Multimedijski umjetnik Davor Mezak izložbom “Potresna stvarnost” u Muzeju suvremene umjetnosti do 24. travnja predstavlja aktualnu postpotresnu stvarnost urbanih i ruralnih dijelova Banovine. Stanovnici Banovine u formi intervjua iznose osobna iskustva i posljedice potresa na svakodnevni život i rad, dok su serijom fotografija prikazane posljedice potresa na stambene i gospodarske objekte te kulturna i sakralna dobra, a snimkama iz zraka vide se promjene nastale u prirodi te u urbanom i ruralnom tkivu toga područja. Kako kaže Davor Mezak, nakon potresa u Zagrebu u proljeću 2020. godine koji je sve protresao, ali i oštetio imovinu i kuće u kojima živimo dogodili su se još razorniji potresi u Baniji te tvrdi da je cijeli centar Zagreba jako oštećen, a nije trebao biti da su se povijesne zgrade u Centru obnavljale kako i kad je to trebalo:

“Moj stan koji se nalazi u potkrovlju u centru Zagreba potres nije mnogo oštećen jer je dvije godine prije obnovljen po arhitektonskom projektu i građevinskoj dozvoli pa nijedan dimnjak nije pao, ali u nastavku neobnovljene iste kuće svih pet dimnjaka je palo. Ponukan sveopćim kaosom, ali i potrebom da se humanitarno pomogne potrebitima povezao sam se s Dubravkom Perišom i Jadrankom Lajtman koja se volonterski uključila u pomoć uz inicijativu Ljudi za Ljude te je istog dana dogovorila donaciju namještaja, pomoć za nabavu higijenskih potrepština, besplatni signal mobitela za stanovnike pogođenog područja. Na izložbi su predstavljene 52 fotografije, a snimio sam ih stotine te više od dva sata videa s intervjuima. Počeo sam snimati u siječnju 2021., mjesec dana nakon potresa, i snimao do veljače ove godine te bilježio razmjer oštećenja u društvu i na materijalnim dobrima. Prema Google kartama iz 2011. utvrdio sam da ni u to vrijeme povijesne građevine mahom nisu bile obnovljene i tako učvršćene, a na novijim kućama obnovljenima nakon Domovinskog rata nije se radilo po pravilima struke.”

Davor Mezak, multimedijalni umjetnik, i Nataša Ivančević, kustosica izložbe ‘Potresna stvarnost’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Mezak je pojasnio na što se u ovoj izložbi fokusirao – na štetu na povijenim palačama, najviše u Petrinji jer je nekad radio u Hrvatskom restauratorskom zavodu, pa mu je tema zaštite baštine bliska. No prošao je mnoga sela i druge gradove na Baniji:

“Bilježio sam promjene tijekom godine dana na saniranju štete. Mogu samo primijetiti da su povijesne palače samo nadsvođene, privremeno, limenim krovom. Fascinantno je bilo to organiziranje civilnog društva, odnosno građana, u pomoći koje se organiziralo odmah nakon potresa dok je država zakazala. I dan danas mnogi ljudi žive u kontejnerima sa zidovima od dva centimetra i ljeti i zimi. Ljudi se osjećaju ostavljeno i beznadno i ne vjeruju u dobar ishod situacije. Uglavnom svi izjavljuju da nisu nikakvu pomoć od države dobili ili da je bila mala. Primjerice, vlasnik razrušene pilane i kuće u kojoj žive tri generacije dobio je lopatu, tačke i dva kontejnera za život. On je, međutim, osobno nakon potresa podijelio drvene građe u iznosu od nekoliko tisuća eura ljudima da saniraju štetu. I prije potresa u Baniji se dogodila velika depopulacija kao i u drugim ruralnim područjima Hrvatske, recimo iz 25 sela skupljalo se 15 učenika za razred. Nakon potresa ljudi odlaze i dalje i više.”

Na pitanje je li mu u ovakvim situacijama katastrofe teško razdvojiti umjetnika u sebi od čovjeka, Mezak kaže da mu je najzanimljiviji bio taj humanitarni rad koji je i volonterski, bezrezervna pomoć ljudima u nevolji bez obzira na to tko su. Tako se, kaže, kao umjetnik poistovjetio sa situacijom:

“Vrlo je slična uloga umjetnika u Hrvatskoj u kojoj ne postoji tržište umjetnina, a ako umjetničko djelo nema visoku ili bilo kakvu cijenu, drugi ga ne znaju cijeniti. U Hrvatskoj je umjetnost financirana sredstvima Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu, tako je i selektirana, odnosno samo mali postotak umjetnika dobije ta sredstva. Ostali su prepušteni sebi i uglavnom se sami financiraju i rijetko prodaju svoja djela, odnosno volontiranju uz ljubav prema umjetnosti, nisu profesionalci koji žive od svoga arta. Umjetnost na zapadu, iako smo mi članica EU-a, sasvim je drugačija tržišno i vrijednosna priča dok smo mi više slični istočnom bloku. Primjerice, u Hrvatskoj je ukinut zakon još na početku Domovinskog rata, kojim se tvrtki odbijalo od poreza ako bi kupila umjetničko djelo. Takav zakon postoji u cijelom svijetu te tako omogućuje velike i male privatne kolekcije, a postojao je i u SFRJ.”

Osim fotografija na izložbi se mogu vidjeti i čuti razgovori s nekim od Banijaca koji su izravno pogođeni potresom. Mezak kaže da se radi o ljudima vezanima uz inicijativu Ljudi za ljude, osobama koji su pogođeni potresom, ali i onima koji su već krenuli u obnovu:

“Primjerice, jedna do njih je dogradonačelnica Gline Branka Bakšić koja se ne vozi u skupom županijskom Audiju nego pomaže u sklopu inicijative Ljudi za ljude, starim bakama kojima je razrušena kuća. Ili Elizabeta Pezo Paliska koja je nakon potresa dobila donaciju i napravila plastenike za eko proizvodnju u Majskim poljanama i zaposlila lokalne žene. Fotografije su na 22 light boxa, a uz to je postavljeno i pet velikih videoprojekcija, a sve to se nalazi u prostoru Black boxa, dijela MSU-a koji ima crne zidove, pa sve djeluje dojmljivo. Formom intervjua želio sam pokazati da je to umjetnost koja je nastala iz realnog života i svakodnevice. Izložba je obuhvatila tri razine – problematiziranje posljedica potresa koje su pretrpjeli stanovnici Banije, građevine i kulturna dobra te promjene koje su nastale u prirodi.”

Na izložbi Davora Mezaka paralelno se projiciraju kompjuterski obrađeni kadrovi iz filma “San Francisco”. Film opisuje razorni potres iz 1906. u San Franciscu i to scenama gdje se na elitnoj zabavi događa potres. Film je, kaže Mezak, crno-bijeli i tako drugačiji od stvarnosti:

“Takvi obrađeni kadrovi su mi poslužili kao metafora za našu političku elitu koja se ode na Baniju samo poslikati i obećati pomoć, koja kao da živi odvojeno od građanstva koje ga plaća kroz poreze. Za zakon o obnovi poslije potresa je trebalo oko godinu dana te je još izmijenjen u listopadu 2021. Gledajući izložbu publika može zaključiti da država nije odradila onako kako je trebala i nije u službi građana, da za obnovu kuće treba dokumentacija koja košta 10.000 eura, a pitanje hoćete li dobiti novac za obnovu.”

Nataša Ivančević kustosica je izložbe “Potresna stvarnost”. Kaže da rad Davora Mezaka prati od početka devedesetih. Tada je u umjetničkim instalacijama na inovativan način povezivao sliku, skulpturu i videozapis:

“Diplomirao je 1995. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i iste godine je osvojio nagradu 30. Zagrebačkog salona, što je jedno od najvećih priznanja struke. Uz istraživanje novih mogućnosti medija bavi se fenomenima suvremenog društva koje kritički propituje. Tijekom lockdowna 2020., kada je Muzej suvremene umjetnosti bio zatvoren za posjetitelje, predstavljali smo umjetničke projekte u virtualnom prostoru, na Facebook stranici muzeja. Umjetnici su stvarali radove ponukani općim stanjem u društvu. Tada smo prikazali Mezakov video ‘C19’, kojim je komentirao stvarnost vezanu uz pandemiju covida-19, izolaciju i potres u Zagrebu. Fotografirao je oštećene zagrebačke kulturno-povijesne građevine Donjega grada. Bio je jasan njegov kritički pogled – zgrade su uljepšavane izvana, no izostala je cjelovita konstrukcijska obnova, što je izazvalo štetu velikih razmjera. Po izbijanju potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji, spomenuo mi je da redovito odlazi i obilazi to područje, fotografira, snima videokamerom i intervjuira lokalno stanovništvo i volontere. Posebno ga je dojmila humanost i empatija brojnih volontera i udruga te ogroman trud koji su uložili kako bi odmah pritekli upomoć lokalnom stanovništvu.”

52 fotografije Mezak je počeo snimati mjesec dana nakon potresa i snimao do veljače 2022.. FOTO: Davor Mezak

Nataša Ivančević pojasnila je da ova izložba prikazuje posljedice potresa na život lokalnog stanovništva, razmjere štete koja je nastala u urbanim i ruralnim područjima Sisačko-moslavačke županije, kao i prirodnu neravnotežu koja je rezultirala nastankom urušnih vrtača:

“Sviđa mi se aktualnost teme i potreba da se ukaže na problematiku suvremenim vizualnim jezikom. S jedne strane na izložbi se nalaze intervjui stvarnih aktera koji izravno i iskreno opisuju uvjete života prije i nakon potresa. To su veoma osobni iskazi ljudi koji tu žive i svakodnevno se suočavaju s teškom i bezizlaznom situacijom ili su, pak, vezani za to područje na druge načine. Fotografije nadilaze fotoreporterski pristup kompozicijskom strukturom, odabirom kadrova, interpretativnim kolažiranjem, kao i načinom prezentacije. Raspored light-box objekata i ekrana videoinstalacije na podu impliciraju nestabilnost i kaotičnost koju je prouzročila prirodna katastrofa. Snimkama iz zraka s jedne strane netaknute prirode, potom pravilnih kvadratičnih parcela obrađene zemlje, a s druge strane urušnih vrtača kružnih formi, vidljivih ‘rana’ koje su nastale prirodnom neravnotežom i geološkim poremećajima, ostvaren je odmak od objava koje smo najčešće imali prilike vidjeti u medijima. Takav autorski pristup čini taj pejzaž apstraktnim i nadrealnim. Kontejnersko naselje postavljeno na praznu parcelu, s vidljivim slučajnim tragovima života, djeluje kao postapokaliptična stvarnost. Bilo je jednako teško pregledavati snimljeni materijal i slušati potresne priče. Osobno me je najviše šokirala zapuštenost toga kraja kao rezultat lošeg upravljanja, što je i dovelo do velike štete na objektima i kulturnoj baštini, kao i loši životni uvjeti lokalnog stanovništva.”

Iz razgovora sa sudionicima intervjua, ističe Nataša Ivančević, publika saznaje o sporosti državnih institucija u provedbi obnove razrušenih stambenih objekata i infrastrukture: “Dodatno se otkrivaju problemi koji se nisu rješavali dugi niz godina: neka sela nemaju javnu rasvjetu, vodovod niti uređene ceste, a neke kuće ni električnu energiju. Uslijed loše gospodarske politike, velike nezaposlenosti i loših životnih prilika od devedesetih je pojačana depopulacija stanovništva koja je recentnim zbivanjima još i dodatno intenzivirana. Vrijedni prirodni resursi, voda, plodna i nezagađena zemlja, stočarstvo i privredne grane, koji su omogućavali barem minimalne životne uvjete, nisu iskorišteni za razvoj i prosperitet ovih krajeva. Cijela izložba funkcionira kao multimedijska instalacija u kojoj se isprepliću filmovi i videoradovi. Dokumentarističko-interpretacijska razina postpotresne, potresne stvarnosti ima snažan kontrapunkt u fikciji filmskog klasika inspiriranog stvarnim događajem, razornim potresom u San Franciscu iz 1906.”

Kustosica izložbe opisala je što je nju najviše rastužilo u cijeloj toj tužnoj slici Banovine. Kaže da su to definitivno razmjeri štete koji su otkrili zapuštenost tog dijela Hrvatske:

“To je kraj koji je ostavljen propadanju, a samo je pedesetak kilometara udaljen od hrvatske metropole. Razvoj koji je u nekim dijelovima Hrvatske nakon devedesetih doživio veliki rast, posve je zaobišao ovaj kraj. Najtužnija mi je spoznaja o životu stanovnika pogođenih područja u kontejnerima i mobilnim kućicama. Kako saznajemo iz intervjua, u njima ponegdje žive i pripadnici dviju ili triju generacija, a vanjski zidovi tih objekata su debljine dva centimetra. Da je stanje jako teško govori i podatak 108 djece koja pohađaju OŠ Glina još uvijek žive u kamp-kućicama i kontejnerima.”

Izložba “Potresna stvarnost” donosi kritički pogled na aktualnu situaciju, a Nataša Ivančević vjeruje da je ta prirodna katastrofa, kao i recentna zbivanja izazvana ratom u Ukrajini, osvijestila činjenicu da zbog događaja koje ne možemo kontrolirati i na koje nemamo utjecaj, u trenutku možemo ostati bez svega. Naši, do tada sigurni životi postaju ovisni o tuđoj pomoći:

“Ljudska humanost i empatija daju nadu da nisu zaboravljene istinske vrijednosti. To su pokazali brojni volonteri koji se do danas nisu umorili u pomaganju. Mišljenja sam da bi sinergija najboljih stručnjaka iz različitih područja vezanih za problematiku postpotresne obnove polučila rezultate. Birokratski i kontrolni procesi su znatno usporili obnovu. Sve bi išlo puno brže da je vlasnicima kuća omogućena samoobnova i primjena modela predfinanciranja. S druge strane, obnova kulturne baštine je kompleksna zbog zakonskog okvira koji je odredio procedure koje je potrebno slijediti kako bi se očuvali povijesni slojevi.”