Objavljeno u Nacionalu br. 944, 02. lipanj 2016.

Glumica i građanska aktivistica najavljuje okrugli stol u Europskom parlamentu, na kojem će se raspravljati pretvara li se Hrvatska u neliberalnu demokraciju i govori kako je došlo do objave peticije za smjenu Hasanbegovića u francuskom Liberationu

Urša Raukar, kazališna, filmska i televizijska glumica i glazbenica, svoj tridesetogodišnji radni vijek provela je na daskama Zagrebačkog kazališta mladih. No široj javnosti možda je najpoznatija kao neumorna aktivistkinja koja se od početka devedesetih bori za građanska prava i slobode u Hrvatskoj. Sudjelovala je u nizu akcija i inicijativa – od one za povratak imena Trgu žrtava fašizma, preko čuvene “kontejner revolucije” u Varšavskoj, kada se s tisućama Zagrepčana protivila izgradnji shopping centra i garaže na Cvjetnom trgu. Zbog pasivnog otpora policiji i odbijanja da napusti prostor Varšavske triput je uhićena, a zbog svojih posljednjih aktivnosti u okviru inicijative Kulturnjaci 2016 izložena je brojnim javnim napadima i uvredama. Prošloga tjedna francuske novine Liberation objavile su otvoreno pismo u kojem ugledni svjetski intelektualci pozivaju na smjenu hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i to zbog njegovih spornih političkih i tzv. znanstvenih stavova, povijesnog revizionizma i simpatiziranja ustaškog režima. Potpisnici su i hrvatski umjetnici, intelektualci i aktivisti, među kojima je i Urša Raukar.

NACIONAL: Kako je došlo do ove inicijative?

Inicijativom se htjelo upravo imenima međunarodno poznatih javnih osoba pokrenuti pitanje otvorene fašizacije hrvatskog društva na europskoj razini. Vjerovali smo da tako značajna imena mogu zainteresirati europske institucije za tu problematiku i potaknuti njihovu reakciju. Inicijator je bio Mario Mažić ispred Inicijative mladih za ljudska prava, koja je uputila poziv nama Kulturnjacima 2016 da se spojimo s EGAM-om. EGAM je europska antirasistička mreža sa sjedištem u Parizu, ima mnogo članova i vrlo je značajna u Europi. Stupili smo u kontakt s njima i dogovorili tekst apela koji smo poslali na sve strane na potpise ljudima do kojih smo mogli doći. Radi se o udruženoj akciji Inicijative mladih, EGAM-a i Kulturnjaka 2016. Mi smo svojim poznanstvima i kontaktima došli do liste ljudi na kojoj bi sigurno moglo biti još puno imena, iako je i ovih dvjestotinjak svakako dovoljno. Važnije je tko su ti ljudi, nego koliko ih ima. S hrvatske strane to su ljudi koji su već bili angažirani u Kulturnjacima, ali ima i novih imena. Kao najznačajnije predstavnike europske scene svakako treba spomenuti francuskog filozofa Alaina Finkielkrauta, europske intelektualce poput Etienne Balibar i Chantal Mouffe, bivšu kanadsku premijerku Kim Campbell, bivšeg španjolskog ministra vanjskih poslova Miguela Angela Moratinosa, profesoricu Gayatri Chakravorty Spivak, novinarku Rossanu Rossandu, pisca i filozofa Pascala Brucknera, filozofkinju Judith Butler, redatelja Danisa Tanovića i mnogih drugih. S hrvatske strane tu su i Dunja Vejzović, Vjeran Zuppa, akademik Vlatko Silobrčić, Daša Drndić, Mirko Ilić, Tena Štivičić, Sibila Petlevski, Rajko Grlić, Sanja Iveković, Branka Galić, Ivica Buljan, Dalibor Martinis, Ivana Sajko, Nataša Škaričić, Goran Ferčec, Rada Iveković, koja je veliko ime u Parizu. Zapravo, nezahvalno je ikoga izdvajati, cijeli popis moguće je vidjeti na Facebook stranici Kulturnjaka 2016, kao i na www.kulturnjaci2016.org. Za taj popis izuzetno je bitno što nije obojan samo jednom bojom, nego je vrlo širok u smislu političkih i ideoloških opredjeljenja, što nam je i bio cilj. Jer ovdje se ne radi o problemu koji je samo hrvatski, već je i problem Europe, budući da svjedočimo sličnim situacijama i u Mađarskoj, i u Slovačkoj, i u Poljskoj. To nije problem ni lijevog ni desnog spektra, već civilizacijski problem. Upravo smo se na toj razini i okupili i na toj razini je inicijativa i pokrenuta.

NACIONAL: Ivo Banac je tvrdio da je on kontaktirao neke ljude kojima je bilo ponuđeno potpisivanje te peticije te da oni nisu bili informirani što zapravo potpisuju pa su nakon razgovora s njim odustali?

Mene nitko nije odbio. Mislim da su to, usuđujem se reći, ipak neki klasični spinovi o tome da se ne zna što se potpisuje. Takvim spinovima svjedočimo još od slučaja Varšavska. Ne bih se na to previše osvrtala jer na popisu su ipak prevelika imena da ne bi znali što potpisuju. Budući da sam u životu puno puta radila takve stvari, moram reći da su iz tog vrlo širokog kruga ljudi kojem sam se ja obraćala u posljednja četiri mjeseca, uvijek svi bili ZA. Bilo da je riječ o nekoj akciji, peticiji Kulturnjaka ili apelu, svi su se odazvali jer je ljudima jasno da Hrvatska ovako ne može dalje.

NACIONAL: Kako je taj apel došao do Liberationa i kakav je odjek imao u Francuskoj?

Sve dalje je organizirao EGAM, a odjek je bio značajan. Kontaktirali su me i neki moji prijatelji koji inače nisu u politici i nisu u tom smislu pretjerano aktivni i poručili su mi da su pročitali apel, uz komentare: Svaka čast! Dakle, čulo se, vidjelo se, bilo je i po njemačkim novinama i širi se dalje po europskim medijima. Još je važnije što će to doći do europskih institucija, a to je ono što nam je cilj: da se ta tema stavi na dnevni red i da s njega ne silazi dok se to ne riješi. U tom smislu mogu najaviti okrugli stol u Strasbourgu, tijekom plenarne sjednice Europskog paralamenta. Na tom okruglom stolu sudjelovat će i Kulturnjaci 2016, a raspravljat će se o pitanju pretvara li se Hrvatska u neliberalnu demokraciju, na što ne ukazuju samo problemi u nezavisnoj kulturi, već i u medijima i na civilnoj sceni, a sada vidimo i u reformi školstva.

‘NEDOPUSTIVO JE KAKO SE VLAST ponaša s Borisom Jokićem. A politika – i pozicija i opozicija morale bi pokazati razumijevanje onoga što se događa oko reforme školstva’

NACIONAL: Ministar Hasanbegović komentirao je to pismo i sve vaše aktivnosti kao kampanju dokoličara sa zagrebačke špice. Sve vas je optužio da ste izdajnici koji tužakaju i šire laži o Hrvatskoj po svijetu. To su optužbe vrlo slične onima koje smo slušali devedesetih. Što mislite o tim optužbama?

To stvarno zvuči kao da je iz devedesetih. No budući da se premijer Orešković oglušio na tri poziva da nas primi, mi nismo imali izbora. Inače, činjenicu da premijer nije našao za shodno da nam bilo što odgovori, držim prije svega pitanjem pristojnosti. Kako smo mi 1. srpnja 2013. ušli u EU, odlučili smo se obratiti europskim institucijama, koje su sada i naše institucije. Zato se to nikako ne može smatrati tužakanjem. To je jedno licemjerje: s jedne strane su nam puna usta Europe, a s druge strane, kada se toj Europi kaže ono što se ljudima na vlasti ne sviđa, onda je to tužakanje. Mi smo priču internacionalizirali zato što za sve ono što govorimo ovdje nitko na pozicijama vlasti nije imao sluha. Nismo je internacionalizirali na samom početku. Ako se sjećate, mi smo već 4. veljače došli pred Vladu, predali prvih tisuću potpisa i to je bio naš prvi poziv premijeru Oreškoviću, nakon kojeg smo mu uputili još dva. Budući da odgovora nije bilo, nije nam ništa preostalo osim da alarmiramo Europsku uniju čiji smo članovi. U posljednjih nekoliko mjeseci stvorila se velika fronta ljudi, ne mislim samo na onih pet tisuća koji su do sada dali svoj potpis na peticiju Kulturnjaka, nego općenito na ogroman broj hrvatskih građana koji su nezadovoljni. Nezadovoljstvo je posvuda, osjećam to i dobivam potvrdu u razgovoru s raznim ljudima da doista nije riječ o podjeli na lijevo i desno, već o elementarnim vrijednostima. Razgovarala sam i s onima koji su odani HDZ-u. I oni su nezadovoljni. Nije me iznenadilo što su i mnogi od njih potpisali peticiju Kulturnjaci 2016. Još od 22. siječnja ove godine uvjerena sam da to nije pitanje desnog i lijevog, već civilizacijske razine i dobrobiti Hrvatske.

NACIONAL: Rekli ste da radikalizacija, pa i fašizacija društva nije samo hrvatski, već i europski problem, a slična situacija je i u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, ali i u Francuskoj i Njemačkoj. Možete li usporediti kako se te zemlje nose s takvim pojavama, koja je razlika?

Razlika je u tome što je kod nas na visokoj poziciji u izvršnoj vlasti ministar koji takve stavove zastupa. Netko tko je dvadeset godina dosljedno zagovarao jednu rigidnu ekstremističku ideologiju, obnaša jednu od najviših funkcija u Vladi!To u drugim zemljama koje tendiraju izrazito desno ipak nije slučaj. A još je važnija činjenica da izborni rezultati posljednjih parlamentarnih izbora kod nas nisu temelj za takvu politiku. Nitko ne može reći da su ti rezultati bili odraz plebiscitarne podrške za rigidni desni smjer.

NACIONAL: Prve primjedbe Kulturnjaka odnosile su se i na činjenicu da se Hasanbegović nikada nije bavio kulturom, ako zanemarimo sve ovo ostalo. Je li to njegov najveći problem?

Ne možemo zanemariti sve ostalo jer ta rigidna ideologija danas i vodi Ministarstvo kulture. Prvi koraci su to dokazali. Ja sam dovoljno široka da mogu prihvatiti eventualnu kritičku raspravu o radu Povjerenstvu za neprofitne medije. Ali zašto ga ukidati, zašto ne popraviti ili dizati standarde? Mi smo u 26 godina, što je vrlo malo vremena za razvoj jedne demokracije, teškom mukom ipak uspjeli doći do nekih standarda. Naravno da nismo bili s njima u potpunosti zadovoljni, ali mislim da je trebalo ići u smjeru njihova poboljšavanja, a ne rušenja. Da bi ih se ponovo dostiglo, trebat će nam desetljeća, a bez toga demokracije nema. Do koje mjere se ide, najbolje pokazuju odluke o financijama. Dakle, onima koji podržavaju ministra daje se više novca, a ostalima se dotacije dokidaju. Kao što je bio slučaj s Rijekom. Tako ozbiljne stvari ne mogu funkcionirati na osobnoj razini. Ono što strši kao potpuno nevjerojatan primjer je Interliber. Zašto je njemu ukinuto financiranje? Niti je lijevi niti je desni, kome smeta Interliber? Zašto izdavaštvo i knjigu, koja je ionako stenjala pod prošlim ministarstvom, moramo dokrajčiti? Ne mogu prihvatiti činjenicu da se zbog neke sumanute ideologije direktno uništava hrvatska kultura. A najveći zločin je što se u javni prostor proširio diskurs: neka kultura ide na tržište! To je doista zločin! Poduprt od vrha Ministarstva kulture i Vlade RH. Jer nema civilizirane europske zemlje koja ne financira i ne podupire kulturno i umjetničko stvaralaštvo, na puno većim tržištima i u puno većim zemljama.

NACIONAL: Poseban trn u oku predstavnicima ove vlasti predstavlja civilno društvo koje se predstavlja kao parazite koji su na državnoj sisi, a onda tu istu državu kritiziraju. Kako gledate na to?

To je potpuno krivo shvaćanje uloge civilnog društva. Ono postoji da bi kritiziralo i bilo neka vrsta garancije demokracije. Upravo takvo shvaćanje tipično je za komunizam – misliti da ako bilo kakvu subvenciju dobivaš od državne vlasti, moraš istu tu vlasti podržavati. Tako  je bilo u komunizmu. Protiv toga smo se boriti. Mi želimo da to prestane! Civilno društvo treba podržavati upravo zato da bi bilo kritično prema recentnoj vlasti, da bi upozoravalo i ispravljalo krive odluke. Ja od devedesete ne želim i ne mogu pristati na to da su političari nekakvi vrhovni autoriteti kojih se treba bojati. Ne! Oni su servis. Politika je servis građana. Ponovit ću da građani na posljednjim izborima nisu odabrali ovo što se danas događa u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do pokretanja peticija i akcija protiv problematičnih ministara Crnoje i Hasanbegovića i politike koju oni simboliziraju?

Kada je 21. siječnja objavljeno ime Zlatka Hasanbegovića, nitko za njega nije čuo. Onda smo ga svi “proguglali” i počeli su ispadati strašni podaci. Platforma 112 sljedećeg dana organizirala je prosvjed upozorenja ispred Sabora, na kojem se tražilo da dvojica ministara – Crnoja i Hasanbegović – odstupe zbog svih odiuma iz svoje prošlosti. Moram priznati da sam tek kad sam dolazila na to okupljanje, shvatila što se događa i što će se događati u Hrvatskoj. Sama činjenica da netko zagovara i relativizira ustaški pokret nikako nije slutila na dobro. Ne mogu reći da sam planirala trčati za saborskim zastupnicima i moliti ih da nešto učine, nisam to pripremala. Iz trbuha mi je došlo – to ne smijemo dopustiti!!! Od tih saborskih zastupnika neki su me saslušali, neki su samo prošli, sjećam se da je Milinović rekao: baš neka! Priznajem, u tom trenutku sam bila sasvim izvan sebe!

‘NEKI GRAĐANI ne vide da su ih izmanipulirali ljudi koji domoljublje koriste u korist ostanka na vlasti. A onda rasprodaju posljednju državnu imovinu’

NACIONAL: Mnogi vas smatraju jako hrabrom, naravno, ne samo zbog posljednjih poteza, već i zbog desetljeća aktivizma i svih onih građanskih inicijativa u kojima ste sudjelovali. Osjećate li danas strah? Jeste li u ovih posljednjih nekoliko mjeseci doživjeli napade, vrijeđaju li vas na cesti?

Nisam osjetila strah. Smatram da svatko tko izlazi u javni prostor mora biti spreman na to da će ga dio javnosti podržavati, dio mu se protiviti, a dio biti potpuno nezainteresiran. Međutim, ono što primjećujem jest činjenica da je porast agresije u posljednja četiri mjeseca ogroman. Događa mi se da me ljudi otvoreno napadaju na ulici, dobivam prijeteća pisma na adresu ZKM-a, no ja smatram da ti ljudi nisu tome krivi. Ne ljutim se na njih jer je evidentno da su dobili poticaj iz vrhova izvršne vlasti u Hrvatskoj. Od premijera, predsjednice, prvog potpredsjednika Vlade, ministara… Oni su dobili “input”, usudila bih se reći čak i otvoreni poziv da se obračunavaju s neistomišljenicima. Ono pismo predsjednice gospodinu Pupovcu je upravo to. Priopćenje Ministarstva kulture u slučaju napada na Antu Tomića je upravo to. Prilikom takvih napada na mene – ja pokušavam razgovarati. No rijetko mi uspije. Ti ljudi ne čuju, ne žele čuti jer su uvjereni da je ono što govori recentna izvršna vlast u Hrvatskoj istina, no nažalost ne vide da su izmanipulirani politikanstvom ljudi koji domoljublje koriste isključivo u svoju korist i radi ostanka na vlasti. A onda tom istom ljubljenom hrvatskom narodu podižu cijenu dopunskog i rasprodaju posljednju državnu imovinu.

NACIONAL: Jesu li mediji dio tog huškanja? Kakva je uloga HRT-a?

To što se događa na HRT-u tužno je i pretužno. Još gorim mi se čini što se dogodio jedan strašan diletantizam, kojim se profesionalno ruši Hrvatska televizija. Sa svojim ideološkim ludilom i borbom za ne znam kakvo to hrvatstvo, zapravo ruše tu instituciju iznutra.

NACIONAL: Jesu li vas zvali na HRT u posljednjih nekoliko mjeseci?

Ne. Čini mi se da je opet nastala situacija slična onoj u devedesetima, kada su postojale liste ljudi koji tamo ne smiju ući. No ne želim to tvrditi i sebi pridavati takav značaj jer nisam u tom smislu uopće bitna. Vidim da ljudi koji predstavljaju tu neku građansku frontu gotovo uopće nema na HRT-u, a trebalo bi ih biti jer to je javna televizija. Meni je jako stalo do toga da kažem da se svi građani koji sudjeluju u inicijativama, udrugama, akcijama, a ima ih sve više, bore za bolju Hrvatsku. Nema nitko pravo staviti šapu na domoljublje i na hrvatstvo i propisivati što bi to bilo. Ne dopuštam to nikome od devedesetih do dana današnjeg. Niti ću ikada!

NACIONAL: Kako ocjenjujete držanje opozicije, koja se uvijek “šlepala” na ono što bi odradili civilno društvo i mediji?

Ne mogu reći da imam neke velike simpatije za opoziciju. Nevjerojatno mi je što naša opozicija civilno društvo, neprofitne medije i nezavisnu kulturu doživljava kao konkurenciju, a ne kao partnere. Mislim da je na opoziciji sada ogromna odgovornost da u trenutku kada ponovo dođe na vlast, a to će se dogoditi, prestane biti autistična i baviti se svojim pozicijama i međusobnim svađama. Želim da doista shvate da je ovo presudan trenutak koji će odrediti hrvatsku budućnost i tome podrede sve ostalo.

NACIONAL: Oni su imali svoje četiri godine. Što su oni napravili za to civilno društvo? Ili kulturu?

Gotovo ništa. No koliko god mi bili nezadovoljni s jako puno stvari, mora se reći da barem nisu rušili. I nije postojala ta ekstremistička ideologija, u njihovu slučaju, s lijeve strane. Ali da se moglo tisuću puta više, da se moglo raditi za društvo u cjelini, a ne samo za partikularne interese, to je činjenica. Bili su veliko razočaranje mnogima i zato su suodgovorni za situaciju danas u Hrvatskoj.

NACIONAL: Što kažete o tezi, ili možda zamjeni teza, da je upravo Milanovićeva retorika izazvala tu desnu reakciju?

Mislim da su Milanović i Karamarko najveći problem. Kao dva jarca na brvnu, sami sebi dovoljni, iscrpljuju se u međusobnim okršajima i vrijeđanjima, a ni jedne sekunde nisam imala dojam da su se bili u stanju maknuti od vlastitog ega. Tu, naravno, prednjači Karamarko koji je, po napisima u medijima, duboko umočen u tajne službe i nedopustive skandale, poput ove posljednje afere Konzultantica.

‘PORAST AGRESIJE prema meni je ogroman. Ne ljutim se jer su ti ljudi dobili poticaj od premijera, predsjednice i prvog potpredsjednika Vlade za obračun s neistomišljenicima’

NACIONAL: Jeste li imali priliku razgovarati s Milanovićem dok je bio na vlasti? Koliko se sjećam, niste bili u najboljim odnosima još od Varšavske?

Ne, nisam imala priliku. Mi se nismo razumjeli oko pitanja Varšavske jer je on podržavao Milana Bandića. Vidjeli smo što se dalje događalo i SDP-u i njemu i tko je imao pravo. Mi smo tada bili u pravu i gotovo! Meni je zapravo draga ta moja pozicija da me ne vole ni jedni ni drugi. Ne može mi nitko reći da radim za opoziciju jer ja sam njima oponirala davno. Prije nego što su uopće došli na vlast.

NACIONAL: Je li vam dosta aktivizma?

Iskreno, i ja bih voljela živjeti mirno. Voljela bih sjediti doma, čitati knjige, kuhati pekmeze, raditi svoj posao koji jako volim i kojem sam posvećena do krajnjih granica. Ali nešto mi ne da mira. Najveća motivacija za moj javni angažman, od devedesetih do dana današnjeg, a bit će i ubuduće ako će trebati, jest bolja Hrvatska! Bolja Hrvatska za sve njene građane, Hrvatska jednakosti, jednakih mogućnosti, Hrvatska koja priznaje različitosti, Hrvatska kulture i umjetnosti, Hrvatska koja je socijalna država, u kojoj se neće podizati cijena dopunskog zdravstvenog i posebno naplaćivati bolji kuk, Hrvatska solidarnosti, u kojoj se neće relativizirati strašnu NDH. Mene je dodatno inspirirala i motivirala mala knjižica Stephana Hessela “Pobunite se!” koja je zapravo mali manifest u kojem je taj mudri čovjek, tada već u devedesetoj, vrlo jednostavno objasnio zašto se treba aktivirati. On je izrazito protiv revolucije i slažem se s njim. No on je vrlo snažno zagovarao građansku aktivnost i građanski otpor, da ne popuštamo mantrama liberalnog kapitalizma o tome kako nema novca za javne potrebe. On se pita kako je bilo novca prije četrdeset, pedeset godina, kad ih je objektivno bilo manje? Bilo je i za zdravstvo, i za obrazovanje, i za socijalu. Mi ne smijemo dopustiti da nas banke i ostali mehanizmi liberalnog kapitalizma uvjere da tog novca za socijalnu državu nema.

NACIONAL: U srijedu, 1. lipnja, u 18 sati organizira se skup podrške kurikularnoj reformi. Bit ćete tamo?

Da, to je skup koji organizira inicijativa “Hrvatska može bolje”. Tu inicijativu je do sada podržalo preko 200 najrazličitijih organizacija i udruga, a riječ je o dosad najširoj platformi koja je nastala zbog zaštite jednog zajedničkog interesa – a zove se kurikularna reforma obrazovanja. To je kap koja je prelila čašu. Jer obrazovanje je budućnost ove zemlje, tiče se svih nas, to je nešto što smo kao društvo dužni osigurati našoj djeci i unucima. Nedopustivo je da Ladislav Ilčić, čovjek koji je dobio manje od tisuću glasova na izborima, zbog svojih ideoloških interesa ruši reformu na kojoj je radilo i koju je podržalo više od šezdeset tisuća nastavnika, profesora i stručnjaka. Nedopustivo je da se vlast tako ponaša prema Borisu Jokiću i njegovu timu koji je s puno entuzijazma i posvećenosti, gotovo bez honorara, radio za javno dobro. To je javnost prepoznala. I zato inicijativa “Hrvatska može bolje” ima toliku potporu. Vjerujem da će na prosvjedima u Zagrebu i još deset gradova u Hrvatskoj, pa čak i u Londonu, ljudi pokazati što misle. A politika – i pozicija i opozicija – morala bi pokazati razumijevanje svega što se događa oko reforme školstva. I akademska zajednica i najšire građanstvo poručuju: Sada je dosta! Ovo je pitanje budućnosti naše zemlje, ovo je pitanje budućnosti naše djece, mi preko toga nećemo prijeći!