PET GODINA PROJEKTA ‘PERFORMING ARTS PROGRAM’ (PAP) POD VODSTVOM ŽAKA VALENTE I VILIMA MATULE

Već pet godina postoji „Performing Arts Program“ (PAP), mjesto okupljanja entuzijasta pod vodstvom plesnog umjetnika Žaka Valente i dramskog umjetnika Vilima Matule. Kako je istaknuo Valenta, PAP koristi infrastrukturu Muzeja suvremene umjetnosti, što rezultira zanimljivim i unazad nekoliko godina jednim od prvih hibridnih programa koji kroz kontinuirani rad na tjednoj bazi spaja muzejske i izvedbene prakse u nas.

Kakve su dosadašnje reakcije na program?

„Program je svojom otvorenom strukturom probudio značajan interes javnosti i medija te je već u prvoj godini zaživio brojnim polaznicima raznolikih profesija, što je i usmjerilo njegovu buduću strukturu. Uključeni su izvedbeni umjetnici, kazališni i plesni pedagozi, likovni umjetnici, dizajneri, književnici, arhitekti, obrazovni radnici, studenti i drugi. Već u prvoj sezoni PAP je zbog zrelosti i entuzijazma polaznika radionica kao dio edukativnog programa uključio i autorsku platformu PAP Tijela, koja se održava svake godine u svibnju u formi ‘site specific’ izvedbi na lokacijama MSU-a te su unutar pet godina djelovanja izvedena 42 autorska programa i omogućeno je mjesto susreta i razmjene znanja za oko 70 sudionika programa čiji su zajednički interes i strast za istraživanjem u području izvedbenih umjetnosti i umjetnosti održali program vibrantnim i aktivnim do danas“, rekao je Valenta.

Objasnio je što za njega znači PAP.

„Sâm tip edukacije zasnovan je na osnaživanju kreativnih potencijala polaznika i razvijanju odgovornosti za vlastiti izraz, što je karakterističan mehanizam u neformalnoj izvedbenoj edukaciji koji je u sve većoj mjeri prepoznat i u suvremenoj institucionalnoj edukaciji. Upravo iz tog sektora dolaze brojne inicijative i eksperimenti koji teže uključivanju i edukaciji pojedinca kao dijela zajednice, time i promišljanje različitih modela raspodjele odgovornosti unutar nje. Jači, samosvjesni, odgovorni pojedinci čine snažnu zajednicu sposobnu za pojedinačnu i skupnu inicijativu i dijalog. U tom smislu i PAP pridonosi vidljivosti i otvorenosti scene, osiguravajući prostor za različita promišljanja, uključujući pojedince različitih profesija, istovremeno poštujući njihove interese i kriterije struke i ne namećući određeni način izražavanja. Na tome radim posljednjih godina i imao sam čast i priliku sudjelovati kao osnivač ili suosnivač u više sličnih programa kod nas i međunarodno.“

Statika muzeja i institucionalnoga života te dinamika izvedbenosti i neformalne edukacije čine se ponekad kao kontradiktoran, ali u svakom slučaju zanimljiv spoj koji u konačnici klizi u međuprostor, otvara nove teme dijaloga te na neki način i pridonosi propitivanju samog institucionalnoga okvira, rekao je Valenta te zaključio:

„Institucija služi korisnicima, a ne obrnuto i upravo je to stavka koja se tijekom vremena iskrenula i dovela u krizu stare institucionalne modele diljem svijeta. Današnja publika uglavnom ne želi da joj se docira, želi dijalog, a ne monolog koji upravo ovakve neformalne prakse pomažu započeti, pri čemu na neki način prisiljavaju institucije da uzmu u obzir potrebe svojih korisnika. S jedne strane kriza institucija iznjedrila je veliki broj različitih nezavisnih modela funkcioniranja, a upravo je njihov ulazak u instituciju, odnosno suradnja s institucijom, područje koje postavlja pitanje unutar oba sektora. Zanimljive, inovativne intervencije u različitim prostorima MSU-a koje nastaju kao rezultat takvog pristupa, u svakom slučaju pružaju zanimljivo iskustvo publici, izvođačima, ali i oživljavaju prostor muzeja ukazujući na različite mogućnosti njegova korištenja.“