih godina. Godine 1983. više škole pripojile su se Institutu za tekstil i odjeću, u to vrijeme dijelu Tehnološkog fakulteta. Kad je 1991. Institut za tekstil i odjeću organiziran kao samostalna institucija pod nazivom Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, postao je jedina visokoškolska institucija u znanstvenom polju tekstilne tehnologije u Hrvatskoj i jedina koja se sustavno bavi znanstveno-istraživačkim radom u tom polju.

Dekanica Pavlović istaknula je da je po koncentraciji znanstvenih i visokoškolskih kadrova, broju studenata i mogućnosti stručnog rada, TTF bio najsnažnija visokoškolska institucija na području tekstila i odjeće u bivšoj Jugoslaviji, a i danas je jedan od većih fakulteta te vrste u Europi:

“Samo u posljednjih pet godina TTF je bio nositelj 13 nacionalnih projekata, ukupne vrijednosti veće od 37 milijuna kuna, a čiji su ciljevi upravo zadovoljenje potreba tržišta i rast gospodarstva. Moderno društvo nezamislivo je bez kritičkog promišljanja, bez odgovora na sva pitanja koja nam se postavljaju, bez prisutnosti u zajednici, a posebno bez znanstvenih i umjetničkih istraživanja koja oblikuju naš život. Prema dugoročnim ciljevima Strategije za studije i studiranje, do 2025. Sveučilište bi trebalo omogućiti stjecanje kvalifikacija koje su relevantne na globalnom tržištu rada te izvoditi poticajne te gospodarski i društveno relevantne studijske programe. Suvremena sveučilišna nastava više nije samo faktografska, ex cathedra nastava, koja središnje mjesto daje nastavniku. Ona se mora više usmjeriti na studenta koji treba postati subjekt nastave i stoga ishodi učenja kao ciljevi poučavanja moraju stvoriti studentske kompetencije koje će osigurati funkcionalno znanje temeljeno na najnovijim znanstvenim spoznajama. Takve ciljeve može osigurati samo problemska, istraživačka nastava s dovoljno individualnog laboratorijskog i eksperimentalnog rada studenata, bilo da se radi o znanstveno-istraživačkom ili umjetničko-istraživačkom području koje još uključuje izložbe, radionice, modne revije. Studente treba poučavati kako učiti, kako istraživati, kako promišljati, kako interpretirati, kako razviti kritički osvrt na pojave i kretanja u suvremenom društvu.”

Netom predstavljenom kolekcijom u Tehničkom muzeju i u prijenosu uživo na velikom kinoplatnu u CineStar 4DX Mall of Splitu, zagrebačka dizajnerica Aleksandra Dojčinović pokazala je ponovo nešto novo. Dvanaest godina s brendom Lei Lou aktivna je na domaćoj sceni, a ovom revijom željela je spojiti modu i znanost. Kako je rekla dizajnerica, karijeru gradi od 2007., iako je šivati počela kad joj je bilo samo 15 godina:

“Zamislite, baš ništa mi nije bilo teško, ni onda ni danas. Naravno da sam i ja imala problema s pretvaranjem svojih ideja u djela, jer kod nas sve što bi trebalo biti super jednostavno i prihvaćeno, često ne nailazi na plodno tlo, ponajprije sustava. Voljela bih da se to promijeni, da sustav počne podilaziti onima koji su se odvažili ostati tu, tu ulagati i tu se zapošljavati. Voljela bih da sustav služi nama onako kako traži da mi služimo njemu. Uvijek živim za sutra, zato se gotovo ni ne sjećam kako je bilo te 2007. kad sam krenula. Jednostavno potisnem sve što možda nije bilo dobro jer sam iz toga nešto naučila, a ono dobro iskoristim da se nadogradim i rastem. Iako sam počela s 15, prvu reviju napravila sam tek s trideset godina, dakle nakon petnaest godina rada. Danas mi je trideset i osam i potpuno sam sigurna u jedno, a to je da sreća kao aspekt ne postoji, isto tako ne postoji ni splet okolnosti, instant-uspjeh, ‘bum efekt’ o kojem svi pričaju, sve je to utopija. Stvari ne kreću nabolje preko noći, u jednom trenutku, već je to posljedica niza trenutaka. To je matematika. Puno pokušaja i postupaka, a samo jedan točan rezultat.”

Aleksandra Dojčinović opisala je svoj stvaralački proces – zamisli i skicira ili složi tkaninu na lutke. Kad je model gotov, njezina sestra Snježana, koja je u tvrtki zadužena za prodaju, procijeni koliko je zamišljeni model komercijalan i isplati li se oko njega graditi neku priču. Ako prođe njezin sud, onda se kreće s proizvodnjom u mini seriji, a nakon toga serija raste te se dodaju i neke nove boje. Svake godine Aleksandra Dojčinović, kako je rekla, dizajnira oko 250 komada nove odjeće. Uspjela je proširiti posao:

“Ozbiljnije smo prema inozemstvu krenuli prije dvije godine jer smo procijenili da je dobar trenutak. Međutim, toj odluci prethodila su nebrojena poslovna putovanja, avioni, hoteli, sastanci, sajmovi, revije, obilasci tvornica, sklapanja novih poznanstava i predivnih ljudi. U poslu sam savršeno realna, odluke donosim s dvije noge čvrsto na zemlji i jedino čega se držim su zadani ciljevi. Ne sanjarim, zato što snovi uvijek nose neka nerealna očekivanja, a to može biti s jedne strane jako opasno, a s druge i potpuno beskorisno. To što neke zvijezde nose naše haljine, rezultat je naše poslovne strategije da brend plasiramo na inozemno tržište, na čemu smo zadnjih godina radili. A zvijezde su samo lijepa nadopuna.”

Dijana Viljevac ove godine obilježava deset godina na modnoj sceni. Svaki je početak težak pa je tako bio i njen. Osnivanje tvrtke i brendiranje bili su logičan slijed nakon srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja u modi i dizajnu. Iako je kao 20-godišnjakinja imala još puno naučiti, osjećala se spremno i vjerovala je u sebe:

“Bilo je teško na samom početku, kao relativno nepoznata dizajnerica, držati konstantu i redovito prezentirati nove proizvode uz skromne prihode. Uz apsolutnu posvećenost poslu, veliku odgovornost i obaveze, nisam živjela tipičnim životom studentice, no vjerujem da me je to samo osnažilo i usmjerilo na pravi put. Vjerujem da je prijelomni trenutak bio moje otkriće jednostavnosti društvenih mreža koje su prije 10-ak godina u Hrvatskoj bile manje popularne i nisu služile za marketing. Društvene mreže otvaraju mogućnost za neformalnu vrstu komunikacije koja je i dalje ozbiljna i točna pa sam vrlo brzo pronašla put do publike različitih dobnih skupina, ukusa i interesa. Društvene mreže su apsolutni ‘broj 1‘ za promociju i komunikaciju s klijentima, dobivam puno poziva za suradnje upravo preko interneta, pri čemu potencijalni kupci potvrđuju da su tim putem saznali za moj brend. Ne oslanjam se na revije kao put oglašavanja i promocije upravo zato što su se alternativne metode pokazale kao efikasnije. Showroom je moj veliki uspjeh, ponos i najdraži način promoviranja.”

“Okruglu” godišnjicu rada ove godine obilježava još jedna hrvatska modna dizajnerica, Anamarija Brkić, čiji je brand A’Marie na sceni već 15 godina. Prvi izložbeni prostor i prvi klijenti od kojih su neki i danas njezini vjerni kupci, izdvojila je kao najpozitivnije momente svojih početaka, kao i prve Cro-a-Porter revije. Sigurno je važan moment i prilog koji je o njoj napravilo britansko izdanje najutjecajnijeg modnog magazina Voguea:

“Sve kreće skiciranjem i konzultiranjem s timom, kada zajednički pronalazimo najbolja rješenja za određene tkanine ili neke moje ideje. U našem ateljeu sudjeluje tim od deset iznimno nadarenih i spretnih žena koje svaku moju ideju pretvaraju u realizaciju. Svi su uključeni kako bi finalni proizvod u konačnici bio najbolji mogući. Još uvijek mi je cilj proširiti se na neka nova tržišta i doprijeti do žena koje favoriziraju stil kakav A’MARIE njeguje. Najveći izazov je uskladiti ponudu s potražnjom, a da se pritom ne naruše kvaliteta i nivo brenda koje smo postavili.”

I Envy Room, hrvatski modni dvojac, ove godine obilježava 15 godina rada. Najteže je, kako su rekli Vjeko Franetović i Nikica Ivančević, svakako bilo financirati posao koji se tek razvija, a da pritom nisu imali ozbiljan početni kapital. Inače, oni su prvi hrvatski modni dizajneri koji su napravili ciljanu i osmišljenu kolekciju vjenčanica. Kako je rekao Ivančević, Envy Room radi uglavnom večernju modu, a njihov dizajn je vrlo klasičan i neopterećen trendovskim diktatom. Nakon 15 godina rada i smjene generacija, Envy Room zadržao je svoje stare kupce i privukao nove, mlađe generacije i to je smatraju ključnim za budućnost.