Nakon velikih projekata u inozemstvu, Anita Kontrec, jedina hrvatska umjetnica koja je izlagala na Venecijanskom bijenalu, otvara novu izložbu

Umjetnica međunarodne karijere i reputacije Anita Kontrec govori o značajnim projektima koje je ostvarila u prošloj godini i radi kojih će i tijekom 2018. nastaviti suradnju s međunarodnim umjetnicima, institucijama i umjetničkim zakladama. Tijekom prošlogodišnjeg Venecijanskog bijenala izlagala je kao jedina pozvana hrvatska umjetnica u prestižnoj Palazzo Mora u sklopu Bijenala. Anita Kontrec od 1989. živi i radi u Kölnu, a prvu izložbu “Oblici sjećanja” održala je u Zagrebu 1986. Tijekom najžešćih ratnih razaranja 1993. koncipirala je i organizirala u suradnji s umjetnicima, znanstvenicima i publicistima iz Zagreba i Kölna interdisciplinarni projekt “Recall Byblos” u Klovićevim dvorima u Zagrebu i Ludwig Forumu u Aachenu. Radovi joj se nalaze u javnim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj, Njemačkoj i Švicarskoj.

Nakon velikih projekata u inozemstvu, posvećena je nedavno otvorenoj zagrebačkoj izložbi u Galeriji Laval Nugent za koju smatra da nije ništa manje zahtjevna od venecijanskog izlaganja ili projekata u Baselu, jer tvrdi da je svaka izložba osjetljivo ogledalo umjetnika i njegova rada.

NACIONAL: Nakon zagrebačke retrospektive u Prstenu HDLU-a u rujnu 2016., uslijedio je niz poziva na međunarodne izložbe. Najprije u Veneciju – poziv European Cultural Centera (ECC) i Zaklade Global Art Affairs (GAA) za sudjelovanje na izložbi “Personal Structures” u Palazzo Mora u sklopu Venecijanskog bijenala. Kako ste se pripremali i koliko vam je ona pomogla u međunarodnoj karijeri?

U razgovorima s organizatorima ispostavilo se da su oni već godinama pratili moj rad, koji se izvrsno uklopio u njihovu tematsku izložbu “Open Borders”, tako da posebnih priprema i nije bilo. Vjerojatno su me zato upravo nakon moje zagrebačke retrospektive “Kružni tok” odlučili predstaviti u kontekstu 57. venecijanskog bijenala. Odaziv publike i kritike bio je odličan. O toj izložbi izvještavali su svi svjetski mediji, dok u hrvatskim, nažalost, nigdje ni spomena. No kakvi će rezultati biti od toga – u smislu nastavka suradnje i novih projekata – vidi se u pravilu tek nakon određenog vremena.

NACIONAL: U radu pomirujete antropološke, kulturološke pa i političke teme, bez velikih proglasa, pretencioznosti ili pretjeranog političkog aktivizma. Koliko ste toga svjesni?

Baveći se umjetnošću kao svojim “jezikom” izražavanja tijekom posljednjih gotovo 40 godina, primarni mi je zadatak poštovati estetske koordinate tog diskursa, bez obzira na to kojom se temom bavim. Točno je da u pozadini mog likovnog rada, a osobito intermedijalnih projekata koji me zapravo i najviše zanimaju, u pravilu stoji promišljanje o antropološkim, kulturološkim i političkim temama. To sigurno ima veze s time što sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala englesku književnost, sociologiju i kulturnu antropologiju, a uz likovni rad dugo sam se bavila novinarstvom i književnim prevođenjem. Snaga i smisao umjetničkog izražavanja za mene prvenstveno leže u mogućnosti otvaranja novih polja asocijacija i pomaka u percepciji, a time i do pomaka u svijesti onako kako to drugim vrstama diskursa, npr. znanstvenom ili političkom / ideološkom, nije moguće postići.

NACIONAL: Dugo se bavite temom “Houses and Dreams” (Kuće i snovi), od 1992. i izložbe “Zemlja – Rat – Pepeo” u Gradskoj vijećnici u Kölnu. Kako ste došli na ideju povezivanja arhitekture i koncepta koji je društveno-antropološki aktualan? Beskućništvo, konzumerizam, gubitak korijena…

Od početka rada na skulpturi sredinom 80-ih, arhitektura se provlači kao stalni lajtmotiv. Moja posljednja samostalna izložba “Gradine” uoči odlaska u Köln 1989., u Galeriji Proširenih Medija u Zagrebu. Ljudski život i kultura nezamislivi su bez pojma kuće ili, bolje rečeno, “doma” kao osnovnog prava i potrebe svakog ljudskog bića, kao prostora u kojem se čovjek osjeća zaštićenim i ima osjećaj pripadnosti. Povezivanje teme arhitekture, odnosno kuća, s temom migracija i beskućništva koje je, na žalost, gorući globalni problem, kako u tzv. razvijenim industrijskim zemljama, tako i ratom opustošenim regijama, logičan je daljnji korak u bavljenju tom temom. Mislim da u vremenima u kojima se urušavaju tolike vrijednosti kulturnog i društvenog života, upravo umjetnici trebaju biti oni koji pridonose osjećaju ljudskog dostojanstva i univerzalnih vrijednosti. Kada se umjetnost angažira u vezi nekog pitanja od šireg društvenog značenja, važno je da se ne da instrumentalizirati bilo kojom ideologijom jer onda to i nije više prava umjetnost.

NACIONAL: U lipnju prošle godine, u sklopu Art Weeka Basel, na aerodromu u Baselu, vaši su radovi na displejima bili odabrani među nekoliko njemačkih umjetnika koji najbolje predstavljaju suvremenu umjetnost u Kölnu i Njemačkoj. Kako su vas tako prihvatili kao “svoju” umjetnicu?

Radilo se o međunarodnom natječaju i međunarodnom žiriju i na takvim natječajima te nitko ne pita odakle si, nego koliko ti je rad relevantan. Na velikom displeju aerodroma projiciralo se ukupno 10 mojih radova tijekom Art Basela, gdje je dnevna frekvencija putnika oko 300.000 ljudi. U tom projektu sudjelovala sam na poziv jedne galerije iz Züricha, koja je zadovoljna reakcijama pa su me ponovno pozvali na sudjelovanje na sličnoj prezentaciji u ožujku ove godine u njihovoj galeriji u New Yorku u sklopu Armory Showa.

NACIONAL: Bili ste u Edinburghu, gdje ste se družili s Richardom Demarcom, doajenom i živom legendom suvremene avangardne umjetnosti, koji je bio direktor Edinburškog festivala 25 godina, u više navrata boravio u Jugoslaviji, a glavni mu je projekt i danas povezivanje i prikazivanje umjetnosti zapadne i istočne Europe…

Richard Demarco toliko je osebujna ličnost da ga je teško opisati u nekoliko riječi. Recimo da je uz podulji spisak počasnih doktorata i “profesura” na brojnim europskim sveučilištima, 2013. počašćen titulom Citizen of Europe, za osobiti doprinos kulturnoj suradnji zemalja istočne i zapadne Europe. Demarco Archive u Edinburghu riznica je susreta umjetnika sa svih strana svijeta, dokument najbitnijih tokova avangardne i konceptualne umjetnosti 20. stoljeća, pri čemu je posebno poglavlje njegova suradnja i prijateljstvo s Beuysom i njemačkim avangardnim umjetnicima ’70-ih godina.

NACIONAL: Razgovarali ste s njime detaljno o našoj avangardnoj i suvremenoj umjetnosti?

Richard Demarco boravio je od početka 70-ih u nekoliko navrata u zemljama bivše Jugoslavije, tamo gdje su ga slali tadašnji “komesari” za kulturu. U Beogradu je tako bio upućen na tadašnju Srećnu Galeriju Studentskog centra u kojoj su djelovali srpski konceptualni umjetnici poput Marine Abramović, Raše Todosijevića i drugih, od kojih su neki – prije svega Marina Abramović – zahvaljujući gostovanjima na Edinburškom festivalu i Richardu Demarcu, započeli svjetsku karijeru. U Hrvatskoj su Demarca uputili u – Hlebine. To je tada bio hrvatski izvozni “brend”. No on je bez obzira na to sam istraživao i sredinom 70-ih godina poslao Josepha Beuysa u Zagreb u Galeriju SC-a, koju je tada vodio Vladimir Gudac, što sigurno nije ostalo bez traga u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Demarco je uspio stupiti u kontakt s nekoliko hrvatskih umjetnika i njihovi se radovi već nalaze u Arhivi, no hrvatska umjetnost nije ni izdaleka zastupljena u Arhivu kao što je to slučaj, na primjer, s Rumunjskom, Bugarskom i Poljskom, gdje je Demarco često boravio.

NACIONAL: Je li vaša sudbina da ste više prepoznati u inozemstvu, nego u Hrvatskoj?

To da sam poznatija u inozemstvu nego u Hrvatskoj – ako je suditi prema pozivima na izlaganje – logična je posljedica činjenice da sam najbitnija dostignuća i umjetnički razvoj od početka 90-ih godina, kada sam se preselila u Köln, postigla upravo u kontekstu međunarodne umjetnosti, izlažući najviše u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. No uvijek mi je bila bitna prisutnost i na hrvatskoj likovnoj sceni, a neki od hrvatskih povjesničara umjetnosti koje najviše cijenim pisali su o mojem radu. U inozemstvu sam surađivala s uglednim muzejima i umjetničkim institucijama te sudjelovala na brojnim relevantnim sajmovima umjetnosti. Takve infrastrukture u Hrvatskoj na žalost još nema i zbog toga je hrvatska umjetnost tako slabo vidljiva u međunarodnom kontekstu. Snažno me motivira i veseli povratak mojim likovnim korijenima koji su u Zagrebu. Zato mi je bilo toliko bitno retrospektivu održati u Meštrovićevu paviljonu, a nakon retrospektive “Kružni tok” i izdavanja istoimene monografije u suradnji sa Studiom Rašić, sazrela je odluka o povratku u Zagreb. Sada još “samo” trebam naći adekvatan radni prostor – atelje, koji zamišljam kao laboratorij za nove projekte i umjetničke sinergije, kao i neku vrstu salona za druženje i razmjenu ideja, čega nikada nije dovoljno među umjetnicima.

NACIONAL: Koliko su umjetnički rad, planiranje i financiranje izložbi ovisni o tekućim političkim strujanjima i kontekstu? Mogu li umjetnici biti odvojeni od političkih struja i klanova, istinski nezavisni u svojem radu?

Iluzorno je misliti da umjetnici, čak i kad se zavuku u svoje ateljee, ostaju netaknuti političkim strujanjima i previranjima u društvu. Umjetnici su lakmus-papir društva: upravo se po odnosu društva / države prema umjetnosti i kulturi općenito – a to znači prije svega prema onima koji tu kulturu i umjetnost stvaraju – može utvrditi stupanj razvijenosti društva, odnosno utvrditi koliko je neka zemlja svjesna da je kultura “osobna karta” te države, filter kroz koji se percipiraju, osobito gledano izvana, njezina samosvijest i kreativni potencijal. Takozvane “kreativne industrije” postaju uz to i sve bitniji ekonomski faktor, a taj će trend sve više jačati.