Željko Bagić, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Republike i jedan od ključnih ljudi u otkrivanju istine o zločinu u Ahmićima pred Haškim sudom, umro je jutros iznenada u 60. godini.

Željko Bagić diplomirao je 1985. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a od 1988. radio je kao visoki policijski dužnosnik. Hrvatski je branitelj od srpnja 1990. godine, a godinu kasnije postao je šef osiguranja tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića.

Dvije godine kasnije, 1993, nakon što se Mesić razišao s Franjom Tuđmanom, Bagić je degradiran, a podvrgnut je i ispitivanju sigurnosne službe. Bila je to prva od nepravdi koje će u sljedećim godinama država počiniti prema jednom od svojih najodanijih službenika.

Nakon pobjede Stipe Mesića na predsjedničkim izborima 2000, Bagić u svibnju dolazi u njegov Ured. Nedugo prije toga, 1999, magistrirao je kazneno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U Uredu predsjednika Mesića Bagić je radio kao tajnik Ureda, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Republike te potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi. Bagić je bio i glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom.

Nakon što je Tihomiru Blaškiću u žalbenom postupku pred Haškim sudom kazna snižena sa 45 na devet godina zatvora, predsjednik Republike Stipe Mesić izjavio je da je za takav spektakularan obrat najzaslužniji upravo njegov bivši tajnik ureda Željko Bagić, jer je u predsjedničkoj arhivi pronašao dokumente koji su dokazali istinsku odgovornost za zločin u Ahmićima.

Bagić je imao i važnu ulogu u ‘slučaju Gotovina’, jer je u arhivi Ureda predsjednika pronašao dokumente koji su išli u prilog optuženom generalu, nakon što je Nacional objavio znameniti intervju s odbjeglim Gotovinom. No Bagić je tada, zbog pokušaja da pomogne optuženiku, bio prisiljen odstupiti s utjecajnih dužnosti u Uredu predsjednika.

No ni kasnije, nakon što su generali Ante Gotovina i Mladen Markač pred Haškim sudom oslobođeni u žalbenom postupku, Bagiću nisu priznate zasluge za taj pravosudni uspjeh. Za razliku od većine bivših dužnosnika koji su bili članovi HDZ-a, i koji su, na ovaj ili onaj način, “zbrinuti” i nakon što su okončali aktivne karijere u politici, Željko Bagić, koji se nikad nije učlanio u HDZ, godinama nije mogao naći posao, usprkos tome što je posjedovao rijetke profesionalne sposobnosti.

Takvu je nepravdu podnosio dostojanstveno, ali teško. Ne bi bilo čudno da je ona, uz golem osobni gubitak u Bagićevoj obitelji, pridonijela tome da je Hrvatska prerano izgubila jednog od svojih najčasnijih političkih i sigurnosnih dužnosnika.