Francuski redatelj Jean-Luc Godard čiji su filmovi utjecali na brojne svjetske filmaše, umro je u 92. godini. Karijeru je započeo pišući u poznatom francuskom filmskom magazinu Cahiers du Cinéma da bi karijeru redatelja započeo 1960. godine briljantnim filmom „Do posljendjeg daha“ u kojem glume Jean-Paul Belmondo i Jean Seberg i koji se smatra jednim od vrhunaca francuskog Novog vala.

U svojoj karijeri, tijekom 50 godina, Godard je režirao gotovo 70 igranih filmova, dokumentaraca i kratkih filmova. Tijekom tog vremena mijenjao je svoje filmske stilove. Bio je filmski inovator, vječno spreman na polemiku, kritizirao je gotovo sve, od Charles de Gaullea da Vijetnamskog rata, od kapitalizma do Hollywooda, a nije se libio pisati loše o filmovima svojih kolega pa se zbog toga krajem sedamdesetih posvađao s kolegom Francoisom Truffautom. A upravo je Truffaut napisao scenarij za njegov film „Do posljednjeg daha“ koji je tada 29-godišnjeg Godarda lansirao u filmsku orbitu. Bez obzira na sve, nikada nije osvojio Zlatnuu palmu na festivalu u Cannesu niti nagradu Cesar (francuski Oscar) dok mu je Hollywood dodijelio Oscara za životno djelo 2010. godine. Ostat će upamćen po brojnim izjavama, jedna od najpoznatijih je „Fotografija je istina. Film je istina u 24 sličica u sekundi“.

Niz je izvrsnih filmova koji je u šesdesetim godinama Godard režirao, izdvojimo samo „Žena je žena“, gangsterski „Neobična banda“, znanstveno-fantastični „Alphaville“ i film ceste „Vikend“. U ranoj fazi njegova glumačka muza bila je glumica Anna Karina s kojom se vjenčao 1961. a taj burni brak okončan je razvodom 1965. godine. Dvije godine kasnije vjenčao se s mladom francuskom glumicom Anne Wiazemsky s kojom je ostao u braku do 1979. godine. Krajerm šezdesetih Godard se aktivira kao politički ljevičar što je opisano u filmu „Godard Mon Amour“ koji je 2017. godine režirao Michel Hazanavicius.

Krajem sedamdesetih razilazi se s kolegama s kojima je pisao u magazinu Cahiers du Cinéma a koji su, kao i on, postali redatelji. Za Truffauta je tada rekao kako „nema pojma kako se snimaju filmovi“. Ovaj mu je na to odgovorio kako bi se trebao usredotočiti na snimanje autobiografskog filma koji bi se zvao „Sranje je sranje“.

U osamdesetima Godard se vraća na velika vrata filmom „Spašavaj se tko može (Život)“u kojem su glumili Isabelle Huppert, Jacques Dutronc i Nathalie Baye. U sklopu tog velikog povratka 1987. godine u Americi snima film „Kralj Lear“ u kojem glume Norman Mailer, Molly Ringwald, Woody Allen, kazališni redatelj Peter Sellars i sam Godard. Reakcije kritike na ovaj film su bile podijeljene.

Posljednjih godina odbijao je davati intervjue, prihvaćati nagrade i putovati na najveće festivale kao što je onaj u Cannesu. Odbio je primiti Nacionalni orden za zasluge rekavši kako ne prima ordenje te ih nije ni zaslužio. Odbio je putovati u Los Angeles kako bi 2010. godine primio Oscara za životno djelo. Rekao je da je prestar da bi otišao na tako dug put zbog komada metala.

Njegovi filmovi imali su ogroman utjecaj na filmaše diljem svijeta uključujući i slavne redatelje kao što su Martin Scorsese, Brian De Palma, Paul Schrader, Peter Bogdanovich i Quentin Tarantino koji je svoju producentsku kompaniju nazvao „Bande a Part“ što je originalan naziv Godardovog filma „Neobična banda“.