UMJETNOST I NEUROZNANOST: Halucinacije su naša stvarnost

Autor:

07.09.2009.,Zagreb - Umjetnicki paviljon , press konferencija povodom otvorenja izlozbe Ivane Franke Lability
Photo: Marko Lukunic/Vecernji list

Marko Lukunic/Vecernji list/Pixsell

Objavljeno u Nacionalu br. 845, 2012-01-24

Umjetnica Ivana Franke u novom radu ‘Seeing with Eyes Closed’ na temelju znanstvenih istraživanja istražuje subjektivno iskustvo gledanja realnosti

Ivana Franke, jedna od najboljih suvremenih hrvatskih umjetnica i dvostruka predstavnica Hrvatske na Biennalu u Veneciji, predstavit će u Laubi u sklopu svoje izložbe “Waking background” neobičnu specific site instalaciju “Seeing with Eyes Closed”. Instalacija je nastala u suradnji s neuroznanstvenicom Idom Momennejed i neurokirurgom Ulrichom-Wilhelmom Thomaleom, suosnivačem berlinske neprofitne Udruge neuroestetičara, a bavi se odnosom stvarnosti i konstrukcije stvarnosti, odnosno preklapanjima između halucinacije, iluzije i stvarnoga. Umjetnica ju je po prvi put predstavila prošle godine na simpoziju održanom u muzeju Peggy Guggenheim u Veneciji, gdje je izazvala veliko zanimanje, a nakon prezentacije u Laubi, pokazat će ju u muzeju Deutsche Guggenheim u Berlinu.

Iako će Ivana Franke na izložbi predstaviti i seriju grafika “Waking Background”, a u galeriji Prozori i umjetničku knjigu “Distant Feeling”, u prvi plan je iskočila instalacija zbog svog neuroznanstvenog i neuroestetičkog backgrounda. Naime, tom instalacijom umjetnica duboko ulazi u neuroznanost, inače prilično nerazumljivu običnim smrtnicima, i problematizira vizualno iskustvo slika koje nastaju u našoj glavi uslijed izloženosti treperavu stroboskopskom svjetlu zatvorenih očiju. Kako je riječ o prilično novom istraživačkom polju, umjetnica će na otvorenju, zajedno sa znanstvenicima koji su sudjelovali na projektu, publici pojasniti ideju i nastanak instalacije te pojam neuroestetike koja objedinjuje umjetnost i neuroznanost, a razgovarat će se i o granici između vizualne percepcije stvarnosti i njene konstrukcije. Izložba se otvara 14. veljače, ali kako u tu specifičnu in-situ instalaciju posjetitelji ulaze pojedinačno, organizatori su omogućili ulazak već od 10. veljače da bi svi zainteresirani mogli u miru doživjeti instalaciju. “Rad je koncipiran i realiziran tako da ga samo jedna osoba može doživjeti u određenom vremenu”, pojasnila je Ivana Franke. “Radi se o objektu sa stroboskopskim svjetlom ispred kojeg osoba sjeda, zatvara oči i izložena je bljeskanju svjetla koje proizvodi kvazi-halucinantne vizualne doživljaje protoka slika. Što osoba ‘vidi’ zatvorenih očiju – ne znam. To je slučaj i kod svakog drugog rada, ali je ovdje eksplicitno”, kaže umjetnica. Tehnički rečeno, “Seeing with Eyes Closed” je instalacija s LED-svjetlima programiranima da istodobno trepere u frekvencijama između 12 i 50 Hertza, u trajanju od tri minute i 18 sekundi. Svaki bljesak svjetlosti traje šest milisekunda, dok je duljina tamne pauze promjenjiva.

A serija grafika “Waking Background” i umjetnička knjiga “Distant Feeling” prostorni su prijevod vremenske sekvence bljeskanja svjetla korištene u instalaciji “Seeing with Eyes Closed” u crno-bijeli prugasti crtež. Trajanje svakog bljeska svjetlosti prevedeno je u širinu bijele, a trajanje tamnih pauza između bljeskova u crne pruge. Gledatelji, odnosno čitatelji, promatraju svaku stranicu pet sekundi. Taj proces čitanja dovodi do pojavljivanja vizualnih iluzija sličnih efektu moiré. Ivana Franke rođena je u Zagrebu gdje je diplomirala grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Miroslava Šuteja, ali već nekoliko godina živi u Berlinu. Usavršavala se u inozemstvu, između ostaloga i u Centru za suvremenu umjetnost Kitakyushu u Japanu te na čuvenom PS1 u New Yorku. Pažnju europske javnosti privukla je već prvim nastupom na 9. biennalu arhitekture u Veneciji 2004., gdje je zajedno s arhitektima Petrom Miškovićem, Leom Pelivan i Tomom Plejićem promovirala rad “Framework”. Zanimanje se ponovilo i tri godine kasnije kad je svjetskoj umjetničkoj eliti predstavila site specific instalaciju “Latency” u palači Area Scarpe fondacije Querini Stampalia u Veneciji, koja je otvorena prema kanalu i unutarnjem vrtu tako da voda iz kanala ulazi u nju i prekriva pod. Instalacija se prostirala kroz nekoliko prostorija palače, a bila je sastavljena od pleksiglasa, koji je odražavao vodu i vrt, te od flaksa i pjene obasjane oskudnim svjetlom. Umjetnica inače najčešće koristi transparentne materijale, od prozirne ljepljive trake do paus papira, te svjetlo, realizirajući velike i male ambijentalne instalacije, često i na stropu galerija. Njene radove zovu još i optičko-kinetičkim intervencijama u prostor, što “postiže animacijom svjetlosti i sjena, te efektima levitacije i isijavanja”. U zadnjih par godina realizirala je nekoliko novih projekata, a među posljednjima se ističu “Room for Running Ghosts”, “Light Carpet” i “Boxed-in Infinite Polyhedron” te prostorna instalacija “Izbjegavanja” koju je realizirala s Damirom Očkom i Silvijom Vujičićem, a nalazi se u zbirci Filip Trade. Osim u Zagrebu, izlagala je i u Berlinu, Budimpešti, New Yorku, Saint-Etienneu, Rijeci, Reykjaviku, Veneciji i drugim gradovima. Na pitanje da objasni osnovnu ideju svog novog projekta “Seeing with Eyes Closed”, Ivana Franke kaže da se taj rad, kao i radovi “Waking Background” i knjiga “Distant Feeling”, bave “nemjerljivim područjem subjektivne stvarnosti”. “Koriste fenomene koje subjektivno doživljavamo kao stvarne, ali ih ne možemo sa sigurnošću verificirati, objasniti, izmjeriti”, kaže umjetnica.

“U radu ‘Seeing with Eyes Closed’ vidimo neke slike u pokretu i možemo odrediti njihovu lokaciju u prostoru, ali za sada ne postoji metoda kojom bismo mogli objektivno definirati gdje se zapravo nalaze, usprkos tome što postoje različite teorije o tome zašto se pojavljuju. Također, ne možemo znati što netko drugi vidi, te moramo uspostaviti komunikaciju u kojoj se ne oslanjamo na objektivne činjenice, jer se ona u potpunosti zasniva na analiziranju i komuniciranju vlastitog iskustva i otvorenosti prema iskustvu drugoga koje je različito od našeg.” Drugim riječima, kako nastale slike nemaju uporište u izvanjskoj stvarnosti, njih doživljavamo kao halucinacije. Svaka osoba “vidi” drukčije slike i svatko različito opisuje percipiran prostor koji je u konstantnoj mijeni, nastao iza zatvorenih očiju. Dijalog o sadržaju tih privida proširuje granice subjektivnih doživljaja vanjskog svijeta te je istodobno i izazov znanstvenicima koji se bave preciznim mjerenjem trajanja svjesnih fenomena. “Iskustva izazvana ovim radovima otvaraju daljnje pitanje o sličnostima perceptivnih iskustava potaknutih frekvencijama različitih vizualnih podražaja”, nastavlja Ivana Franke. “Pitamo se postoji li temeljna sličnost u odgovarajućim neuronskim aktivnostima izazvanim tim vizualnim podražajima u korteksu promatrača. Shvatiti na koji način ove kortikalne ritmove prevodimo u svjesno iskustvo viđenja slika u prostoru onda kad nema ničega, jedna je od najfascinantnijih znanstvenih zagonetki. Upravo to iskustvo, područje je znanstvenog i umjetničkog interesa: viđenje slika zatvorenih ili otvorenih očiju u izostanku izomorfnih poticaja na mjestima u prostoru na kojima se one pojavljuju.” Na pitanje zašto se odlučila za projekt koji objedinjuje umjetnost i neuroznanost odgovara da nije unaprijed odlučila realizirati projekt s neuroznanstvenicima. “Kada sam odlučila napraviti rad sa stroboskopskim svjetlom i perceptivnim reakcijama na njega, činilo mi se nužnim razgovarati s nekim tko o tome zna više od mene.

A kako su u neuroznanosti, od 50-ih do danas, napravljena brojna istraživanja tog fenomena, odlučila sam se za neuroznanstvenike.” Na pitanje je li taj projekt svojevrsna prekretnica u njenu radu s obzirom na povezanost s neuroznanošću te kakva je bila suradnja s neuroznanstvenicom Idom Momennejad, Ivana Franke je odgovorila da taj projekt ne vidi kao prekretnicu u svom radu, “barem ne u smislu interesa i tema kojima se bavim”. “Proces suradnje – istraživanja fenomena, postojećih informacija te statističke obrade podataka bio je zanimljiv, ali mislim da su najzanimljiviji popratni učinci – inspirativni razgovori i razmjena znanja. I znanost i umjetnost pokreće fascinacija nepoznatim te eksperiment kao metoda istraživanja. Rezultati su različiti, ali iako znanost proizvodi objektivne činjenice, one su isto tako subjektivna interpretacija rezultata znanstvenika u obliku hipoteza. Rezultat ovog projekta koji traje je znanstveni rad Ide Momennejad ‘Seeing with Eyes Closed: the neuro-epistemology of perceptual reality’, objavljen u publikaciji o projektu ‘Seeing with Eyes Closed’, što ju je izdala Association of Neuroesthetics iz Berlina, koji će ona prezentirati na otvorenju izložbe, te moja instalacija,” ispričala je umjetnica. Prema njezinu mišljenju, važnost tog projekta je što postavlja pitanje o tome kako osnovne prostorne i vremenske frekvencije, koje sačinjavaju baš sve što vidimo, utječu na našu percepciju i subjektivno iskustvo stvarnosti. Projekt otvara pitanje o tome koliko od toga što se događa oko nas i u nama možemo svjesno vidjeti, u kojoj mjeri tu viđenu sliku modificiramo samim gledanjem, te koliko često vidimo nešto čega zapravo nema? “Zbog toga izložba ‘Waking Background’ zagovara prihvaćanje nesigurnosti, različitih interpretacija, paralelnih stvarnosti, nepoznatog, promjene i imaginacije kao sastavnog dijela stvarnog, kao realniju, razumniju i u biti zanimljiviju opciju nego što je to prihvaćanje određene definicije stvarnosti kao fiksne i istinite,” zaključila je Ivana Franke.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.