Istaknuti  hrvatski filolog i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u razdoblju od 2004. do 2010. akademik  Milan   Moguš, umro je u nedjelju 19. studenog u Zagrebu u 91. godini života, izvijestila je u ponedjeljak ujutro HAZU.

Akademik Moguš rodio se 1927. u Senju. Nakon završetka studija izabran je za asistenta u Akademijinom Institutu za jezik, a 1956. prelazi na Filozofski fakultet kao asistent  profesora Mate Hraste. Bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi.

Od 1965. do umirovljenja 1992. bio je šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika. Bio je prodekan Filozofskog fakulteta, gdje  je od 1976. predavao i na poslijediplomskom studiju smjera lingvistike. Predavao je i kao gostujući profesor na sveučilištu u Kölnu i Mannheimu.

Akademik Milan Moguš bio je član HAZU 40 godina: 1977. izabran je za izvanrednog, a 1986. za redovitog člana. U   vrijeme predsjedničkog mandata akademika Moguša osnovane su četiri  Akademijine znanstvenoistraživačke jedinice: u Bjelovaru (2005.), Vukovaru (2008.) i Požegi (2009.) te Antropološki centar u Dubrovniku (2008.), a 2009. Akademija je preselila svoju  Knjižnicu u novouređenu zgradu bivšeg Kemijskog instituta na Strossmayerovom trgu.

Od 2001. do smrti akademik Moguš bio je voditelj Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU te predsjednik Odbora za leksikografiju, član Odbora za dijalektologiju i Odbora za onomastiku. Bio  je dugogodišnji voditelj projekta Istraživanja hrvatskih dijalekata i pod njegovim vodstvom  objavljen je niz dijalektoloških izdanja   –  monografija, znanstvenih rasprava i članaka.

Od  2011. vodio je projekt Benešićev Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, koji je dosad izašao u 14 svezaka. Akademik Moguš objavio je 274 publikacije, među kojima 21 knjigu te 208 članaka i rasprava. U  doba Hrvatskog proljeća 1971., zajedno s  akademikom Stjepanom Babićem i pokojnim akademikom Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je zbog političkih razloga nakon tiska bio uništen te je 1972. ponovno tiskan u  Londonu, zbog  čega je u povijest ušao pod nazivom  Londonac. U   cijelosti je Hrvatski  pravopis prvi put  tiskan tek 1990., nakon čega je doživio više izdanja.

Za  povijest  hrvatskog  jezika  nezaobilazno  djelo  akademika  Moguša  je  Fonološki razvoj hrvatskoga jezika (1971.) i njegovo dopunjeno i prošireno izdanje Povijesna fonologija  hrvatskoga   jezika  (2010.). Bio je suautor velike gramatike Povijesni pregled,  glasovi i oblici hrvatskoga književnoga  jezika  (1991.),  a svoje rezultate bavljenja pisanom poviješću hrvatskog jezika zaokružio je 1993. u knjizi  Povijest hrvatskoga književnoga jezika, objavljenoj u tri  hrvatska, jednom engleskom i jednom njemačkom izdanju.

Velik doprinos akademik Moguš dao je hrvatskoj dijalektologiji, posebno istraživanju čakavskog  narječja. Moguš  je bio među prvim hrvatskim lingvistima koji je pridonio uvođenju uporabe  računala u humanističke znanosti te je računalnom obradbom teksta proširio načine proučavanja jezičnih i književnih spomenika.

Za svoj rad  akademik  Milan  Moguš dobio  je  niz domaćih  i stranih  odlikovanja   i priznanja. Godine 1998.  dobio  je  Državnu nagradu za znanost za životno djelo, 1996. odlikovan je za znanstveni rad Ordenom Danice hrvatske s likom   Ruđera   Boškovića,   2007.   Redom   kneza  Branimira s ogrlicom za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Hrvatske i njezina  odnosa s drugim  državama, 2009. Redom Ante Starčevića za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države, a 2017. i Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, za osobite zasluge i dugogodišnje sveukupno znanstveno, kulturno i javno djelovanje u Hrvatskoj i u svijetu.