Književni teoretičar i povjesničar Stanko Lasić umro je u četvrtak navečer u Parizu u 91. godini, doznaje se od obitelji.

Stanko Lasić rodio se 25. svibnja 1927. u Karlovcu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij jugoslavistike i filozofije završio je 1953. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao disertacijom o M. Cihlaru Nehajevu.

Na tome je fakultetu od 1955. do 1976. predavao noviju hrvatsku književnost, zatim je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama u Francuskoj, a od 1978. do umirovljenja 1995. profesor na Sveučilištu u Amsterdamu.

Uređivao je časopise “Croatica” (1970.–1977.) i “Književna smotra” (1971.–1975). Bio je pisac velike erudicije, predstavnik tzv. ontološkoga strukturalizma, spoja Hegelove filozofije, francuskog egzistencijalizma i strukturalističke metode.

Objavio je više knjiga s područja književne teorije (“Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize”, 1973; “Problemi narativne strukture: prilog tipologiji narativne sintagmatike”, 1977; “Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam”, 1994). S područja povijesti hrvatske književnosti napisao je studiju “Roman Šenoina doba /1863–1881/” (Rad JAZU, 1965.),  monografiju “Književni počeci Marije Jurić Zagorke /1873–1910/” (1986).

Bavio se mnogim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti te je 1970. objavio knjigu “Sukob na književnoj ljevici 1928–1952”.

Poseban dio njegova opusa čine knjige posvećene djelu i životu Miroslava Krleže. Proučavajući Krležu ostvario je najslojevitiji opus o jednome piscu u hrvatskoj književnoj znanosti. Godine 1974. objavio je djelo “Struktura Krležinih ‘Zastava'”,  a nakon toga slijede “Krleža: kronologija života i rada”, 1982., “Mladi Krleža i njegovi kritičari: /1914–1924/”, 1987., “Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I–VI, 1989–93.”, u kojoj je analizirao kritičku recepciju Krležina djela te kontekst u kojem je ono nastalo.

Uz to objavio je i opsežne “Autobiografske zapise” (2000.) te knjigu o piscima i knjigama što su utjecali na njegovo formiranje “Iz moje lektire: portreti” (2001.).

Godine 2000. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Dobitnik je i godišnje Nagrade Vladimir Nazor za književnost 1970., Nagrade grada Karlovca 2014. te nagrade “Antun Barac” – za književnu znanost; na IV hrvatskom slavističkom kongresu, 2006.

Od 1990. bio je dopisni član Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.