Svih 68 godina Dubrovačkih ljetnih igara Mani Gotovac prisutna je kao gledateljica ili suradnica festivala. Dubrovačkog je podrijetla, a rodila se u Splitu. Imala je pet godina kada ju je majka, glumica, prvi put odvela na Lovrijenac gledati Shakespeareova “Hamleta”, kojeg je igrao Veljko Maričić. Ne samo što je pogledala sve Hamlete na Lovrijencu, nego i gotovo sve predstave na Igrama te je u brojnima sudjelovala kao dramaturginja ili voditeljica programa. Od 1968. do 1971. bila je voditeljica press službe na Dubrovačkim ljetnim igrama, a potom i urednica Tjednika Igara. Godine 1985. objavila je knjigu kritičkih eseja “Dubrovačke mišolovke”, a 1994. u zamračenom Gradu na Igrama je gostovala s predstavom Teatra ITD, kojem je tada bila ravnateljica.

U svojim trima autobiografskim romanima radnju često smješta u kućicu u Mokošici, u Rijeci dubrovačkoj. U knjizi “Ma koji život, ma koji teatar” koja je objavljena 2014., na stotinjak stranica piše o Dubrovačkim ljetnim igrama, a radnja njezina romana “Snebivaš me” iz 2015., kao i najnovijeg “Tuga” koji je upravo u tisku, ponajviše je vezana uz more. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2013. pokrenula je autorski projekt Pisci na Igrama, a tijekom pet godina, uz brojne hrvatske pisce, gosti su bili Alessandro Baricco i Pascal Bruckner. Idućeg ljeta najavljuje se dolazak Antonija Skáarmete, čak iz Čilea, te njegova romana i filma “Poštar”. Mani Gotovac 2015. i 2016. bila je pomoćnica intendanta za Dramski program Igara, a nekoliko dana prije kraja Igara 2016. dala je ostavku na tu funkciju. Prva je intendantica u povijesti hrvatskoga kazališta, nagrađena brojnim nagradama i ordenom u zemlji i inozemstvu.

U intervjuu za Nacional 77-godišnja teatrologinja, dramaturginja i književnica govorila je o problemima Dubrovačkih ljetnih igara, kako ih promijeniti jer inače nemaju budućnost i zašto im nikako ne bi željela biti intendantica, spomenula je svoje obiteljske veze s ministricom Ninom Obuljen Koržinek, a oštro se obratila i trenutačnom v. d.-u intendanta Mladenu Tarbuku i poručila da je intervju koji je Tarbuk nedavno dao Nacionalu prepun neistina.

NACIONAL: Mladen Tarbuk je upravo zbog ministričinih izjava u Nacionalu, o programu Igara, dao ostavku na mjesto intendanta jer smatra da nije bilo fer što ministrica nije kontaktirala njega ni uže vodstvo Igara o tim stvarima. Kako gledate na tu njegovu reakciju i smatrate li je opravdanom?

Ma to je, oprostite, smiješno. Maestro Tarbuk završio je svoj mandat prošlog ljeta. Kao i mi, njegovi pomoćnici, maestro Mladen Janjanin i ja. Prema svim dobrim uzusima, on se trebao povući i staviti mandat na raspolaganje. To smo Janjanin i ja učinili. Ali nije Tarbuk. Naprotiv, on je glumio za sebe i za druge, da je i dalje intendant. Iako nije bio. Krenuo je s takvim predstavljanjem još lani, pri kraju ljeta. Silno je pregovarao i dogovarao, smišljao za iduća ljeta. A sve to, za lijepo čudo, nije radio dok je stvarno bio intendant. Bila sam njegova pomoćnica. Pa sam, eto, primjerice, pored pripremanja dramskog programa, osobno dogovarala i prošlogodišnje otvaranje i koncert s Joséom Curom. Tarbuk se samo uplitao u izbor arija koje je Cura predložio, pjevao i dirigirao. I to na štetu svih. Ali, vratit ću se priči: uglavnom, na sastanku posljednjeg prošlogodišnjeg Vijeća, kojemu sam i osobno nazočila, došao je maestro Tarbuk s tim silnim dogovorima i ugovorima. U toj manipuliranoj situaciji, u općem zakašnjenju, Obuljen ga je imenovala v. d.-om intendanta. S naglaskom: Još za ovo ljeto! I sada on, tri dana prije otvaranja, nudi ostavku! Ma, smiješna igra. Umjesto dobrih Igara.

NACIONAL: Na temelju čega ste mi rekli da intervju koji je Mladen Tarbuk dao Nacionalu vrvi neistinama?

Izuzetno cijenim maestra Tarbuka kao znanstvenika, predavača na Glazbenoj akademiji i dirigenta. U tom smislu, on je jedinstvena pojava u našem svijetu kulture. Ali po mome mišljenju, nije se pokazao osobom koja može biti intendant Igara. Njegov glazbeni svjetonazor priliči srednjoeuropskom, nikako mediteranskom festivalu. I zašto bi se pri tome trebao toliko ljutiti? I zašto sebi pripisivati tuđe zasluge? Svi, primjerice, znaju da je na ideju sastanka svih intendanata u zemlji došla Dubravka Vrgoč, intendantica HNK u Zagrebu. A on taj slučaj spominje kao da je u njemu igrao glavnu ulogu. I dalje, svi znaju da sam osobno, kao pomoćnica intendanta, pripremala prošlogodišnje predstave-uspješnice, “Kafetariju” i “Othella”. Izabrala sam djela, redatelje, dogovarala dio podjele, predložila žanr za “Kafetariju”, nazvala je „komedijom s pucanjem i pjevanjem“. Mrsko mi je to isticati, ali zašto on to sebi danas pripisuje? Pa nije se pojavljivao ni na pokuse. Koliko pričaju glumci, ne pojavljuje se ni sada. A upravo bi dramski program mogao ovoga ljeta biti zanimljiv. “Glembajevi” su uvijek društvena i kazališna provokacija. Baš kao i “Život Držića”, što je tema druge dramske premijere.

NACIONAL: Vi ste krajem ljeta 2016. godine prvi dali ostavku, na mjesto pomoćnice intendanta za dramski program. Zašto?

Pa istjecao mi je mandat. Bilo je vrijeme. A intendant me nazvao nakon operacije kralježnice i rekao mi: “Čuvajte se decubitusa.” Nasmijao me, ali sam i duboko shvatila poruku.

NACIONAL: Ministrica je u Nacionalu od prije mjesec dana izrekla dosta kritika na račun ovogodišnjih Igara, ponajviše na račun glazbenog programa koji je ocijenila najlošijom karikom. Kako vidite te njezine kritike? Je li i ona, kao ministrica, mogla utjecati na to da taj program ne bude loš, recimo, većim iznosom ili organizacijskom podrškom?

Da ne bi bilo nekakvih podmetanja, moram unaprijed reći: Nina Obuljen Koržinek i ja u nekom smo dalekom srodstvu. Kao mnogi u Dubrovniku. Ali smo istovremeno posve različitih političkih uvjerenja.

NACIONAL: Dobro. Sada možete i odgovoriti na pitanje.

Po mojemu mišljenju, u njezinu slučaju postoje dva krupna razloga zbog kojih bi ona mogla biti partner u kreiranju Igara. Prvo, ona cijeli svoj vijek ljeta provodi uz Igre. I drugo, ministrica Obuljen već je odavno pokrenula niz projekata za aplikaciju financijskih sredstava iz europskih fondova. Ona bi, dakle, mogla zamišljati Igre kao europski festival. I mogla bi, u slučaju Igara, biti istinski partner. Traži se intendant koji želi tome, i samo tome, posvetiti nekoliko godina svoga života. I koji je odlučio ne koristiti poznati sustav „ja tebi-ti meni“, pozovem te u Dubrovnik pa ti mene pozoveš u Budimpeštu, itd. Kada profunkcionira taj sustav, onda u teatru ništa više ne funkcionira. Teatar to načelo ne može preživjeti.

NACIONAL: Pa vi ste unijeli jako puno dobrih projekata na Igre, možda sebe vidite kao intendanticu? Da vam, primjerice, ministrica to ponudi, biste li prihvatili?

Ma što vam pada na pamet? Pa ja imam skoro stotinu godina. I nadam se, još uvijek tri zrna soli u glavi. U vezi Igara mene još može zanimati gledati dobre predstave, slušati koncerte i pobrinuti se za svoj, autorski zaštićeni, off projekt Pisci na Igrama. Ovoga ljeta peta je godišnjica tog projekta. I to je sve. Inače, potpuno sam u drugom filmu. Zaokupljena sam pisanjem knjiga, romana, romansirane autobiografije itd.

NACIONAL: Imate li ipak neki prijedlog? Znate li možda kako mijenjati Igre?

Nemam onu ideju! Onaj klik! Ali imam prijedlog, i on nije samo moj. O njemu govore brojni stručnjaci kojima je stalo do Igara. Pa tako i ja. Jednostavno, valja strpljivo čekati novu, mladu kazališnu ekipu. Na njezinu čelu valja iznaći teatarsku osobu koja ima ideju. Kao na početku cijele priče. Ta osoba može biti iz zemlje ili inozemstva, svejedno, ali ona mora otkriti i ponuditi novi model, drugačiji put za Igre. I to unutar današnjeg Grada Dubrovnika. Unutar Grada takvog kakav on realno jest. A Dubrovnik jest grad nepojmljivo bogate prošlosti, ali i grad koji je doživio i doživljava silne promjene. I valja ih uvažiti. Primjerice, valja uvažiti da u Dubrovniku više gotovo i nema slobodnih ambijentalnih prostora ni za dramski niti za glazbeni program. A s druge strane, njegov je program vezan uz – ambijentalni teatar. Ali to je tek prvi od brojnih prijepora u kojima se Igre danas nalaze. Dalje, u Dubrovniku nema dovoljno suvremene scenske tehnike ni za običan festival 19. a kamoli 21. stoljeća. I još, Grad vrvi od vreve, čini se kao da će se odjednom sav raspuknuti unutar samih zidina. Te zidine, kada su nastajale, nisu zamišljene za sto tisuća stanovnika, koliko ih otprilike danas prolazi. Zidine su građene za tri ili četiri puta manji broj ljudi. Ali to je realno stanje. Tome se ne možeš suprotstavljati, takva su „brijemena“, valja samo sve to skupa uzeti u obzir. To i činjenicu da je neobična ljepota Dubrovnika jedinstvena u svjetskim razmjerima. I da opstanak njegova Festivala nema alternativu. E sada, u takvim procijepima, što preostaje? Čekajući novu vodeću ekipu, s idejom, možda bi Vijeće Igara tijekom ovog ljeta moglo sazvati znalce od Igara i s njima razgovarati, promišljati, polemizirati, koncentrirati se, uvažavati posebnost Grada, pa u tom stilu i u miru, predlagati putove promjene. Možda bi se iz toga i izlegla neka ideja.

NACIONAL: Ono što je ovog ljeta posebno loše, atmosfera je koja se stvorila na Igrama, a sponzorskih ugovora sve je manje i sa sve manjim iznosima, dok su s druge strane velika očekivanja. Kako to pomiriti?

Sponzorstvo, tajkuni i slične priče dolaze – nakon ideje, nakon djela! Program koji trenutačno stoji pred nama djeluje kao sedativna svaštarnica. Na taj raznobojni paket nalijepila se glamurozna riječ: Sloboda. Kako će se ta sloboda konkretno očitovati u 45 dana Igara, to ćemo vidjeti. Do sada „dramolet“ na otvaranju Igara govorio je usuprot nje. Simbolički je zastajkivao upravo dok se izgovarala “Himna slobodi”. I mnogi su se pitali: zar je ta „sloboda“ toliko dosadna koliko je, primjerice, ovo otvaranje? Mogla se umjesto nje napisati bilo koja riječ sa slovom S. Recimo, Salata, Smokva, Smeće? Sve se slaže, sve je isto.

NACIONAL: Sukob je, čini se, nastao na opernom projektu koji je predložio maestro Mladen Tarbuk?

Maestro Tarbuk predložio je Händelova “Orlanda”. Bez svake sumnje, bit će to čisti biserčić na Lokrumu! Ali po čemu bi on mogao nešto bitno promijeniti na Igrama? Barokna opera uspoređuje se u dramskoj produkciji s dramskim monologom. Nikako s dramom. “Orlando” je nešto poput lijepog šaputanja na jastuku. I to šaputanje može biti briljantno, ali uvijek ostaje samo šaputanje. Potrošit će se puno, a promijeniti ništa.

NACIONAL: Što mislite o odnosu dubrovačkih bogataša prema Igrama? To se postavlja kao jako veliki problem, a i gospodin Tarbuk je to spomenuo, o tome se čak i radi u novoj predstavi o Držiću…

Na tu temu ispričat ću vam jedno malo čudo. Ono se trenutačno zbiva u Zadru. Meni nepoznat, gospodin Vjekoslav Bobić sagradio je hotel u blizini Orgulja i nazvao ga Almayer. Isto tako zove se hotel u svjetski poznatom romanu Alessandra Baricca “Ocean more”. Bobić je sagradio hotel doslovce onako kako piše u romanu. Voli taj roman, toga pisca. Mlad je, bogat, vrijedan čovjek. Ima ideju. I dubrovačke Ploče prepune su bogatih i mladih ljudi. Ali bojim se, tu je više riječ o tajkunima, nego o bogatim ljudima, koji uz svoj redovni posao obavezno čitaju knjige, gledaju filmove, predstave, izložbe. Naravno, valja iznaći način kako bi se Igre i njima obratile. Neće oni doći sami, bez brige. Valja promisliti kakav im program ponuditi, kako ih privući. Doći će, nadam se, opet neko vrijeme kada će i Dubrovnik i Split imati svoje mecene. Kao što su to jednom bili Morpurgo ili Tartaglia u Splitu, Pracata ili Štrok u Dubrovniku.

NACIONAL: Jako ste vezani uz Dubrovačke ljetne igre od samih početaka, zašto je taj festival važan, zapravo ga smatraju najvažnijim festivalom u Hrvatskoj? Čega se najradije sjetite?

Ponekad se u povijesti dogodi da se iznebuha pojavi neka posve neočekivana ideja. Ona odjednom promijeni sve. A već iduće godine čini se kao da je ta ideja naprosto postojala oduvijek. Svi zaborave da se netko toga jednom sjetio. Dat ću vam jedan primjer iz starogrčkog teatra. Eshil se dosjetio da uz jednog jedinog postojećeg glumca, doda drugog. Ponudio je dijalog. Malo tko je tada pomislio da je u tom trenutku, u trenutku tog bljeska, zapravo nastao teatar. Prijelomni trenutak za povijest i kazališta i svijeta. Ali sutra su svi na to zaboravili. Činilo se prirodnim, urođenim, postoji oduvijek…

NACIONAL: Oprostite, u kojoj je to vezi s Igrama?

Eshilov slučaj neusporediv je, naravno, sa slučajem koji se dogodio s Igrama. Ali može u ovom razgovoru biti koristan. Jednog jutra, naime, prije 68 godina, probudio se Marko Fotez i cijelom je svijetu obznanio da je tvrđava Lovrijenac mediteranski dvorac Elsinor. I da je ta tvrđava, po svojim rasporedima, identična Shakespeareovu Globe teatru. Da je to bila ideja Marka Foteza, svi su uskoro zaboravili. Činilo se da ona postoji oduvijek. Ali tim trenutkom, Igre su upale u središte kazališnih i inih znatiželjnika. Pohađao ih je puk, europske kraljice, znalci, protuhe, šekspirolozi, zanesenjaci, umjetnici i kritičari iz Europe i svijeta. Danas rijetko susrećem takve goste. A kritičara ni za lijeka.

Kao dijete bila sam u blizini nizozemske kraljice koju su nosili na starim dubrovačkim nosilima, uz stepenice Lovrijenca. Kao da je knez. Nije se, naime, mogla sama popeti uz te stepenice. Imala je neke godine. A htjela je vidjeti Hamleta na Lovrijencu. Melaniji danas ne trebaju nosila, ali ona, pretpostavljam, uopće ne zna tko je taj Hamlet. I da skratim. Taj hamletovski plamen poklonio je Dubrovniku poziciju jednog od najstarijih festivala u Europi; svjetska razmatranja na temu ambijentalnog teatra; povratak pojma grad-teatar; povratak stendhalovskom pitanju o ljepoti koja ili blokira ili pokreće. Itd. Itd.

NACIONAL: Nakon toliko godina priča se, naravno, ofucala?

Vremena su se promijenila. Igre su sišle s naslovnica. Ali za dugo, jako dugo vrijeme, Igrama je ostao Lovrijenac i četrdesetak pozornica ambijentalnog teatra. A za sva vremena, ostao im je isti organizacijski model. Igre danas funkcioniraju po istim načelima kako su funkcionirale i tada. To ukratko izgleda ovako: postoji Festivalski dramski ansambl koji izvodi dvije ili tri dramske premijere u vlastitoj produkciji. I postoje glazbenici svjetskoga glasa i baletni ansambli koji se pozivaju kao gosti iz zemlje i inozemstva. Tako već gotovo osam desetljeća. Vjerovali ili ne.

NACIONAL: Nije se ni moglo očekivati da će Dubrovačke ljetne igre uvijek ostati na najvišoj razini. Ali bilo je uspona. Sjećate li ih se?

Sjećam se vrlo živo. Kao da se zbiva danas. Bilo je to proljeće Igara. I Hrvatskog proljeća. Događalo se negdje između 1968. i 1971. Postoji statistički podatak prema kojem je otvorenje Igara, mislim na otvorenje a ne vatromet, 1971. godine brojilo najveći broj posjetitelja u cijeloj njihovoj povijesti, do danas. Da ne govorim o kritičarima koji su dolazili u Grad i pisali. Dolazili iz cijeloga svijeta. Mislim da to razdoblje, u smislu kulturologije i fenomenologije, kod nas nije dovoljno istraženo.

NACIONAL: Bilo je i puno padova. No definitivno, posljednje desetljeće čini se najlošijim. Koji su razlozi za to, prema vašemu mišljenju?

Igre ovise o mnogočemu. Neću nabrajati. Ali uvijek ovise i o onoj kreativnoj grupi ljudi koja ih smišlja i vodi. Ima li ta grupa smjelosti ponuditi hrabar, odlučan, iznenađujući, svoj koncept ili ona nudi „malo pa ništa“? To je pitanje. Ovisi nadalje o tome je li toj grupi važno preko Igara zasnovati osobne, unosne poslove u inozemstvu ili njezini članovi već imaju svoju poziciju u svijetu pa im Igre za to nisu potrebne. Kao što su je imali, kada su stvarali Igre, recimo, Branko Gavella, Kosta Spaić, Georgij Paro, pl. Lovro Matačić, i onda kasnije Vjekoslav Šutej, Ivan Repušić…

NACIONAL: A ovoga ljeta?

Dospjeli smo do kraja. Ne treba čekati 25. kolovoza i svečano zatvaranje. Po jutru se dan poznaje. Otvorenje i tiskani program 10. srpnja osobna su iskaznica Igara. A ona nije dobra. Mogao bi, možda, to biti i razlog da napokon počne sve još jednom iznova. Sada već mnogi znaju da ako se do idućeg ljeta ne promijeni model Igara, njihov koncept i njihov život u Gradu, Dubrovačke ljetne igre, postat će teret svima, a ponajviše samima sebi.

NACIONAL: Gdje biste se vi svrstali u ovom trenutačnom razgraničenju strana i ideologija?

Razgraničenja po stranama i ideologijama pripadaju politici. Kod mene postoje samo razgraničenja po čovjekovu djelu. Je li to djelo za mene umjetnički vrijedno ili nije? I ništa više. Trenutačno, primjerice, uživam u pjesmama Drage Glamuzine, u romanu Kristiana Novaka, u glumi Siniše Popovića ili Jadranke Đokić, u dirigentskom zamahu Ivana Repušića ili Tončija Bilića. A na kojoj su oni strani ili kojoj ideologiji pripadaju, iskreno, nemam pojma. Nemam takvu ideju.