Osim što je prošle godine obilježeno 20 godina od izlaska albuma „Žena dijete“, koncert Damira Urbana i Zagrebačke filharmonije u srpnju 2018. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bio je poseban i po tome što je Urban svoje hitove prvi put izveo u specijalno prilagođenim aranžmanima koje je napisao Ante Gelo. Snimka tog koncerta prošli tjedan objavljena je kao album koji već sad ima odlične kritike. Riječki glazbenik dao je intervju Nacionalu.

Nacional: Upravo je objavljen album na kojem svirate sa Zagrebačkom filharmonijom. Kako je došla ideja za takav projekt i hoće li se sličan koncert ponoviti?

Kao i sve ostale stvari u našem životu, dogodilo se postupno i slučajno. Znači, u jednom razgovoru s Antom Gelom, dosta vremena prije samog početka rada na samom koncertu, postavili smo ideju da bi bilo super napraviti koncert s klasičarima gdje bismo zapravo pokazali da pjesme, ako su dobre, mogu doživjeti i preživjeti sve preinake i na taj način možda postati bolje… I na taj način navući im neko bezvremensko ruho, zapravo postaviti ih van trenda. Jer pjesme u nekom trenutku mogu zazvučati ovako ili onako, ovisno o tehnologiji, zvuku, studiju u kojem se snima, međutim kad se uključe klasični instrumenti u tu priču, te pjesme postaju bezvremenske ako su, naravno, dobre pjesme.

Nacional: Za nove aranžmane vaših pjesama na tom koncertu te albumu zaslužan je Ante Gelo. Koliko su takvi drugačiji aranžmani osvježenje i koliko ste zadovoljni finalnim rezultatom?

Imam sreće što poznajem čovjeka kao što je Ante Gelo koji je, što se mene tiče, pravi glazbenik, u onom smislu u kojem bi ta riječ trebala predstavljati – čovjeka koji živi od glazbe, ali i čovjeka koji živi glazbu, i za glazbu, u glazbi. Ta radost muziciranja i lakoća kojom se kreće kroz glazbu je zarazna pa je u ovom projektu prešla i na nas. Na trenutke dok slušam album čujem koliko je on zaigran bio, koliko je to njega na jedan dječji način veselilo i to je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi, imati takvog suradnika.

Jer glazba je zapravo jedna igra i na neki način ne shvatiti sebe i glazbu i pjesme i svijet što nas okružuju ozbiljno zapravo je najozbiljniji način za pristupiti nečemu, životu i stvaranju uopće. I najviše fer način, i prema sebi i publici. Ante Gelo je napravio izvrsne aranžmane. Neke pjesme, vjerujem, u njegovom aranžmanu i uz pratnju Zagrebačke filharmonije zvuče i bolje nego originalne verzije. Tako da sam i više nego zadovoljan.

Nacional: U srpnju ste imali dosta koncerata, a puno se pričalo o vašoj novoj pjesmi „Iskra“ te novom spotu za nju. Kako ste zadovoljni i što vas još očekuje do jeseni?

Moglo se dogoditi i da je neka druga pjesma umjesto „Iskre“ vani, s obzirom na to da imamo dosta gotovih pjesama. Izabrali smo „Iskru“, ne znam zapravo kako, zašto se ta pjesma na neki način izdvojila među ostalima. U svakom slučaju, pjesma ima, za mene, posebnu težinu, zato što je za nju vezana jedna obiteljska priča, vrla intimna. Zapravo, pjesma je dokaz da što intimnije pristupiš i tekstu i glazbi i stvaranju, to je veća mogućnost da će se u njoj pronaći velik broj ljudi. Zapravo je upravo suprotno od onog sto bi čovjek rekao, u pokušaju da zapravo uhvatiš sva raspoloženja, obično ne uhvatiš nijedno, kao pucanj iz sačme. Kada se čovjek potpuno okrene i kopa u sebe i zakopa što dublje, tim će prije nabasati u tuđe rudnike. Pjesma je odlično prihvaćena, ne znam kad se zadnji put dogodilo da me toliko ljudi kontaktira, ljudi na ulici me znaju zaustaviti i čak zahvaliti na pjesmi, predivne reakcije. U svakom slučaju, čovjeka veseli.

Nacional: Nastupate na nekoliko glazbenih festivala i to ne samo na obali nego i na kontinentu (Fuliranje, Ferragosto…). Koliko se nastupi razlikuju u smislu festivalskih i samostalnih koncerata? Što festivalski nastupi znače za glazbenike?

Da, nastupamo na dosta festivala ovog ljeta. Festivali su za nas odlična prilika da nas posluša i publika koja je možda na festival došla slučajno ili zbog nekog drugog izvođača, pa se evo zatekne i u redovima ispred nas. Odlična prilika da nas i oni čuju i da možda ukrademo nešto publike i dovedemo na svoju stranu. Inače, na našim samostalnim koncertima obično je situacija takva da zapravo dolazi uvijek sličan broj ljudi i ta publika, kad kupi ulaznicu, zna da je došla isključivo zbog nas, a u ovom slučaju postoji mogućnost da je netko i zalutao. Sve ima svoju prednost i svoju manu, kao i sve u životu. Na festivalima je obično vrijeme nastupa nešto kraće nego na samostalnim koncertima. S druge strane, činjenica da u publici ima ljudi koji možda nisu dovoljno upoznati s našim radom nas natjera da sviramo obično best of varijantu dok na našim koncertima repertoar može biti nešto probraniji, i imamo vremena ljude uvesti u naš svijet i onda zajedno otputovati negdje. Ovdje se obično dogodi da je netko prije nas već stvorio neku atmosferu, napravio nekakvo uvodno raspoloženje i nema potrebe da mi krećemo od samog početka i nule tako da su koncerti na festivalima obično nešto žešći, kreću s točke bez zagrijavanja. Nas vesele bilo kakvi koncerti i upravo ta različitost, improvizacija prema prostoru, publici, sve je zapravo motivirajuće za nas i natjera nas da budemo još bolji, koncentriraniji, pa i veseliji na kraju.

Nacional: Vaša rodna Rijeka bit će Europska prijestolnica kulture 2020., kako vidite taj projekt? Je li to šansa koju Rijeka mora iskoristiti?

Da, Rijeka će 2020. biti prijestolnica kulture što sve nas Riječane izuzetno veseli i čini nas ponosnima, međutim to je i određena odgovornost koju imamo. Ne prema tome što će se dogoditi samo sljedeće godine nego zapravo prema budućim generacijama, što im ostavljamo u nasljeđe od te godine.

O tome zapravo i ovisi koliko će taj projekt biti uspješan, u onome što će ostati iza njega. Nisam uključen u kreiranje same ideje i koncepta, to rade drugi ljudi i ja im želim svu sreću i vjerujem da su to ljudi koju su kompetentni za zadatke koje su preuzeli. Bend ili ja osobno smo upravo u dogovorima oko nekih projekata, koji će biti izvedeni u sklopu EPK. Isto tako, jedan projekt radim sa Sveučilištem u Rijeci, na kojem rade i studenti i profesori, i dogodilo se da taj projekt možda isto zaživi u vrijeme kada Rijeka bude prijestolnica, pa će na taj način i on možda biti dio EPK.

U svakom slučaju, dobra prilika za grad. Kažem, manje mi je bitno što će se događati samo te godine, stvari inače gledam u životu dugoročno, i nadam se da će generacijama koje dolaze to donijeti nešto dobroga. Da će se posaditi dobra ideja koja će dati plodove tek u godinama koje dolaze.

Nacional: Upravo je počeo još jedan festival Teatra Ulysses. Surađujete s njima, nastupali ste prethodnih godina, kako vidite taj festival? Koliko on znači za hrvatsku kulturu i zašto ga vi volite?

Teško je biti objektivan, barem meni, kad je potrebno pričati o Ulyssesu. Rade Šerbedžija je sa svojim najbližim suradnicima, prvenstveno s Lenkom, uspio pokrenuti jednu predivnu priču koja je jedinstvena sigurno, vjerujem, i u većem dijelu Europe – mjesto gdje se umjetnici iz cijele regije i svijeta imaju prilike družiti, razmjenjivati svoja mišljenja, ne samo surađivati u sklopu teatra Ulysses nego surađivati i kasnije. Ovdje mogu započeti određenu priču ili projekt, a onda ga kasnije i nastaviti, predivna stvar. Iskustvo koje ovdje imaju mladi studenti ili glumci ili naši ljudi da imaju priliku provesti par večeri pričajući i izmjenjujući iskustva s, na primjer, Ralphom Fiennesom ili ostalim zvijezdama i velikim umjetnicima koji su prošli kroz Ulysses je jedinstveno. To vjerujem da nije moguće doživjeti bilo gdje drugdje. Naravno, i predstave se realiziraju na predivnom mjestu. Sama tvrđava je još jedan dio ansambla. Iskustvo koje publika ovdje doživljava je predivno, sama situacija gdje se publika već nalazi na određenom mjestu, mislim na Fažanu, onda s brodom dolazi pogledati predstavu, onda poslije svi zajedno odlaze na brod s kojim putuju do Fažane, ovo je zapravo jedino mjesto gdje po završetku predstave publika i ostali ne odlaze svatko na svoju stranu već su prinuđeni provesti još neko vrijeme zajedno. I to je, u nekom energetskom ili bilo kakvom smislu, čudesno. Vjerujem da se ovdje iz prve ruke može vidjeti kako umjetnost čini ovaj svijet boljim, zato što sam siguran da kada netko izađe nakon neke predstave na Malom Brijunu, bila to predstava samog teatra ili gostujuća, koprodukcijska, oni jednostavno nose toliko dobru energiju da razoruža ljude, takoreći, a ujedno i naoruža dobrom energijom. Predivna je to priča i tko još nije, mislim da je to jedna od stvari koje mora napraviti u životu. Ulysses je sigurno priča o umjetnosti i kazalištu, ali prvenstveno jedna priča o prijateljstvu koje svima nedostaje u današnjem svijetu.