Urša Raukar, nagrađivana kazališna i filmska glumica, dugogodišnja aktivistkinja i jedna od osnivačica zeleno-lijeve platforme Možemo!, zamijenit će u Saboru Tomislava Tomaševića, kojem je izborom za zagrebačkog gradonačelnika prestao zastupnički mandat. Nakon punih 38 godina Urša Raukar napustit će svoje radno mjesto u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kojem se zaposlila nakon diplome na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1983. Nada se da to neće biti kraj njene kazališne karijere, ali kaže kako želi svoj posao u Saboru obavljati savjesno i predano, a ne samo dolaziti na glasanje petkom. Smatra da bi bilo nepošteno i prema biračima i prema mlađim kolegama u ZKM-u paralelno raditi oba posla.

Urša Raukar rođena je Zagrepčanka, kći poznatog pijaniste, prevoditelja i televizijskog urednika i režisera Mladena Raukara i pra praunuka Ivana Kukuljevića Sakcinskog, povjesničara, književnika, političara, osnivača arheološke znanosti u Hrvatskoj i vatrenog Ilirca koji je održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 1843.

Osim po glumačkim kreacijama, građani grada Zagreba, ali i cijele Hrvatske pamte je po sudjelovanju u brojnim javnim prosvjedima i akcijama još od početka devedesetih godina, kada je ustajala protiv Tuđmanove autokratske vlasti, u obranu ljudskih prava i medijskih sloboda, borila se protiv promjene imena Trga žrtava fašizma, da bi dvijetisućitih s Tomislavom Tomaševićem i Teom Celakoskim bila predvodnica pobune protiv devastacije Cvjetnog trga i Varšavske ulice. Upravo zbog svoje dosljednosti i vidljivosti bila je trn u oku pokojnom gradonačelniku Milanu Bandiću. Uoči preuzimanja zastupničke dužnosti u Hrvatskom saboru dala je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Jeste li u trenutku kada ste osnivali Možemo! kao političku stranku mogli zamisliti da ćete preuzeti vlast u Zagrebu i postati saborska zastupnica u tako kratkom vremenu?

Što se tiče političkog angažmana, to je počelo 2017. godine, kada smo tri mjeseca prije lokalnih izbora osnovali platformu i stranku Zagreb je naš!. Tada doista nitko u javnosti još nije znao za nas i bilo je puno teže skupiti glasove za ulazak u Skupštinu. Ni Tomislava Tomaševića ljudi još tada nisu poznavali, iako im je to ime negdje zvonilo još od Varšavske. No nikakva ideja o preuzimanju vlasti još nije postojala jer je naša želja bila isključivo da uđemo u Skupštinu i postanemo glasna opozicija. I u tome smo uspjeli, a ostalo je povijest.

NACIONAL: Tada Tomašević nije bio poznat, ali vi jeste. Kako to da ste se odlučili da baš Tomašević bude kandidat za gradonačelnika, iako je 20 godina mlađi?

To je točno, možda sam tada, ne samo zbog moga građanskog aktivizma, nego i zbog činjenice da sam kao glumica imala izgrađeno javno ime koje sam, moram priznati, vrlo svjesno koristila u svojim borbama koje su uvijek imale jedan zajednički nazivnik, a to su javni interes i javno dobro. No mi smo kao aktivisti počeli surađivati još prije petnaestak godina, a tajna uspjeha našeg zajedništva jest da je ono profesionalno. Mogu to uspoređivati s kazališnim ansamblom, konkretno s ansamblom ZKM-a, gdje svatko od nas pojedinačno, bez obzira na međusobne razlike ili neslaganja, na sceni daje svoj maksimum zbog jednog zajedničkog višeg cilja, a to je predstava. Naše zajedništvo u platformi Možemo! također je profesionalno i temelji se na zajedničkom radu za javno dobro. A što se tiče Tomislava, on je bio logičan izbor. Mlad, obrazovan, prepun energije i volje za donošenje boljitka vlastitom gradu. On je čovjek s izuzetnim radnim kapacitetom, visoke koncentracije i fokusiranosti i detaljnog pregleda nad svim temama. Osim toga, on je doista jedan izuzetan politički talent. Sa svim tim svojim kvalitetama jednostavno se nametnuo kao gradonačelnički kandidat u kojeg smo svi mi vjerovali. I moram reći da u našoj inicijalnoj grupi Zagreb je naš! koja je kasnije dijelom osnivala Možemo! nikada nisam osjetila nekakve pojedinačne osobne karijerne aspiracije. Zato ja u naše zajedništvo i rad za javni interes iskreno vjerujem.

NACIONAL: Kako ste doživjeli krajnje prljavu kampanju, klevete, lažne vijesti, optužbe i insinuacije na osobnoj razini koje su izgovarali protukandidati iz Domovinskog pokreta? Jesu li vam time zapravo pomogli?

Napadalo se sve nas, a neke i pojedinačno, izmišljale su se nevjerojatne laži, manipuliralo se javno dostupnim podacima na način na koji to do sada nismo vidjeli. Ta je difamacija, usuđujem se reći, nadišla Bandića, pa i sve dosadašnje prljavštine u predizbornim kampanjama. Nije to bilo lako podnijeti, no ti agresivni i prostački napadi na kraju su izazvali revolt građana i nama su donijeli dodatne glasače. Pretvaranje lokalnih izbora na kojima trebaju dominirati komunalne teme, gospodarenje otpadom, infrastruktura, vrtići i škole u ideološki rat i vraćanje na 1945. ljudima se doista zgadilo. Bila sam dosta na ulici, kao i svi naši članovi i volonteri i doista, veliki postotak ljudi je rekao: E sad je stvarno dosta!.

NACIONAL: Kad je umro Milan Bandić, mnogi su tvrdili da je nestao razlog vašeg postojanja i da nemate sadržaja. Je li vam žao da Milan Bandić nije živ i zdrav dočekao svoj politički poraz i debakl?

Moram priznati da mi je žao. Zato što smo bili u vrlo žestokim odnosima s njim i doživljavali smo što grupno, što pojedinačno vrlo niske, pa čak i vulgarne i prostačke udarce. No sve je to sada nebitno. Ono što je bitno i što mu najviše zamjeram jest činjenica da je pod njegovom upravom ovaj grad 20 godina nazadovao, propadao i postao bankomat različitih interesnih skupina, da je premrežen koruptivnom hobotnicom i da zbog toga nije postao europska metropola ugodna za život.

Točno je da su nas još od Varšavske optuživali da smo protiv svega i da ne nudimo ništa, da opstruiramo dobre projekte. Međutim, mi smo i tada imali vrlo konkretan sadržaj i jasno smo artikulirali javne interese za koje se borimo. No oni koji su to tada trebali čuti, nisu čuli, a i naš proboj u medije išao je teško. Bilo je puno orkestriranih napada koji su dolazili iz vrha grada. Na kraju se pokazalo da smo mi bili potpuno u pravu, jer se u suprotnom Bandić ne bi na nas toliko obrušavao. No naš rast temeljio se na našem predanom radu s građanima i radu naših zastupnika u Gradskoj skupštini. Zato sam sigurna da bismo na ovim lokalnim izborima jednako porazili Milana Bandića, možda bi bilo žešće i teže, ali bi pobjeda bila još slađa.

NACIONAL: Vi ste često bili trn u oku krajnjoj desnici, a kasnije Bandiću, kao i Miroslavu Škori i njegovoj sljedbi. Tvrdili su da nemate pojma o Zagrebu, uplitali u priču vašeg supruga, urbanista Niku Gamulina, optuživali vas za imovinu. Zašto? Vide li u vama simbol neke građanštine koja ih posebno smeta?

To bi naravno trebalo njih pitati. Nazivali su me i četnikušom, jugoslavenskom droljom, svašta je tu bilo. No možda ih je, još u davnim devedesetima, osobito nerviralo da protiv HDZ-ove autokratske vladavine ustaje osoba koja dolazi iz uredne zagrebačke građanske obitelji, kojoj se ne može prišiti da je bila u partiji ili u strukturama i koju se ne može optužiti za tu „strahotu“ da joj je netko u obitelji nedajbože Srbin ili Židov, kao što je govorio Franjo Tuđman. Možda je upravo činjenica da me se nije moglo „dezavuirati“ na takav način bila okidač za takve napade. A iskreno, nije bilo baš puno ljudi koji su se suprotstavljali režimu devedesetih i do danas zadržali taj smjer i kontinuitet javnog zalaganja za javno dobro, javni interes i ljudska prava, pa ih to valjda dodatno motivira.

NACIONAL: Kao što ste rekli, vaš aktivizam traje desetljećima, od demonstracija za povratak imena Trga žrtava fašizma, preko Varšavske, kada ste uhićeni i odneseni s kontejnerom, do demonstracija protiv betoniranja Hipodroma. Koliko će vam ta iskustva pomoći u radu u Hrvatskom saboru? Nije li tamo dosadno za vas koji ste navikli na dinamičan društveni angažman?

Mislim da je aktivističko bavljenje raznim društvenim temama odličan temelj za rad u Saboru koji je izuzetno odgovoran. On možda nije toliko dinamičan jer postoji poslovnik pomoću kojeg oni koji predsjedavaju sjednicama mogu ograničavati opoziciju u njenom djelovanju. No ovi lokalni izbori donijeli su promjene ne samo u Zagrebu, već i u Splitu i diljem Hrvatske. Uvjerena sam da usporavanjem rada u Saboru ili zloupotrebom procedura kako bi se onemogućilo opoziciju da govori, vladajući rade sami protiv sebe. Htjeli to neki priznati ili ne, dogodile su se promjene koje ova zemlja čeka već nekoliko desetljeća i njih se ne može više zaustaviti.

NACIONAL: Miroslav Škoro najavio je da će spriječiti pobjedu ekstremne ljevice. Smatrate li se ekstremnom ljevicom?

Nemam potrebe odgovarati na takvu vrstu bezumnih optužbi. Naravno da nismo ekstremna ljevica i svatko tko je pogledao naš program na kojem je radilo 200 stručnjaka u suradnji s deset tisuća građana neće u njemu naći ništa ekstremno. To je komunalni program koji obuhvaća sve sektore upravljanja jednim velikim gradom kao što je Zagreb, od gospodarstva preko infrastrukture do kulture i zelene tranzicije. Jedino u čemu smo ekstremni jest da ćemo pod svaku cijenu zaustaviti svaku krađu i svim sredstvima se boriti protiv korupcije i inzistirati na apsolutnoj transparentnosti proračuna.

NACIONAL: Nulta promjena koju Možemo! najavljuje u gradu je način upravljanja. U kampanji ste rekli kako očekujete da pročelnici stave mandate na raspolaganje, no pokazalo se da oni to baš i nisu spremni učiniti. Budući da pročelnici i ostali zaposlenici imaju status službenika koje štiti zakon, kako mislite provesti te promjene?

Već nakon prvog kruga kada je bila evidentna premoćna pobjeda platformi Možemo!i Zagreb je naš! i Tomislava Tomaševića i cijele naše zeleno-lijeve koalicije, kada smo rekli da očekujemo da pročelnici daju mandate na raspolaganje, nastala je bura u javnosti, ne samo među pročelnicima, već su se javili i pravni stručnjaci i politički analitičari. Moram priznati da sam bila malo začuđena žestinom reakcija jer je rečeno kako to očekujemo, u skladu s demokratskim uzusima. No unatrag dva tjedna stvari su se polako stišavale, da bismo došli do toga da je u petak pred izbornu šutnju to isto rekao i Miroslav Škoro. Posljednjih dana sve više pročelnika počelo je davati izjave kako će staviti mandate na raspolaganje ili će otići. Mislim da to ne bi trebao biti tako veliki problem. Prava zaposlenika će se poštovati i mi ćemo se sigurno držati zakona. Ali naravno da se ne može očekivati da će se promijeniti način upravljanja s istim ljudima, osobito kada se zna na koji način su došli do svojih pozicija i kako su se natječaji provodili u Gradu Zagrebu za vrijeme Bandića. Ništa se nije događalo bez njegova blagoslova.

NACIONAL: Zanimljivo kako to nije bio problem kada je Zlatko Hasanbegović ulazio i izlazio iz koalicije s Bandićem.

Točno, tada je svima bilo normalno da se dijele uredi, da se pročelnici postavljaju, pa se onda miču, nitko se nije zabrinuo zbog sudbine svojih kolega. Nisam čula niti jednog pročelnika da je rekao jednu jedinu riječ protiv toga. Tada je to bilo potpuno legitimno.

NACIONAL: Pretpostavljam da će područje vašeg djelovanja u Saboru biti kultura. Kakvo je stanje s kulturom na nacionalnoj razini?

Kultura je ne samo u Saboru, već i u hrvatskom društvu, srozana na krajnje nebitnu razinu i to je velika sramota svih vlada i politika koje su vodile ovu zemlju. Ističem to zato što mi smatramo da prosperitet svakog društva počiva na tri stupa – kulturi, znanosti i obrazovanju. To nije nadogradnja, to su temelji. Inače, poznato je da se spremaju neki novi prijedlozi zakona koji se tiču kulture, između ostalog i novi Zakon o kazalištu. Problem je da je način izrade tih zakona prilično netransparentan, a po kuloarima se priča da se u novom kazališnom zakonu opet predlaže ukidanje stalnih kazališnih ansambala. To je vječna tema, od devedesetih naovamo, no srećom ta ideja nikada nije uspjela zaživjeti. To bi bio zločin prema kazališnoj umjetnosti jer jedino u državama u kojima postoje stalni ansambli i dotirana kazališta, postoji raznolik kazališni život.

NACIONAL: S mnogim kulturnjacima pobunili ste se protiv razornog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, za čijeg se mandata kultura dodatno srozala. Koliko je Nina Obuljen Koržinek promijenila njegov kurs?

Svjedočili smo da je ministrica kulture od zagovornice i dugogodišnje suradnice bivšeg ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara postala njegov egzekutor. Ona je zapravo presudila njegovoj smjeni, a posljedice toga sagledavat ćemo još dugo. To bih uzela i kao sliku mandata Nine Obuljen Koržinek. Ona je osoba sa znanjem upravljanja i poznavanjem kulturnih politika i zbog toga joj još više ide na teret ono što radi. Umjesto da je ta znanja upotrijebila kako bi popravila situaciju iz 2016. i vratila dignitet kulturi, odlučila je samo slijediti svog stranačkog vođu, njegovu politiku i njegove političke interese. Moram reći da mi je žao i zbog ministrice i zbog hrvatske kulture.

NACIONAL: Pod Ministarstvo kulture pripadaju i mediji. Kako komentirate napade predsjednika Vlade na komercijalne televizije i novinare, koje je optužio da su krivi za gubitak izbora njegova kandidata Davora Filipovića u Zagrebu?

Kao što treba znati pobjeđivati i biti u tome razuman, tako treba znati i gubiti. Jedan predsjednik Vlade ne bi smio sebi dopustiti toliku nervozu i morao bi svoj poraz u Zagrebu i Splitu primiti s puno više dostojanstva. Napadi na novinare i komercijalne televizije ne samo da su ispod svake razine, već su i neinteligentni. Argument da su mediji namjerno navodili pogrešno ime njegova kandidata u Zagrebu pokazao se potpuno besmislenim jer se za par sati saznalo da je to prvi učinio upravo zagrebački HDZ. Umjesto da optužuje medije, možda bi se Plenković trebao zamisliti nad svojom dugogodišnjom suradnjom s Bandićem u Zagrebu, kao i nad činjenicom da u godinu i tri mjeseca nije ni započela obnova grada nakon potresa. Možda bi onda shvatio da su građani, a ne novinari, kaznili HDZ. Ne ulazeći u razloge zašto su baš izabrali Filipovića kao kandidata, mogu samo primijetiti da on sigurno nije bio na visini zadatka. I on je preuzeo taj bahati stil, neargumentirane napade koji nisu imali veze s gradskim temama i dogodilo se što se dogodilo.

NACIONAL: I predsjednik Republike Zoran Milanović na sličan je način napao HRT. Je li to usporedivo?

Ne mogu podržati taj napad na novinare jer se kritika cijelog HRT-a ne može uputiti njima, a osobito ne onima koji su ga tada pratili u Splitu. Mislim da taj način nije primjeren, ali isto tako smatram da je nezadovoljstvo načinom na koji funkcionira HRT-a kao javni medijski servis itekako opravdano. S time se slažem.

NACIONAL: I HRT spada pod Ministarstvo kulture. Nacional je puno pisao o alarmantnom stanju i brojnim aferama na HRT-u koji u potpunosti kontrolira HDZ. Hoćete li se kao saborska zastupnica baviti prigovorima HND-a, zaposlenika HRT-a i javnosti na račun programa koji ne ispunjava javni interes?

Naravno da ću se koliko god mogu zalagati da se promijeni ta situacija na HRT-u, televiziji koja bi trebala biti javna, a ponovo je isključivo državna. I to je jedan od velikih krimena i Ministarstva kulture i Vlade. Kako se politički kontrolira HRT bjelodano je i po informativnim emisijama i po načinu na koji se biraju i tretiraju gosti u takvim programima. Bjelodano je i da ovakva rigidna uprava HRT-a radi isključivo u interesu vladajuće stranke. No ja sam uvjerena da će i tome doći kraj jer je građanima dosta i sigurna sam da će val promjena koji je nastupio u konačnici zahvatiti i HRT. Svjesni smo da je vlada Zorana Milanovića donijela loš Zakon o HRT-u koji HDZ sada debelo zloupotrebljava, no problemi s medijima gomilaju se već desetljećima. Nijedna vlada do sada nije uspjela omogućiti istinski slobodne medije. U tom smislu mislim da je Antun Vujić ipak otišao najdalje, no trajao je samo jedan mandat. A sve što je on dobro učinio brzo su prekrile tamne sjene HDZ-a. Problem je da su i jedni i drugi, i SDP i HDZ, željeli zavladati HRT-om kako bi osigurali ostanak na vlasti.

NACIONAL: U predizbornom programu političke platforme Možemo! jedno je poglavlje posvećeno gradskoj kulturi koju vrlo dobro poznajete. Kako namjeravate provesti promjene u načinu financiranja, izboru ravnatelja kulturnih institucija, pomaganju izvaninstitucionalne kulture? Imate li kapaciteta za to?

Naravno da imamo. Nisu to tako komplicirane stvari. Treba kao prvo u kazališna i upravna vijeća izabrati odgovorne pojedince koji se razumiju u kulturu i poznaju rad određene institucije. Treba osnažiti programska vijeća pri Uredu za kulturu koja će imati jasnije ovlasti, odgovornosti i kriterije za dodjele sredstava na natječajima, kako više na njih ne bi mogli vršiti pritisak lokalni šerifi i moćnici. Kao i sve institucije u kulturi, treba osnažiti i centre za kulturu i programski i kadrovski, kako bi postali stvarna središta kulture u svojim kvartovima i kako kultura ne bi bila koncentrirana samo u centru grada. Mislim da sve to skupa nije nerješivo i da je samo pitanje dobre volje, a znam da postoji kritična masa ljudi koji žele tako raditi. Smatram i da će se uštedama od raznih preplaćivanja i prelijevanja javnog novca pronaći dodatna sredstva za kulturu. Osobito za poslijepotresnu obnovu i nezavisnu kulturu, koja je s 80 milijuna od prije 12 godina spala na 40. Osim toga, stvaranjem civilno-javnih partnerstva u kulturi sigurno će doći i do novog uzleta umjetničkog i kulturnog stvaralaštva koje Zagreb zaslužuje.

NACIONAL: Nacional je pisao o tome kako su se provodili natječaji za ravnatelje centara kulture i kazališta mjesec dana prije izbora, što znači da su ti ljudi četiri godine nesmjenjivi. Kako će nova gradska uprava surađivati s njima?

Naravno da smatram izuzetno nekorektnim da su se mjesec dana prije izbora provodili natječaji za ravnatelje u kulturnim institucijama, kao što su se događala i masovna zapošljavanja. Dodatni problem je i da se do sada nisu radile evaluacije nečijeg programa i rezultata. To znači da je netko tko je jednom postao ravnatelj neke ustanove u kulturi dobivao novi mandat bez prave provjere i kontrole. Bilo je dovoljno da bude miljenik velikog šefa Bandića. Zato se često na natječaje javljala samo jedna osoba jer su ostali znali da nemaju prolaz. Ti natječaji su bili farsa, svjedočili smo čak i promjenama statuta i smjenama kazališnih vijeća u pravoj totalitarističkoj maniri. To će se sasvim sigurno promijeniti. A ako netko ne ispunjava izabrani program, više neće biti ravnatelj.

NACIONAL: Niste bili zadovoljni ni načinom na koji je izabrana ravnateljica vašeg matičnog kazališta ZKM-a. Treba li i to u budućnosti mijenjati?

Taj primjer sam upravo i navela. To je bio model postavljanja ravnatelja isključivo uz blagoslov Milana Bandića. Pri čemu ne želim reći da su svi ravnatelji izabrani na taj način loši. Dapače, bilo je sigurno i kvalitetnih. No ubuduće će doći do promjena, prije svega kod transparentnosti natječaja i procjene nečijih rezultata.

NACIONAL: Posebna tema je HNK. Odnos vlasništva je 51% država 49% Grad Zagreb. Usprkos dobrim rezultatima, uspjesima na europskoj razini i povećanom broju gledatelja u pretkorona-sezoni, HNK su tresle mnoge afere, vezane uz optužbe sindikata i zaposlenika na račun Uprave. Kako na to gledate?

Na žalost, stanje u HNK kojem svjedočimo nije dobro. Suprotstavljenost dviju strana, dviju peticija, pokazuje da je došlo do vrlo komplicirane i zahtjevne situacije među zaposlenicima. Za to odgovornost sigurno snosi uprava, ali ja bih prije svega prozvala dosadašnju upravu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture koji godinama nisu reagirali na sve prijave o anomalijama, mobingu, na signale koji su govorili o visokom stupnju nezadovoljstva unutar kuće i uvijek su bezuvjetno stajali na strani Uprave. U najvećoj krizi koja je trajala od kraja listopada do polovice prosinca prošle godine Kazališno vijeće nije našlo za shodno da se unutar tog razdoblja sastane. Nisu se ni na koji način potrudili da smire strasti i srede situaciju unutar kuće, u kojoj sada vlada ozbiljan razdor.

NACIONAL: Intendantica HNK Dubravka Vrgoč dugo ističe kako tri ansambla ne mogu funkcionirati u jednoj zgradi i najavila je izgradnju druge scene u Adžijinoj. Hoće li to nova gradska uprava podržati?

Apsolutno je činjenica da nigdje u svijetu više nemamo situaciju da tri ansambla rade u jednoj zgradi. Proširenje prostornih kapaciteta HNK tema je još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mi u našem kulturnom programu predviđamo drugu scenu HNK. No ono što malo iznenađuje je ta brza najava izgradnje nove zgrade u Adžijinoj. Nemamo informaciju s kim je dogovaran taj projekt, ni tko je o tome odlučivao i tko će ga financirati. Nije jasno ni tko treba ići u tu novu zgradu, je li to Drama, Opera i Balet. A što se grada tiče, ako dođe do realizacije takvog projekta, to će biti transparentan proces u koji će biti uključen široki krug stručnjaka i javnosti. Tako veliku odluku ne može donijeti troje ili četvero ljudi koji su za to zainteresirani.

NACIONAL: Kako ćete uskladiti posao u ZKM-u i u Saboru?

Planiram otići iz ZKM-a na tri godine. Odradit ću još jednu predstavu, praizvedbu teksta Mate Matišića „Ja sam ona koja nisam“ u režiji Paola Magellija. Igrat ću još neke stare predstave, ali ću se maksimalno posvetiti radu u Saboru jer smatram da rad u Saboru ne može biti usputna aktivnost.

To traži punu posvećenost poslu, u kojem ću samo promijeniti formu. Jer i mi u kazalištu ukazujemo na nepravdu, kršenje ljudskih prava, borbu za pravednije društvo. Mislim da smo sada na valu promjena i pozitivne građanske energije i da svatko od nas mora preuzeti svoj dio odgovornosti i staviti se na raspolaganje onima koji su nam dali povjerenje.