Nasred pozornice splitskog Hrvatskog narodnog kazališta pomaknula se nadgrobna ploča. Iz groba je izašao Miljenko Smoje, novinar i književnik, humorist i scenarist poznatih TV serija „Naše malo misto“ i „Velo misto“ koji je u Splitu umro 1995. godine, čiju će 100. obljetnicu rođenja, odlukom Gradskog vijeća Splita, cijelu ovu godinu obilježavati „ludi“ grad pod Marjanom. Miljenko je otresao prašinu sa sakoa, protegao se i brzo u prikrajku zapalio cigaretu. Sve da ne vidi Ona, njegova supruga Lepa, njegova muza, savjetnica i poticateljica jer nedugo za Smojom – i Lepa se digla iz groba. I tako su se njih dvoje, upravo uskrslih, postavši svevremenski dramski likovi, odlučili suočiti sa svojim likovima koje su zajednički kreirali u ‚‘Malom mistu‘‘ i koji im, posebno Smoji, imaju svašta reći, a neki mu i uporno prigovarati.

Tako stvari stoje na početku „Tihe noći“, predstave splitskog HNK, uprizorene Smojine novelete „Borbena ponoćka“ iz „Kronike o našem malom mistu“ čiju dramatizaciju je napravio splitski novinar i književnik Ivica Ivanišević. Dakako, mnogima je „Borbena ponoćka“ poznatija kao 9. epizoda „Našeg malog mista“, poznate televizijske serije TV Zagreb, autora Miljenka Smoje i Danijela Marušića, epizode u kojem se pravedni i ponizni svećenik don Karmelo Ljubetić, u svetoj i tihoj noći, na Badnjak, suprotstavlja organiziranoj prisili lokalnih partijskih moćnika koji revolucionarnim i borbenim pjesmama, poput „Padaj silo i nepravdo“ ili „Kupit ću ti mali motorin“ te podivljalim razglasom postavljenim čak i na zid crkve, ometaju održavanje polnoćke. Škare, prerezane žice razglasa, strašna ljutnja Prisidnika i Sekretara dovela je do teških muka i privođenja don Karmela pred milicionera – „sve u slavu Boga“. Tako je „Borbena ponoćka“, u Ivaniševićevoj dramatizaciji „Tiha noć“, umjesto jednog dobila dvojicu autora, Smoju i Ivaniševića. „A kad je jedan autor odsutan i opravdano spriječen, ovaj drugi može raditi što ga je volja. Pa tako i oživjeti Miljenka Smoju“, s ponosom i gotovo šeretski slavodobitno, s podsmjehom na krajevima usana, ističe Ivica Ivanišević.

Glumci Filip Radoš kao svećenik don Karmelo, Arijana Čulina koja će igrati Bepinu i Joško Ševo kao dr. Luigi. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

No sve je više indicija da se sve to nije dogodilo ni slučajno, niti isključivo Ivaniševićevim nadahnućem. Organizatorima „Godine Miljenka Smoje“ u Splitu nije bilo dosta što su od siječnja do travnja uspješno pripremili velik broj kulturnih, umjetničkih, glazbenih, književnih i izložbenih događaja Smoji u spomen. Sve je izvjesnije da im nije bilo dovoljno što mu je otvorena spomen-soba u odjeljku Gradske knjižnice u Žrnovnici, mjestu nadomak Splita u kojem su se Smoje i Lepa vjenčali i gdje su oboje i pokopani. Nisu im bile dovoljne ni marende, ni žmuli vina, ni klape na proslavi 100. rođendana. U „smojomaniji“ ih nije zaustavila ni Hrvatska pošta tiskanjem spomen-marke sa Smojinim likom. Kako bi se događaji još više zakomplicirali, organizatori, s moralnom podrškom gradonačelnika Ivice Puljka, nisu se zadovoljili ni uspješno privedenim pripremama za postavljanje brončanog spomenika Miljenku Smoji na splitskoj Matejuški u listopadu, rad pokojnog šibenskog kipara Aleksandra Guberine koji će po očevim nacrtima dovršiti njegov sin Ante, također kipar. Ništa im nije dosta kada je Smoje u pitanju. Nisu to čista posla. Gotovo je sigurno da su žilavi i uporni organizatori „Smojine godine“ uspjeli nagovorili ili su navukli naivnog Ivicu Ivaniševića da u „Tihoj noći“, nasred pozornice HNK, uskrsne i oživi Smoju. „Spomenik je malo, hoćemo živog Smoju“, bio je uvjet i zahtjev pred kojem tankoćutni Ivica, do sada vjerojatno i nesvjestan svojih reinkarnacijskih moći, nije ni mogao odoljeti. A ni uspješno umaći, sve da je i htio. Vidi se da nema Smojino iskustvo. No Splićani su bili jako uzbuđeni. Danima su govorili o predstavi, komentirali neviđeno, pitali se kako će nakon 50 i nešto godina izgledati Roko Prč, Anđa Vlajina, doktor Luigi i njegova Bepina, Servantes i don Karmelo. Nisu bili ni svjesni da ih u Ivaniševićevoj viziji i režiji Gorana Golovka na pozornici čekaju i Smoje i Lepa te jedan sasvim novi, eterični, nestvarni svijet. Zapravo, dva nestvarna svijeta u jednom, zagrobni život njihova junaka Smoje u nestvarnom životu kazališta. S oduševljenjem su dočekali i odgledali premijeru „Tihe noći“. I na prvu je prihvatili.

Ivica Ivanišević koji je nadopisao Smojinu novelu ‘Tiha noć’, redatelj Goran Golovko te Nives Ivanković i Nenad Srdelić kao Miljenko i Lepa Smoje. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

„Pitaš zašto sam to učinio i oživio Smoju i Lepu i zašto sve počinje na groblju?“ kazuje Ivanišević i s gnušanjem odbija sve insinuacije da su na njega organizatori ‚‘Smojine godine‘‘ radili pritisak da oživi Smoju. „Učinio sam to zato što sam to mogao“, dodaje, ali i dalje lukavo ne priznaje baš ikakav utjecaj organizatora „Smojine godine“ na tu svoju odluku. „Ovo jest komedija, jest i groteska, ali i ‚smijeh kroz suze‘, što je bila omiljena Smojina forma. Ali nisu svi ljudi koji se dignu iz groba zombiji, neki su i dobro ljudi. I kad to znaš, što te može spriječiti u veselju pisanja. Pisanjem se otkrivaju novi svjetovi. Tako sam se i ja zaželio nekog novog svijeta u kojem će biti i Smoje. I Lepa s njim, naravno. Iskreno, zaželio sam se Smoje, zaželio sam se dobrih ljudi oko sebe, tako i njih dvoje. Razmišljao sam kako ne prebaciti samo Smojin tekst dramoleta u kazališnu predstavu, nego napraviti nešto novo. I odlučio sam suočiti Smoju s njegovim junacima iz ‚Malog mista‘. Zato povratnici iz zagrobnog svijeta Smoje i Lepa prvo susreću Servantesa kojega u originalnoj Smojinoj noveleti u ‚Kronici o našem malom mistu‘ nema. A meni je Servantes najdraži“, priznaje Ivanišević. Jednako mi je puno godina prije to isto priznala i Lepa. To da joj je Servantes najdraži lik televizijske serije, da ga nisu izmislili ili ga se sjetili ni Smoje ni ona, već ga je kao stvarnu osobu, Rada Harašića, povratnika iz Čilea i samoukog slikara, Smoji nabacio Frane Lentić, veliki Smojin prijatelj. Inače, Lepa je sukreator mnogih Smojinih likova, prije svega lika Načelnika iz „Malog mista‘‘, prema liku svojeg oca, Sinjanina Fedora Čatipovića, načelnika policije u Kotoru koji nikada nikoga nije zatvorio i dr. Luigija, nastalog prema liku Šibenčanina Galvanija, dobrog liječnika iz Lepina djetinjstva provedenog u Kotoru. „I tako dvoje pokojnika, s njima i Servantes, naravno, koračaju kaletama Maloga mista i susreću poznate im likove i sudjeluju u poznatim im događajima. A zašto se kazališna predstava zove ‚Tiha noć‘? Jednostavno, nije riječ o pukom transponiranju Smojine ‚Borbene ponoćke‘, dramatizacija je malo utekla u neki drugi smjer. Početak ‚Borbene ponoćke‘ je Badnjak, sveta noć, pa je i ‚Tiha noć‘ bila najlogičniji izbor“, kazuje Ivica Ivanišević. Tiha noć je sve drugo osim što je tiha.

Glumci Katarina Romac i Stipe Radoja kao Anđa Vlajina i Roko Prč. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

„Ivica je srećom napisao tekst podatan za redateljske intervencije“, naglašava redatelj predstave Goran Golovko. „Ivičina dramatizacija je daleko od stereotipa kako mediteranski kazališni komadi trebaju izgledati. Dao je redatelju u ruku savršenu dramatizaciju i već gotove linije kretanja radnje i likova. Ali Ivičin tekst sadržavao je implicitno i smjernice za kostimografa, scenografa i za glazbeno, svjetlosno i tonsko oblikovanje. Svatko je tako dao svoj obol, a ja sam posebno zahvalan Ivici i dramaturginji Marini Vujčić koja je s Ivaniševićem izvanredno surađivala“, ističe Goran Golovko. „Ivica je pružio mogućnost svima u predstavi kretanje stazom sjećanja ili djetinjstva, mlađima putovanje kroz neko davno završeno vrijeme, ali u kojima se otkrivaju usporedbe sa sadašnjosti i nalaze autentični izričaji. Kao redatelj nastojao sam stvoriti snovita zbivanja na pozornici jer se Smojini i Ivaniševićevi likovi kreću kroz filigranski sadržaj. Pokušao sam stvoriti kazališna zbivanja koja ljudi nisu i nikad ne bi mogli vidjeti na televizijskom ekranu“, ističe Golovko. „Svi oni koji budu očekivali reprodukciju TV serije ‚Naše malo misto‘ neće je dobiti, već će vidjeti kazališnu predstavu napravljenu po snovitom ključu. Dvoje umrlih kreće se kroz sadržaj koji nije stvaran jer se susreću s nestvarnim ljudima, likovima iz ‚Maloga mista‘ koje su dvoje umrlih kreatora stvorili“, naglašava Golovko dramaturško-redateljski ključ predstave u kojoj su svi kazališni znakovi u službi Ivaniševićeva teksta.

„Glavna misao na idejnom planu je trenutak koji Ivanišević lijepo naglašava. „Jesmo li nas dvoje stvarali istoriju?“ upitat će u jednom trenutku Roko Prč, konobar, prvoborac, pa hotelijer, svoju suprugu Anđu Vlajinu. To upućuje na to da su i Smoje i Ivanišević svjesni da trenutni društveno-politički pobjednici kroje povijest i pišu je onako kako to njima odgovara. I to je jedna spisateljska linija. Ona druga nas tjera da se krećemo kroz stvarnost, sastavljenu od sna i umjetničke fikcije“, naglasio je redatelj Golovko. „Svi likovi ostali su u prostorima poznatog, jedino smo veliki prostor dali Servantesu, vodiču kroz svijet ‚Maloga mista‘. On je zbog svoje prirode eteričan, lebdeći lik, i zato je pružio velike mogućnosti za kazališni izričaj“, rekao je redatelj.

„To pitanje ‚jesmo li nas dvoje stvarali istoriju?‘ je naravno retoričko jer njime Roko samo želi naglasiti njihovo neotuđivo pravo da prošlost ugode po svojoj mjeri i iz nje izvedu privilegij oblikovanja budućnosti“, izravno se vraća na temeljno pitanje pisanja historije Ivica Ivanišević, svjestan da se svaki rat vodi samo zato da bi se steklo pravo pisanja povijesti. Možda i nije uvijek tako, ali u ovoj prigodi jako dobro zvuči. Kao što se u ulozi Smoje odlično snašao dugogodišnji glumac splitskog HNK Nenad Srdelić, zapamćen po brojnim kazališnim i filmskim ulogama.

„Literarna imaginacija, Smoje kao inspiracija, Smojin splitski govor podsjetili su me na moju obitelj i rodbinu, na cijeli splitski splin. Ali ni u jednom trenutku nisam osjećao nesigurnost i strah od toga što će mi reći kakav je Neno Smoje“, izričit je Neno Srdelić. „Predstava je puna šarma i duhovitosti, Smojin lik mi se čini normalan. Iako na prvu reklo bi se ‚Eno grintavca!‘. Ja sam to čitao kao Smojin bunt i nadam se da sam uspio izraziti onaj buntovnički duh koji je Smoje nosio u sebi. To je bila moja polazna točka za Smoju – uvik kontra. I imao je to. Kad su svi mislili jedno, on je mislio i pisao nešto drugo. Meni to jako odgovara. Smoje ne priznaje nikakve veličine, reagira vječno splitski. Ivanišević i redatelj Golovko su suptilno dotakli i to da je zbog svojih stavova u određenim vremenima bio neshvaćen i da je imao problema“, naglašava Nenad Srdelić. Zanimalo nas je je li Neno ipak bio pod opterećenjem što je postao prvi glumac koji je lik Miljenka Smoje donio na kazališnu pozornicu. „Ma ne, nema tu opterećenja, ja ti to ne znam i ne želim ikada glumiti pod opterećenjem. U redu, netko je trebao biti prvi. Mene je više zanimalo kakav je Smoje bio čovjek, kakav je bio karakter. Svejedno mi je kako netko izgleda, vidi li samo na jedno oko, nosi li naočale. Meni je bilo bitno osjetiti i doživjeti Smoju kao osobu. Za mene je on jedna topla i otvorena ljudska duša. I kada se naglašava navodni Smojin hedonizam i epikurejstvo i kada se on, Lepa i Servantes muče i tragaju za otvorenom konobom jer su već tri zatvorene, kada uporno traže gdje će nešto pojesti i popiti, Smoje nije ekshibicionist, nego jednostavan čovjek koji voli svijet, voli ljude i voli se s njima naći, počastiti ih i popričati. Čovjek s naglašenim socijalnim potrebama. I u svemu tome jako se dobro nadopunjujem sa svojom kolegicom Nives Ivanković koja donosi lik Lepe Smoje“, rekao je glumac.

Gglumačka i autorska ekipa predstave ‘Tiha noć’ Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. FOTO: HNK u Splitu

Nikad se mlađi Servantes nije pojavio na kazališnoj pozornici. Mladi glumac Donat Zeko kojeg svi hvale i ističu kao budućnost splitskog teatra, kaže da je „uspio balansirati između osobne interpretacije i interpretacije koju smo vidjeli kod Ivice Vidovića‘‘. „Zapravo, ni za što se nisam mogao čestito uhvatiti, već za lajtmotiv zračne energije i Servantesove lepršavosti i eteričnosti. Ivica je napisao kako je Servantes nezadovoljan time kako ga je Smoje napisao i opisao, nezadovoljan kako ga je Smoje stvorio kao ‚pisnika i umitnika‘ i nekoliko puta otvoreno prigovara svojem stvoritelju. Servantesu smeta ta gesta ridikuloznosti koju mu je Smoje dao, a ridikuloznost vodi ka grotesknom karakteru“, ističe Donat Zeko. I Servantes se ne suspreže te prigovore Smoji iznijeti u nekoliko navrata. „Šetnju u troje kroz Malo misto sa Smojom i Lepom doživio sam vergilijanski, nas troje smo mediteranska obitelj. A u svakoj mediteranskoj obitelji odnosi nekad budu nabrušeni, čuje se psovka, ružna riječ, ali i međusobna toplina južnjaka“, naglašava Donat Zeko koji prvi put radi s Goranom Golovkom, svojim profesorom s Umjetničke akademije u Splitu, a prvi put upoznao je i Nives Ivanković. „Najteže je balansirati između poznatog i amblematskog, prikazanog u TV serijalu i novog čitanja i interpretacije. Vidjet ćemo jesam li uspio“, naglasio je mladi Servantes.

„Moja interpretacija Roka Prča podjednako se temelji na Smojinoj noveleti i na televizijskoj verziji ‚Malog mista‘. Roko je Roko i bez njega u ‚Malom mistu‘, u ovoj ili onoj verziji, nema ničega“, ističe Stipe Radoja, još jedan mladi, zapaženi glumac čiji dani tek dolaze. „Nemoguće je odrasti u Dalmaciji, a ne imati u ruci ili pogledati ekranizaciju toga djela. Nije mi bilo teško ući u Rokovu dušu jer je puno poveznica i sličnosti između nas dvojice. Roko prč i ja smo obojica farabuti“, iskreno priznaje Stipe Radoja. „Roko je duhovit, zabavan šarmer, onaj koji uvijek prođe lišo, čak i onda kad pokrene škandale. I ljudi mu sve oproštaju jer znaju da je on čovjek, dobričina. Svjestan sam da će usporedbe s Rokom, kojeg je donio Boris Dvornik, biti neizbježne. Boris Dvornik je taj koji je Roku dao dušu i tu ulogu kreirao i oplemenio. Zbog Borisa ta lik je nezaobilazan dio hrvatske kinematografije. Upravo zato želim Roka predstaviti na svoj način, dati mu svoj kazališni dodir. Ne bi bilo dobro da moj Roko bude kopija Borisova. Što se tiče moga odnosa s mojom ženom Anđom Vlajinom, on je onakav kakav ga je Smoje i napisao… U odnos muža i žene nikad se nitko ne treba dirati“, uvjeren je Stipe Radoja.

Goran Golovko se doista nije trebao mučiti kome će dodijeliti ulogu Anđe Vlajine. U ansamblu HNK u Splitu nekoliko godina glumi izuzetna mlada glumica, Sinjanka Katarina Romac, idealna Anđa Vlajina. „Istina, Anđa je doista moja. Kad Anđa izađe na pozornicu i kaže ‚Nu!‘, odmah je jasno odakle je. I jasno je da to meni leži jer je moj vlaški dijalekt, na kojem sam odrasla, prepoznatljiv, dosta izravan i tvrd“, ističe Katarina zapamćena po većem broj uspješnih dramskih uloga. „Odrasla sam uz televizijsku seriju, u obiteljskom tinelu, uz seriju koja nas je odgajala i činila emotivnima. Znam kako je to Zdravka Krstulović sjajno radila. Namjerno nisam htjela u pripremi predstave gledati Zdravku, kako podsvjesno ne bih prihvatila neka njezina rješenja. Ja sam rođena Vlajina i imam duhovitih situacija i primjera koji mi pomaži da znam što bi Anđa mogla napraviti. Nisam od Anđina karaktera htjela napraviti karikaturu, iako je ovo komedija. Redatelj je smislio neka zanimljiva rješenja, ništa mi nije bilo teško. Užitak je raditi u ovakvoj ekipi. Imam i Roka, šarmera s kojim se odlično slažem. Imamo i jednu novu ubačenu scenu koje nema u televizijskoj epizodi ‚Borbena ponoćka‘. Anđa upada u partijski sekretarijat iz kojeg Prisidnik, Sekretar i Roko prate događaji na pjaceti ispred crkve, a očekuje se reakcija uznemirenog don Karmela, Anđa zapovijeda Roku da prekine s tim i tjera ga da ode doma. I Roko ode doma. Njena je zadnja“, ističe Katarina jer tako je to kad si Vlajinin muž.

„Je li ovo komedija, ostat će vječno pitanje i sumnja? Ili ima i elemenata tragedije?“ pita se Joško Ševo, za kojega je dr. Luigi primjer klasično pisanog, pravog identitetskog mentaliteta Dalmatinca. „On je dobar čovjek koji bez Bepine i ne postoji. Ne igram Karla Bulića. Tko bi uopće i mogao igrati takvu glumačku gromadu poput Karla Bulića? Uživam i igram. U predstavi je dosta mladih, ali ovi stariji su glumci od iskustva“, rekao je Ševo.

Maro Drobnić (Milicajac Mate), Marjan Nejašmić Banić (Prisidnik) i Stipe Radoja (Roko Prč); Nenad Srdelić i Nives Ivanković kao bračni par Smoje. FOTO: HNK u Splitu

„Naravno, uvijek je Bepinina zadnja“, protestira Arijana Čulina koja u zadnje vrijeme ulogu za ulogom osvaja značajna, domaća i međunarodna priznanja, u kazališnim predstavama -„55 kvadrata“, „U malu je uša đava“ – i filmovima – „Ne gledaj mi u pjat“. „Svoja sam Bepina. Nisam pratila moju veliku prethodnicu Asju Kisić jer uvijek pratim neke svoje unutrašnje instinkte. Ovaj put u sinergiji s Joškom Ševom. Jako je važno za predstavu da mi funkcioniramo kao par. Imamo samo nekoliko scena, ali Bepine i Luigija ima i između scena. Trebalo je naći toplinu koja Bepina posjeduje. Iako je Luigi stalno podcjenjuje – ‚koja bi budala legla s tobom, jedino ja ili neki mornar koji nije vidio žensku‘ – oni se vole. Ostvarili su tu naizgled nemoguću bliskost i ljubav u starosti. I u ovoj predstavi Bepina ni jednom ne zavapi: ‚Luigi, kad ćeš me odvest prid oltar?!‘ Ovdje je u prvom planu svećenik koji reže žicu. Svi će to gledati, zanimljivo je“, uvjerena je Arijana Čulina.

„O, da, sviđa mi se lik don Karmela. Jako dobro je napisan. Zapravo, on je glavno lice predstave“, izričit je iskusni glumac Filip Radoš. „Osnovni sukob u cijeloj predstavi je između Crkve, klera i Partije, odnosno Partije koja hoće po svaku cijenu smanjiti društveni utjecaj Crkve, makar vjernicima upropastila i Badnjak. I zato je središnja scena ispitivanje don Karmela koji je prerezao žicu razglasa pred milicionerom koji ga upita: „To don – je li vam to ime ili nadimak“? Našao sam i ja nekoliko vlastitih rješenja, ali kad mi pada cigla na glavu, skoro onesviješten govorim: ‚mala je to žrtva u slavu Boga‘. Smoje je znao ispričati stvarne životne priče“, zaključio je Filip Radoš.