Poznati britanski klavijaturist preminuo je u dobi od 55 godina nakon pada prilikom kojeg je teško ozlijedio glavu.

Kako piše portal Pitchfork Duffy je postao oslonac britanskog rocka, pridonoseći svojem sviranju klavijatura pjesmama Oasisa, Charlatansa i Chemical Brothersa, uz dugogodišnje sudjelovanje u stvaranju pjesama grupe Primal Scream i Felt.

Odrastao u Birminghamu, Martin Duffy se 1985. pridružio kultnom indie-pop sastavu Felt, a njegove razigrane orgulje postale su sastavni dio njihovog specifičnog zvuka, posebno na klasiku ‘Forever Breathes the Lonely Word’ iz 1986.. Tijekom kasnih 80-ih radio je kao pomoćni klavijaturist s grupom Primal Scream, a 1991., dvije godine nakon razlaza Felta, Duffy se stalno pridružio slavnom škotskom bendu. Svirao je na njihovom vrhuncu u fazi rave-rocka i na znamenitom albumu ‘Screamadelica’ iz 1991. kao i na svim naknadnim albumima grupe do njihovog posljednjeg albuma ‘Chaosmosis’ iz 2016..

U tom razdoblju Duffy postaje svojevrsna okosnica britanske glazbene scene. Godine 1996., kada je Rob Collins iz Charlatansa poginuo u prometnoj nesreći, Duffy ga je zamijenio na njihovom slavnom koncertu u Knebworthu prateći istovremeno i grupu Oasis. S bendom je nastavio snimati ‘Tellin’ Stories’ iz 1997., a kasnije su ga pozvali na album grupe Oasis ‘Love Like a Bomb’, kao i za dvije pjesme na albumu Chemical Brothersa iz 2007., ‘We Are the Night’. Duffy je objavio solo album, ‘Assorted Promenades’, 2014.

Bobby Gillespie iz Primal Screama napisao je na društvenim mrežama povodom njegove smrti sljedeće: „Glazba mu je značila sve. Volio je književnost, bio je načitan i erudit. Autodidakt. Dubok mislilac, znatiželjan o svijetu i drugim kulturama. Uvijek smo posjećivali muzeje u svakom gradu u kojem smo se svirali ili tražili neolitsko kamenje u udaljenim mjestima. Bio je tvrdoglav u svojim stavovima. Mogao je svirati klavir do razine na kojoj su ga slavili ne samo njegovi vršnjaci u britanskoj glazbi, već i američki majstori stare škole kao što su James Luther Dickinson, Roger Hawkins & David Hood & producent Tom Dowd…. Ovisio je o ‘trenutku’. Da je barem bilo stisnuti gumb kada je Duffy gorio u svojim nastupima. Njegov tajming bio je jedinstven, funky i UVIJEK uz ritam. I George Clinton je također volio Martina. Živio je kako bi se smijao i svirao. Voljeli smo ga svi mi u Primal Screamu. Prekrasna duša. Nedostajat će nam.“