‘Ja kao urednik u nakladništvu više ne vidim svoje mjesto. Sve što ja znam više nikome ne treba. Urednik u ozbiljnim sustavima izumire, postaje nevažan faktor.“ Rekao je to Zoran Maljković, dugogodišnji glavni urednik u Mozaiku knjiga koji je prije nekoliko godina otišao iz te velike izdavačke kuće. Nije jedini, u Hrvatskoj je posljednjih pet, šest godina to postao trend – najveća urednička imena, koja su formirala književni ukus u Hrvatskoj, danas više ne rade u velikim izdavačkim kućama već su ili otvorili vlastite kuće koje posluju vrlo uspješno, ili rade kao freelanceri, s isto tako velikim uspjehom. Nacional je s pet najprepoznatljivijih, najuspješnijih i, ono što je najvažnije, najprodavanijih urednika, istražio moguće uzroke ovog fenomena, kao i moguće posljedice. Silvia Sinković, Zoran Maljković, Kruno Lokotar, Davor Uskoković i Neven Kepeski zbog svog su ogromnog iskustva i znanja svojim projektima ponovno donijeli prepoznatljivost, kvalitetu i uspjeh, ali u isto vrijeme izdavački biznis u Hrvatskoj njihovim je odlaskom puno izgubio i taj će se odlazak za godinu, dvije početi osjećati. Glavni urednik nije samo figura, samo neka tamo osoba koja čita knjige i ispravlja pogreške ili tipfelere, kažu Nacionalovi sugovornici.

Zoran Maljković, koji je u 23 godine u Mozaiku knjiga uredio više od 1500 knjiga i ‘’otkrio’’ ili pratio neka od najvažnijih imena hrvatske književne scene – Sanju Pilić, Sanju Polak, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića ili Julijanu Matanović koji su prodali gotovo milijun primjeraka – kaže da je istina da danas više nema uredničkih imena u velikim izdavačkim kućama:

„Prije se itekako znalo tko stoji iza koje kuće. Neven Antičević bio je u Algoritmu, Nenad Popović u Grafičkom zavodu Hrvatske, Zlatko Crnković u Znanju, Jelena Hekman u Matici hrvatskoj, uostalom ja sam skoro četvrt stoljeća bio glavni urednik u Mozaiku knjiga, Adriana Piteša u Profilu, Davor Uskoković u Znanju, pa u Fokusu, pa u Egmontu, a prije nekoliko godina pokrenuo je vlastitu izdavačku kuću Poetika. Kad je Kruno Lokotar bio u AGM-u, objavili su ‘Uho, grlo, nož’ Vedrane Rudan, ‘Osmog povjerenika’ Renata Baretića, međutim čim je on otišao AGM je kreativno gotovo pa prestao postojati. Prije se o uredniku vodilo računa. Sad toga više nema. Mislim da je to zbog toga što je urednički posao nevidljiv pa se misli da to može raditi svatko i zato urednik odjednom postaje trošak. Sve što ja danas o svim poslu znam nikome više ne treba.“

Maljković je nekoliko posljednjih godina bio glavni urednik u maloj izdavačkoj kući Petrine knjige koju je izgradio ni iz čega. Kaže da je u Mozaiku kao velikom sustavu imao sreću da bi svakih nekoliko godina dolazio novi direktor pa se uvijek ispočetka trebao dokazivati:

„To su uvijek bile lijepe suradnje, ljudi su bili korektni, ali nisam imao sreću da sam imao nekog tko je znao što ja točno radim i tko poznaje moj rad u kontinuitetu. To što sam ja radio nitko zapravo nije cijenio, a iza mene su bile velike naklade i promišljen rad. Taj se posao više nije mogao raditi na način na koji se to trebalo raditi. Ne govorim sad o Mozaiku jer sad dugo nisam tamo, ali ono što primjećujem općenito jest da se budžeti smanjuju, kriteriji za objavljivanje su se srozavaju, smanjivale su se cijene prijevoda, lekture, plaće se ne dižu, a firme i dalje dobro posluju. To je kreativna industrija i ne možeš tek tako zamijeniti dobrog urednika, to će se dugoročno osjetiti na tržištu. Ako odemo malo u prošlost, sredinom 1980-ih Zlatko Crnković, kao dotadašnji sinonim za Znanje, odjednom je otišao u konkurentsku Mladost. Što se dogodilo? U Znanje je došla uprava koja je u poslovanje uvela silno administriranje nauštrb kreativnog procesa. I čovjek je otišao u konkurentsku firmu koja je jedva dočekala da ga dobije, toga danas nema. Danas se nitko ne bori zadržati dobre urednike niti ih itko traži, potpuno su nebitni. No ta je uprava ubrzo otišla i Crnkovića su ponovno pozvali u Znanje, znali su da Znanje bez njega nije isto. Nakon privatizacije on je ponovno otišao i firma je doslovno propala. Ponovno je nakon toga u Znanje moralo doći veliko ime – Davor Uskoković – da firmu postavi na noge. Stoga mislim da svi važni procesi iza sebe uvijek moraju imati ljude s imenom i prezimenom.“

Zoran Maljković glavni urednik u Mozaiku knjiga bio je skoro četvrt stoljeća, Silvia Sinković, vlasnica izdavačke kuće Sontina, i Neven Kepeski, vlasnik izdavačke kuće MB Books. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Spomenuti Uskoković jedan je od najboljih urednika, projekti u kojima je sudjelovao ili koje je sam pokretao doživjeli su ogroman uspjeh, a knjige popularne psihologije koje on uređuje u svojoj kući Poetika trenutačno su najprodavanije na hrvatskom tržištu; neke od njih prodale su se u 20.000 primjeraka. U izdavačkoj kući Sysprint Uskoković, inače bivši srednjoškolski profesor Hrvatskog jezika i književnosti, napravio je revoluciju objavljivanjem prepričanih lektirnih naslova, koje su se prodale u desecima tisuća primjeraka. Nakon toga došao je u Mozaik knjiga, a na Crnkovićevu preporuku došao je u Znanje i osnivanjem KDS-a – Knjiga dostupna svima – iznimno podigao prodaju knjiga započevši distribuciju po kioscima. Promjenom vlasničke strukture otišao je u Profil unutar kojeg je otvorena kuća Fokus. Naslovom ’’50 nijansi sive’’ i knjigama iznimno popularnog Joa Nesbøa Fokus je ponovno napravio revoluciju, prodano je na desetke tisuća primjeraka. Iz Fokusa je otišao u Egmont i danas napokon otvorio vlastitu izdavačku kuću. Uskoković kaže da je u svijet izdavaštva ušao davne 1991. godine kao autor i već tada sanjario o vlastitoj izdavačkoj kući:

„No osim rukopisa nisam posjedovao ništa: ni kapital, ni znanja o branši, ni samopouzdanja. Pa je, eto, trebalo proći 30-ak godina da bi se taj san ostvario i potvrdila izreka da nikada nije kasno. Izdavački pravac Poetike odredila je prva knjiga, ‘Okruženi idiotima’ Thomasa Eriksona, koja je postala instant-hit: odmah po objavljivanju doživjela je tri ponovljena izdanja, a do danas se broj izdanja popeo na 13. Kada je još jedan naš naslov – ‘Kako manje misliti’ Christel Petitcollin – postigao još i veći komercijalni uspjeh, ne čudi što smo odlučili fokusirati se na knjige s područja popularne psihologije i osobnog razvoja. Zapravo, Poetika se u izboru naslova vodi Horacijevom maksimom da književnost treba poučiti i zabaviti (prodesse et delectare) kao i temeljnim postulatima nakladništva kojih bi se, posebno mali, izdavač trebao držati: pomno biranje naslova, vrhunski autori koji sadržaj znaju približiti široj publici te velika pozornost posvećena marketingu i PR-u.“

Uskoković se ne slaže s tezom da trenutačno najbolje, najčitanije, najprodavanije knjige i autore uređuju ljudi koji nisu u velikim kućama. To pojašnjava:

„Nikako se ne bih mogao složiti s ovom tezom, ne samo zato što to ne bi bilo kolegijalno, nego zato što to nije istina. Kad govorimo o velikim urednicima u velikim izdavačkim kućama, onda je istina samo jedna: poslije Zlatka Crnkovića, kultnog urednika Znanja, Hrvatska nije imala, niti će imati, nekoga njegova kalibra. Istaknutiji urednici, među kojima su neki otvorili vlastite izdavačke kuće, u usporedbi s njim su tek šegrti. Svijet se promijenio, promijenilo se izdavaštvo. Kada je riječ o značajnom broju svjetskih hit-knjiga, njih nisu izabrali urednici, nego društvene mreže!“

Uskokovićeva ‘’nasljednica’’ u Znanju bila je Silvia Sinković, koja je u osam godina rada u toj kući također učinila čudo. Prije nekoliko godina i ona je otišla iz tog velikog sustava i pokrenula je Sonatinu, izdavačku kuću koja se fokusirala na beletristiku, nastojeći u program što više uključiti europsku književnost, osobito njemačku i francusku. Knjiga ‘’Svježa voda za cvijeće’’ Valérie Perrin još otkad je objavljena lani u ožujku ne skida se s ljestvica najprodavanijih knjiga i doživjela je nekoliko reizdanja, a prate ju i ‘’Ljubavna hipoteza’’ Ali Hazelwood, ‘’Greta’’ Susanne Abel i ‘’Sve plavetnilo neba’’ Mélisse Da Coste. Silvia Sinković kaže:

„Oduvijek sam maštala o tome da otvorim svoju kuću i to je bio osnovni razlog mog odlaska iz Znanja. Cilj mi je bio objavljivati desetak knjiga godišnje, pritom vodeći računa da one imaju širu publiku, ali da ujedno imaju i neku književnu vrijednost. Zanimljivi su mi, na primjer, europski autori. I dok je u Znanju bilo važno ganjati mainstream i veliki plan, biti neprestano na izvoru svih najnovijih informacija, biti prvi koji će tražiti opciju za neki naslov, ovdje mi je fokus na pažljivom probiranju knjiga i autora kojima ću se svakome posebno moći posvetiti i u smislu PR-a i marketinga, i to odlično funkcionira. Objavljujem i ‘lakšu’ literaturu, ali uspješno balansiram između knjiga koje mi jamče uspjeh, da tako kažem, i ovih koje radim za gušt. Sonatina raste pa vidim da sam pogodila svoju nišu. Ključno je također imati dobre suradnike. Nisam u zadanim kriterijima koliko se za koga može potrošiti jer sama odlučujem o tome. Jako mi je važno – to sam stavila na broj 1 – kvaliteta prijevoda i lekture.“

Iako je teško razaznati što se zaista dogodilo na hrvatskom izdavačkom tržištu, koji su pravi uzroci činjenice da se velika većina knjiga tiska u svega 500 do 700 primjeraka, kao jedan od glavnih razloga za nered koji onda za posljedicu ima i odlazak ‘’jakih’’ urednika jest politika potpora. No unatoč lošem modelu, Nacionalovi sugovornici smatraju da su potpore ipak nužne na našem malom tržištu. Kako kaže Silvia Sinković, teško da bi se neka izdanja moglo objaviti bez njih – neafirmirane hrvatske autore ili poeziju. Ona je, kaže, pokušala s nekoliko prijava za potpore, samo s naslovima za koje je mislila da su kandidati za takvo što, ali je odbijena pa više i ne prijavljuje – živi, dakle, samo od onoga što zaista proda. I smatra da to Sonatinu čini žilavijom. A prosječna je naklada knjiga Sonatine, izdavačke kuće Silvije Sinković, oko 1800 primjeraka. No to su knjige koje stoje od 17 do 23 eura, pa je to relevantna brojka, a u ovih pet godina je s puno naslova išla ne u jedan reprint, nego u dva ili tri.

Iako je poslovna priča Nevena Kepeskog, osnivača i vlasnika MB Booksa, drugačija zato što prije toga nije bio izdavač već glavni urednik časopisa za tinejdžere OK!, on je danas iznimno uspješan nakladnik. Knjige koje on uređuje prodaju se u desecima tisuća primjeraka. Kako kaže, isto kao što je OK! radio na način da je vidio koja je prazna niša bila na tržištu te 1994., tako je tražio nešto što bi bilo u gabaritima medija i izdavaštva:

„Nisam timski igrač, to mi je oduvijek bila mana, ali bio sam prestar da je ispravljam, pa se nekako nametnulo knjiško izdavaštvo jer je to ipak posao koji se može raditi iz jedne glave, ne uključuje više ljudi i ne trebam objašnjavati previše toga. Također je važan razlog zbog kojeg sam ušao u izdavaštvo bila činjenica da su u to vrijeme naklade knjiga pale na poprilično niske grane pa mi se nekako činilo da bi ubuduće, dugoročno, mogle samo rasti, jer niže i manje nije moglo. U Hrvatskoj postoji trenutačno ta neka mantra da se domaći autori ne prodaju. Međutim, kad pogledamo 21. stoljeće, onda se vidi da su uvjerljivo najveće naklade postigli upravo hrvatski autori. Dakle, situacija nije oduvijek bila kronično grozna. I kad sam izabrao granu i nišu, razmišljao sam o tome što se vani odlično prodaje, a u Hrvatskoj ne postoji. I došao do podatka da se prodaju knjige youtubera, pa je moja prva knjiga koju sam ikad objavio bila ‘Planet Nika’, popularne youtuberice Nike Ilčić. To je bio najsretniji dan u mom životu jer se knjiga u samo jednom danu, u nekoliko sati, prodala u pet tisuća primjeraka. I tako je krenulo.“

Kako je rekao, nakon uspjeha s prvom knjigom svi su mislili da će se on nišno odrediti i objavljivati slične knjige. Međutim, Kepeski ima posve drugačiju logiku:

„Meni je potpuno nebitno iz koje je branše knjiga, bitno mi je da procijenim da postoji interes za tu tematiku, za tog autora, da iza svega postoji neka dobra priča. Moja druga knjiga je, stoga, bila faktički filozofska pa i teška ‘Ima li života poslije smrti’ Roberta Torrea. On je bio uvjeren da će knjigu kupiti 50 ljudi, ali evo nedavno smo prešli 15.000 prodanih primjeraka. Smatram da će dugoročno domaći autori prodavati najviše knjiga, to je prirodna situacija, pa su do mene došle Danijela Martinović, Mia Dimšić, Arijana Čulina, Anđa Marić… ali kad ovisiš o domaćim autorima, a želiš velike naklade, onda moraš imati hit. A hit ne možeš imati svaka dva mjeseca, pa sam odlučio da ću – u razdobljima između tih i takvih hitova – ipak posegnuti i za inozemnim autorima, koje ćemo pažljivo probrati. Evo, nedavno smo objavili fantastičnu knjigu ‘Okus’ Stanleyja Tuccija, a uskoro objavljujem i novi roman ‘Svijetla zraka tame’ Ethana Hawkea. Publika ga poznaje i voli kao holivudskog glumca, a kao pisac manje je poznat a ozbiljan je pisac. Ja zaista ne trebam milijun naslova, moja vizija kad sam počinjao s ovim poslom bila je: moja supruga, ja i ruksak s knjigama. Bez ureda, tajnica, fikusa… Dakle, nemam nišu, ‘gađamo’ ono što će ljude zanimati. Prvi na svijetu objavili smo knjigu o društvenoj mreži TikTok, enciklopediju K-Popa, primjerice. Najjednostavnije rečeno: želimo biti i ostati mala nakladnička kuća koja objavljuje dobre naslove, odnosno one za koje postoji publika. Ni više ni manje od toga.“

Kruno Lokotar jedno je od najvećih uredničkih imena u hrvatskoj, a nije zaposlen ni u jednoj kući već je – freelancer. Njegov je ‘proizvod’ Kristian Novak koji je postao jedan od najčitanijih autora. FOTO: Denis Lovrovic

Kepeski svoj uspjeh pripisuje činjenici što nije iz izdavačke branše i zato što se mali izdavači mogu jednom naslovu u potpunosti posvetiti, a u velikim firmama to je nemoguće. Svatko od njih, kaže, već ima ‘’knowhow’’ i iskustvo pa kad se fokusiraju na jedan naslov, to ima veliku šansu za uspjeh. Kepeski nastavlja:

„U Hrvatskoj imaš pravo knjigu zvati bestselerom ako je prodana u 700 primjeraka, to je zaista tužno. No uvjeren sam da knjige načelno nisu u krizi kao medijski proizvod, nisu u terminalnoj fazi. Nego smo se kod nas doveli do – krize. Jedan od većih problema u Hrvatskoj su poticaji. Neki najveći izdavači biraju naslove za koje misle da će dobiti poticaje od Ministarstva kulture i sličnih institucija. Kad ih izaberu, objave ih i za njih dobiju novac, što se događa nakon toga njima nije previše bitno, oni su na tome već ostvarili neki prihod. Da me se krivo ne razumije, nisam načelno protiv poticaja, u krajnjoj liniji ako želite otvoriti npr. plantažu lješnjaka, tražite poticaje, zašto bi toga bili lišeni i nakladnici, knjige… No mislim da cilj nakladnika ipak mora biti kako prije svih zadovoljiti čitatelja, a manje Ministarstvo kulture. Nakon toga, problem je i to što kod nas ne postoji dobra distribucija knjiga, a ne postoji ni svijest o važnosti PR-a, marketinga.“

Kepeski smatra da je u Hrvatskoj budućnost u tzv. boutique izdavaštvu. Naklade su u Hrvatskoj, kaže, načelno niske, a to mora biti posljedica nečega:

„Kako nam se dogodilo da su se u nas tijekom godina naklade baš tako srozale, a na nama kulturološki bliskim tržištima – srpskom, slovačkom, posebno češkom – sve ipak još nekako funkcionira. U Hrvatskoj živimo od bljeskova, tako je teško raditi. Nacionalno izdavaštvo moralo bi živjeti od nacionalnih autora, a to kod nas – vjerujem da je riječ samo o trenutačnoj situaciji – nije tako. Trebali bismo doći do toga da nam prosječne prodane naklade bestselera budu između sedam i deset tisuća primjeraka. Ne tako davno bilo je to moguće. Da, moguće je. Pa eto, Sanja Pilić i Sanja Polak u 21. stoljeću prodale su dosad zajedno pola milijuna knjiga, Arijana Čulina 200.000. Pronađite nekog pop izvođača koji je prodao toliko albuma. Treba pronaći modele kako ponovno doći do toga, do tih i takvih naklada.“

A ako netko zna s domaćim autorima to je svakako Zoran Maljković. Kako kaže, kad je radio u Mozaiku knjiga i u Petrinim knjigama, uvijek je sve s njima dogovarao:

„Kao ozbiljan urednik sad bih razmišljao o 2025. godini. Znao bih da će Pavao Pavličić imati krimić, da će Goran Tribuson imati novi roman, kako će otprilike izgledati knjige za ljeto, a kako za Interliber. Taj kreativni pristup je najvažniji. Kad kupiš prava, knjiga ide u neku redovnu proceduru, poslove preuzimaju druge službe. Ali najvažnije je ono što ćeš raditi za godinu, dvije, kamo vodiš tvrtku, kako ćeš biti nekoliko koraka ispred konkurencije. To glavni urednik mora raditi, a kao urednik ne čekati da ti se neki domaći pisac sjeti ponuditi, ti to moraš tražiti, moraš provocirati s temama, prolaziti s piscem sve njegove kreativne krize. Nakladnički plan je autorsko djelo, priča koju priča tvoja nakladnička kuća, nije skup slučajno izabranih knjiga.“

Maljković nastavlja da je nakladništvo uvijek ograničeno tim, kako on to zove, terorom ekonomista. Uvijek dođe netko tko u izdavačkoj kući počne raditi tablice, razgovarati o brojkama, raditi stvari koje je naučio na fakultetu, smanjuje troškove i slično:

„I onda se događa da oni koji dođu u nakladništvo zato što to vole i žive za to, postanu žrtve onih koje knjiga ne zanima. Knjiga se gleda kao roba, ne razmišlja se o njenom sadržaju, zaboravlja se da knjigom prodaje znanje, iskustvo, kultura, zabava, osjećaj – neke stvari koje nisu mjerljive i da bez toga nema ni nakladništva. Tim načinom poslovanja tebe izbace iz posla, iz branše koja je tvoja. Dobar urednik razmišlja unaprijed. Ja sam u Mozaiku uvijek želio biti korak ispred, razmišljao sam o svakoj niši. Kako nestaju ozbiljna urednička imena iz nakladničkih kuća tako se i danas ne vidi nijedna komercijalna kuća koja je nekoliko koraka ispred drugih. Kad vidiš sve te naslovnice ti više ne znaš koja je knjiga kojeg nakladnika, sve su iste, naprosto nema osobe ni koncepta koji stoji iza svega. Shvatio sam da moje znanje nikome danas ne treba. Urednika se više ne prepoznaje kao velikog radnika i kreativca, vlasnici očito nisu svjesni onoga što oni napravili, a to dokazuju i time da iskusne urednike ne pokušavaju zamijeniti drugim iskusnim urednicima.“

Maljković je, inače, čim je otišao iz Petrinih knjiga, dobio dvije ponude koje je prihvatio i koje će uskoro objaviti njihovi vlasnici. Jedno je mjesto kreativnog direktora za domaću dječju književnost u jednoj novoj kući, kao i mjesto urednika za domaću i stranu književnost u drugoj, također novoj kući:

„Pošto ne želim više ulaziti u veliki sustav, osim ako se negdje ne bude radilo kako treba, uz nekoliko ljudi s kojima radim godinama otvorit ću tvrtku preko koje ću raditi i tako zadržati samostalnost. Želja mi je naći ozbiljnog i strpljivog partnera za ozbiljnu biblioteku s područja psihologije, kakvu sam nekada vodio u Mozaiku, i birao knjige poput Emocionalne inteligencije, Misliti brzo i sporo, Knjige životnih zakona, Kad tijelo kaže ne, Tišine i drugih koje se prodaju godinama i koje su prodane u desecima tisuća primjeraka i još se prodaju jer su dokazale svoj sadržaj. Te knjige ne krenu odmah pa zato treba neki strpljivi partner koji planira dugoročno. Ako ga ne nađem radit ću te knjige sam samo s manjom dinamikom i tako si osigurati bolje umirovljeničke dane.“

Knjige popularne psihologije koje uređuje Davor Uskoković u svojoj kući Poetika najprodavanije su, neke u 20.000 primjeraka. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Kako kaže Zoran Maljković, mjesto glavnog urednika u izdavačkim kućama postaje nebitno. Urednici se, prema njegovu mišljenju, oslanjaju na informacije s društvenih mreža, a ne iz specijalističkih časopisa ili kontakata po svijetu koje imaju iskusni urednici:

„Pritom ne spominjem iskustvo koje se nigdje osim u praksi ne može naučiti. Za godinu, dvije, predviđam, velike kuće koje nemaju veliko uredničko ime zapast će u krizu. Oni neće moći ovako raditi i morat će zvati nekoga da ih spasi. Da ne bude zabune, ovdje ne govorim o malim i srednjim kreativnim izdavačima koji objavljuju umjetnički najvažnije knjige na tržištu, ali oni upravo dokazuju moju tezu da iza svake ozbiljne kuće, bila ona mala ili velika, mora stajati osoba s imenom i prezimenom. Kruno Lokotar je, primjerice, posljednjih godina uredio najvažnije knjige domaćih autora – pa pogledajte samo naslove Kristiana Novaka ili Marka Gregura. Međutim, unatoč tome nijedna kuća nije se potrudila zaposliti ga, vani bi se doslovno tukle za njega.“

Kruno Lokotar jedno je od apsolutno najvećih uredničkih imena, a nije zaposlen ni u jednoj kući već je – freelancer. Kako kaže, kada je otišao iz Algoritma u kojem je postalo nemoguće ozbiljno raditi mislio je da je to privremena faza, da će neka izdavačka kuća pokazati interes za njegove usluge i autore koji mu vjeruju, ali to se nije dogodilo već osam godina:

„Lojalnost dovoljnog broja autora, valjda i moje solidno obavljanje posla i naklonost nekih izdavača, kad sam se našao u egzistencijalno nezavidnoj situaciji, ipak su mi omogućili da sve ove godine radim i živim od svog posla. Dio izdavača ima urednike na plaći i ne želi angažirati vanjske urednike, dapače, neki su me jednokratno uzeli za vanjskog, a onda inzistirali da knjige autora ubuduće sami uređuju. S takvim nakladnikom više neću surađivati. Danas ne bih mogao, niti želio, okupiti ‘pod jednu kapu’ autore koji su udomljeni kod raznih izdavača, to ne bi bilo fer, a ja držim do uredničke etike. Autore koji mi se jave za suradnju prvo pitam jesu li riješili odnose s bivšim izdavačem i urednikom. Tako se dio kolega ne ponaša.“

Lokotar kaže da je dobivao ponude da nagovori autore na promjenu izdavača, jer na njih ima utjecaj, ali smatra da se to radi samo ako je autor nezadovoljan.

Freelancerstvo nije, kaže, njegov izbor:

„I ja bih volio imati minimalnu sigurnost u životu, mjesečnu plaću, godišnji odmor, vikend, bolovanje, mirovinu u čiji se fond uplaćuje više od ponižavajućih 0,8 prosječne hrvatske plaće kako to po ocjeni naše države zaslužuju članovi HZSU-a, dakle istaknuti umjetnici. Paradoksalno je to da s godinama neizvjesnost u životu samo raste, bez obzira na sve što ste do sada učinili.“

Budući da se Lokotar, ako se to tako može reći, specijalizirao za ‘’otkrivanje’’ pisaca od kojih onda doslovno napravi čudo, pojasnio je kako izgleda taj proces. Kako prepozna potencijal u nekome i onda ga uvede u književni život?

„Odgovor se ne može jednostavno ispisati, kao recept. Sigurno je da sam imao i dosta sreće, pa su me pogodili rukopisi za koje sam uvjeren da bi ih i drugi prepoznali kao odlične ili barem potencijalno odlične, ili pak autore koji obećavaju – u perspektivi, samo im treba dati šansu i raditi s njima. U podlozi sigurno leži godinama njegovan književni ukus i uvid u prošlo i suvremeno, stalno radoznalo čitanje, a danas i iskustvo. Volim biti u poziciji čovjeka koji daje vjeru, drugo ionako ništa nemam, pa sam zato i pokrenuo, sada već skoro 20-godišnje natječaje Prozak i Na vrh jezika i osmogodišnji Post scriptum, preko kojih dijelom dolazim do novih rukopisa i autora. Sad već umišljam da sam banka povjerenja. Rukopisima procjenjujem potencijal, kao i potencijal i voljnost autora na suradnju, a sretniji sam što je rukopis savršeniji – manje posla. Prvi put s autorima u kojima vidim potencijal po potrebi odradim školu pisanja, ali ako u idućem rukopisu vidim da nisu ništa ili da su premalo naučili, šanse za daljnju suradnju rapidno opadaju. Posebno honoriram autentičnost, prelazak granice. Veliki pisci imali su u pravilu problema zbog svojeg buntovništva, pa poslije ušli u kanon. Urednički posao je uglavnom odbijanje rukopisa, filtriranje. Onda ide najslađi dio, rad na tekstu i opremi knjige, pa zamorne promocije. Koliko su to složeni i raznovrsni poslovi koje obavljam automatski shvatio sam tek kada sam ih pokušao delegirati drugima.“ O trenutačnoj neobičnoj situaciji na hrvatskom nakladničkom tržištu, na kojem najbolje, najčitanije, najprodavanije knjige i autore uređuju ljudi koji nisu u velikim kućama Lokotar kaže:

„Ja sam prije specijalist za nove autore i ‘umjetnička djela’, nagrade. Primjerice, trećina nagrada za roman godine Tportala otpada na naslove koje sam uredio, 2/3 na sve ostale urednike. Da, neke su bile i najprodavaniji godišnji naslovi. Još sam u specifičnoj, paradoksalnoj poziciji kao urednik bez svoje biblioteke, a ona je urednički potpis. Još k tomu prelijen da dižem ‘site’ na kojem bi bilo objedinjeno moje prošlo i sadašnje bavljenje književnošću – krpam se Facebookom – koje je ipak malo više od uredničkog, ipak sam pokrenuo nekoliko festivala, programirao mnoge… Imam i puno novih ideja, ali nemam više kao nekad snage i vremena, pa čak razmišljam da neke, za koje sam siguran da su iznimno profitabilne, ponudim na prodaju. Kompletan know-how.

U književnosti se izdavači često potpisuju kao urednici, premda je jasno da nema šanse da veći izdavač pored svih svojih poslova ima vremena i za pažljivo uređivanje knjiga. Znam puno odličnih urednika po izdavačkim kućama.

Nestanak urednika je temeljni problem ovog vremena, ne samo u Hrvatskoj i ne samo u književnosti, nego šire, medijski i institucionalno gdje se kadrovira negativno. Urednik filtrira, jamči za objavljeno, dijelom ga hijerarhizira, čini sve što je suprotno od politike društvenih mreža koje danas formiraju glasače i dojam demokratskog pesimizma uslijed vala populizma. Nova paradigma globalno jamči idiotizaciju.“

On se, kaže, opire koliko može, a najviše mu snage i optimizma daje odlična knjiga novog autora. Za to je ove godine zaslužan Igor Beleš s romanom Listanje kupusa, kojeg smatra remek-djelom. Razveselio ga je i iskusni scenarist i režiser Davor Žmegač s krimićem Crvotočina, nada se početkom krimi-serijala: „U tisku je dosta knjiga kojima sam se do nedavno bavio. Tea Tulić dojmljivo zaokružuje obiteljski ciklus s prozom Strvinari starog svijeta, multitalentirani autor izvan svih kategorija Enver Krivac je nacrtao stripove i napisao priče za potpuno ludi art-book Osamotne okolnosti od 240 stranica. Nagradu Post scriptum za godinu 2023. upravo je dobio Nikola Strašek, što znači da ću dogodine uređivati njegovu buntovničko-proletersku poeziju. U tisku je i najiščekivanija knjiga godine, roman Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji. Kada sam prvi put u siječnju pročitao tekst, pomislio sam kako su u njega upisani ideali lijepog, dobrog i istinitog, pa još sve armirano građanskom hrabrošću da se progovori o prešućenom, možda i opasnom. Roman umjesto blurba ima samo dvije rečenice, eto ih ekskluzivno: “Pravda se tiče svakoga, ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednoga tiče samo njega, s njim umire i pravda sama.”