Igor Mandić, jedan od najuglednijih i najpoznatijih hrvatskih književnih kritičara, preminuo je u nedjelju u 83. godini, objavio je njegov prijatelj, pisac i kritičar Velimir Visković.

Rođen je u Šibeniku 20. studenoga 1939. godine. Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1958., a diplomirao je 1963. godine na Katedri za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U gotovo pola stoljeća aktivnog bavljenja književnom i umjetničkom kritikom, objavio je više od trideset knjiga: književnih i glazbenih kritika, feljtona, eseja, polemika i raznih tekstova, te tri knjige autobiografskih promišljanja i dnevničkih zapisa. U njima je okupio dio od stotina ili tisuća novinskih tekstova, komentara i kritika koje je objavljivao u raznim medijima, počevši od Vjesnika, gdje je radio od 1966. do 1993. i gdje je 2000. kratko obavljao funkciju glavnog urednika.

Od 1993. do 1995. pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, a 1997. prešao u slobodne umjetnike, te je objavljivao u raznim listovima.

Provokativan i samosvojan, Igor Mandić nikada nije pripadao nijednoj kritičarskoj školi, a još manje političkoj skupini ili svjetonazoru, osim onoga individualističko-slobodarskog. U drugoj polovini osamdesetih objavio je knjigu “Zbogom, dragi Krleža”, koja je izazvala senzaciju odvažnom kritikom “mentaliteta post-krležijanske epohe”, u vrijeme kada nije bilo nimalo uobičajeno kritički pisati o Krleži i njegovome društvenom utjecaju. No kada je Krleža, poslije devedesete, pao u nemilost novog establishmenta, Mandić se zdušno vratio krležijanstvu, bar u onom njegovu smislu koji je podrazumijevao individualističku odvažnost da se odvažno misli i lijepo piše vlastitom glavom, usprkos svim trendovima, a naročito usprkos svakoj pomodnosti.

Mandić je, međutim, bio mnogo više od književnog kritičara: svojevrsni intelektualni trend-setter, pisao je o najrazličitijim temama, pa je u socijalističoj Jugoslaviji sudjelovao u otvaranju intelektualnih i kulturnih horizonata za neslužbenu kulturu i suvremene kulturne trendove, dok se u neovisnoj Hrvatskoj, kako je vrijeme odmicalo, sve više okretao osobnome i autobiografskom, ali i bespoštednoj kritici nacionalizma, upozoravajući da proizvodi kulturno siromaštvo, intelektualnu prosječnost i moralno propadanje.

Igor Mandić bio je publicist i književni kritičar prvog reda, životan, iskričav i duhovit, eruditski bonvivan, nerijetko ironičan i zajedljiv, ali to uvijek iz očekivanja da se zadovolje visoki estetski kriteriji. U isto vrijeme, nije zazirao od masovne kulture; štoviše, bio je jedan od prvih koji je, još sedamdesetih, u socijalističkoj Jugoslaviji promovirao kulturu masovnih medija. Tom povjerenju ostao je privržen do kraja: medije je volio, a pisao je za gotovo sve relevantne hrvatske novine, od Vjesnika, preko Feral Tribunea do portala Lupiga, ali uvijek uz jedan uvjet – da medij u kojemu piše bude civilizacijski prihvatljiv, te da nitko ne pokušava na bilo koji način utjecati na ono što piše. Mandiću je 2019. na Sveučilištu u Rijeci dodijeljen počasni doktorat iz humanističkih znanosti.

Posljednje je godine proveo kao tjedni književni kritičar Jutarnjeg lista, sa statusom Nestora čije se kritike ozbiljno komentiraju i dočekuju s pažnjom.

U vijesti o smrti Igora Mandića, Velimir Visković oprostio se od prijatelja. “Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice. Opraštajući se od tebe ovim na brzinu sročenim nekrološkim glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam to za vrijeme jednog zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo. Adio, dragi moj”, napisao je Visković.