Ponekad čovjek dobije jedan, naizgled jednostavan radni zadatak, da bi ulazeći sve dublje u materiju shvatio da tu ima materijala za nešto puno veće. To se dogodilo književnici Grozdani Cvitan, Šibenčanki koja je diplomirala kroatistiku i filozofiju, a dvije godine se bavila poviješću šibenskoga kazališta, kada su je iz HNK Šibenik angažirali da napiše nekoliko tekstova povodom otvorenja Memorijalne sobe Ive Brešana, velikog dramskog pisca, ali i prozaika. Uvidjela je da nitko nikada nije sistematizirao sve što je Brešan napisao i da nije lako odgovoriti ni na neka jednostavna pitanja kao što je broj izvedbi nekih predstava nastalih po njegovim dramama. Imala je uvid i u Brešanovu ostavštinu i korespondenciju s njegovim bitnim suradnicima kao što su Božidar Violić i Krsto Papić, njegovi studenti te Maksim Krstulović, slikar i sin političara Vicka Krstulovića. Pronašla je njegove dvije nikad objavljene i igrane drame i jedan roman i napisala nedavno objavljenu knjigu „Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan“.

Ivo Brešan živio je od 1936. do 2017. Diplomirao je 1960. jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu. Nakon toga je bio profesor u šibenskoj gimnaziji, a od 1983. do 2002. umjetnički voditelj šibenskog Centra za kulturu i Festivala djeteta. Prvu dramu „Četiri podzemne rijeke“ objavio je 1970. a postao je poznat po „Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja općina Blatuša“ koja je praizvedena 1971. u Teatru ITD. Ukupno je napisao 27 drama, 12 romana, pripovijetke, eseje i scenarije. Jednoj drami još se nije ušlo u trag.

Ivo Brešan predavao je Grozdani Cvitan filozofiju u šibenskoj gimnaziji. Iako je sam nije završio, mogao ju je predavati zbog nedostatka diplomiranih filozofa, a mnogi su zahvaljujući njegovoj živopisnoj nastavi i upisali studij filozofije. Autorica je dugo vremena radila kao novinarka te je nekoliko puta intervjuirala Brešana, ponešto ga je i poznavala.

Grozdana Cvitan istaknula je da je Brešan bio član Partije, ali to ga nije spriječilo da kritizira jugoslavenski socijalizam u djelu „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ jer je naprosto bio idealist koji nije odstupao od istine, a idealistički stav imao je i prema drami jer je smatrao da svaku dramu, ako je to moguće, treba objaviti tek nakon premijere predstave jer se u živoj izvedbi i tijekom režije neke replike promijene.

To mu je, priča naša sugovornica, uspjelo s ‘’Mrdušom’’, a nakon toga tek mnogo godina kasnije, jer nakon ‘’Mrduše’’ četiri godine nigdje nije mogao objaviti. A nove drame nisu se izvodile u tadašnjoj državi, nego izvan nje. Neke izvedene vani, primjerice ‘’Ledeno sjeme’’ praizvedeno i snimljeno u Poljskoj, ni do danas nisu izvedene kod nas. Napisao je on dramu „Predstava Hamlet u selu Mrduša Donja“ prije, ali je u časopisu ‘’Kolo’’ tog ljeta 1971. objavljena ona verzija koja je odigrana na proljeće u ITD-u. Grozdana Cvitan odgovorila je na pitanje što je bilo toliko sporno u toj predstavi:

„Hamleta je u predstavi unutar predstave igrao Škoko, čovjek čiji je otac završio u zatvoru jer je navodno pronevjerio državni novac. Ne samo da ga nije pronevjerio, on je bio partizan, čovjek od velikog ugleda, ali je smetao Bukari, glavnom negativcu, predsjedniku mjesne zajednice koji je tek na kraju rata ušao u partizane. To je ono što su svi prepoznali, postojali su ljudi koji su se pojavili na kraju rata i stvarne idealiste spremili u zatvor ili ih na bilo koji drugi način ponizili, sklonili s javne scene, ali o tome se nije govorilo. Kasnije su ljudi svugdje po Europi gdje se igrala predstava razumjeli o čemu se radi. Nakon premijere u Beču, gdje je proglašena uspjehom sezone, u Austriji je valjda napisano više tekstova o predstavi nego u svim zemljama socijalističkog istočnog bloka zajedno. ‘Mrduša’ je 5-6 godina igrana u Sofiji, a izašao je samo jedan tekst, da bi se predstava sačuvala i da ne privuče pozornost o njoj se nije pisalo. U najavama je Brešan predstavljen kao komediograf poput Branislava Nušića, a jedini tekst koji je izašao nakon bugarske premijere izašao je u časopisu ‘Teatar’ i bio je o scenografiji. Kao i kod nas, nitko nije govorio o sadržaju drame, da se ne bi netko prepoznao u tome, ali govorilo se kako skinuti dramu s repertoara zbog atmosfere koja se stvarala oko predstave. Nakon Hrvatskog proljeća Brešana se igralo s velikim rizikom, nakon siječnja 1973. to su se usudili samo Makedonci. “

Redatelj Vinko Brešan, sin Ive Brešana, iznimno je zadovoljan istraživanjem Grozdane Cvitan. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U siječnju 1973., kazala je naša sugovornica, trebala se pojaviti nova Brešanova drama, „Nečastivi na Filozofskom fakultetu“, a ona je bila još kontroverznija.

„Radnja je takva da su se udružili Crkva i Partija da bi zaustavili i onemogućili djelovanje profesora Fosnera s Filozofskog fakulteta. Brešan je iz kanonske književnosti crpio teme s kojima je intervenirao u suvremenost. U slučaju ‘Nečastivog’ to je Goetheov faustovski ugovor s đavlom koji daje neograničenu moć za života, a da bi se toj moći suprotstavili ujedinjuju se institucije koje su u socijalizmu bile na suprotnim stranama. Glumac Pero Kvrgić rekao je da su se na generalnoj probi prestrašili onoga što su igrali i odlučili ne izići s predstavom. To je trebalo također biti izvedeno u ITD-u, a redatelj je bio Joško Juvančić. Sve se napravilo da se ne pojavi ‘Nečastivi’ pa je Maksim Krstulović, urednik u ‘Vidiku’, jedan broj tog časopisa posvetio ‘Nečastivom’. On je smatrao da je Brešan poslije Marina Držića i Miroslava Krleže naš najveći dramski pisac. U međuvremenu je preselio u London jer ga je UDBA proganjala, kako je pisao Brešanu u pismima, ali je ostavio uređeni broj tog ‘Vidika’. Brešan se bojao za njega pa je povukao rukopis ‘Nečastivog’ iz tog časopisa, ali svejedno su ubili Krstulovića, ne zbog ‘Nečastivog’, nego jer je kao sin bivšeg ministra i idealist općenito znao previše. Nakon toga tek 1975. Ivo Družić u ‘Prologu’ piše tekst ‘Zašto objaviti Brešanov tekst’. Tobože ga je napadao, ali je zapravo ponovno skrenuo pažnju na njega i omogućio da ‘Nečastivi’ bude objavljen u tom Prologu. Međutim, oko Brešana je stvorena atmosfera straha pa je prva sljedeća drama izvedena kod nas bila ‘Smrt predsjednika kućnog savjeta’ 1978. u DK Gavella. Godine 1984. u Beogradu je zabranjena praizvedba predstave ‘Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507’.“

Grozdana Cvitan smatra da ljudi općenito ne moraju biti hrabri, ali da umjetnici moraju i da je Brešan zaista bio hrabar. Kako kaže, i nakon devedesetih, kad se već sasvim okrenuo pisanju proze, govorio je o raznim devijacijama u društvu, vojsci, Crkvi i ponovno ga se počelo prešućivati iz drugih razloga, a neki su napadali i film njegova sina Vinka Brešana ‘’Kako je počeo rat na mom otoku’’ za koji je Brešan napisao scenarij, govorili su da to nije dovoljno domoljubno. Nije bilo dovoljno što se, ističe autorica, kada je počeo rat, u dobi od 56 godina, prijavio u jedinicu hrvatskih umjetnika, svojevrsnu promidžbenu jedinicu, štoviše bio joj dozapovjednik. Svojedobno je napisala jedan tekst u „Zarezu“ o Brešanu pa joj je on zahvalio i rekao: „Evo, opet me prešućuju kao sedamdesetih.“

Redatelj Vinko Brešan, sin Ive Brešana, uvodno je rekao da je zadovoljan izgledom Memorijalne sobe Ive Brešana i da je to adekvatan prostor. Veseli ga što je dio tog prostora i njegove Sobe i šank jer je šank nezaobilazan dio životne scenografije Ive Brešana. Uostalom šank je važan, smatra Vinko Brešan, jer upravo šank predstavlja nadu da Soba Ive Brešana neće biti sterilni muzejski prostor, već živo mjesto. Ivo Brešan po njemu nikada nije spadao, niti danas spada, u muzej, već je dio života. On je HNK Šibenik ustupio više-manje svu njegovu pisanu ostavštinu i kompletnu njegovu biblioteku, njegov radni stol i niz predmeta koji su ga okruživali tijekom života. Nije ustupio još nekoliko rukopisa, ali i njih namjerava nakon nekog vremena predati Gradu Šibeniku. Smatra da njegovi rukopisi pripadaju javnost jer će, vjeruje, uvijek biti netko tko će proučavati djelo Ive Brešana i ti materijali mu trebaju biti dostupni, odnosno trebaju biti javni. Grozdani Cvitan je beskrajno zahvalan što se uhvatila tog posla i obavila, kako kaže, izvanredno istraživanje materijala i tekstova Ive Brešana koje je donirao Gradu Šibeniku, kao i materijala koje je sakupila na drugi način. “Rezultat je fantastično vrijedan znanstveni rad o Ivi Brešanu. Takvi znanstveni radovi su rijetki u Hrvatskoj i ja sam zapravo oduševljen knjigom. Gospođa Cvitan mi je u knjizi otkrila niz stvari koje ni sam nisam znao o svom ocu. A do objave ove knjige sam bio uvjeren kako znam sve.”

Što se tiče baštine Ive Brešana, kaže da su njegova djela danas itekako živa:

“Naime, ja kao nasljednik autorskih prava jako dobro znam koliki je interes za njegove drame i u svijetu i u Hrvatskoj. A interes za izvođenje njegovih djela postoji. U svijetu najviše u Poljskoj. U Hrvatskoj je prošle godine izvedena njegova drama ‘Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P.2507’ u Vinkovcima. Njegova drama ‘Julije Cezar’ se sprema postaviti na scenu HNK Šibenik, a njegova groteskna tragedija ‘Nečastivi na Filozofskom fakultetu’ predviđena je za premijeru idućeg proljeća u HNK Split. U Satiričkom kazalištu Kerempuh je ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’ od 2014. igrala 7 godina i uvijek je dvorana bila puna. A znam koliko glumci vole igrati njegove likove. Jednom, kad je on bio nezadovoljan percepcijom njegova zadnjeg romana, rekao sam mu da je on jedan od rijetkih pisaca koji se ne mora bojati budućnosti jer je potpuno jasno da se njegova ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’ vezuje ne uz komunistički sistem, već uz Shakespeareova ‘Hamleta’ i da će se njegov ‘Hamlet’ igrati do god će se igrati Shakespeareov, što garantira izvođenje njegove drame i za 300 godina. On je komentirao:’A šta mene briga šta će se izvoditi za 300 godina.’”

Odgovarajući na pitanje u kojoj ga mjeri očev opus i dalje inspirira, rekao je da je na trenutni natječaj HAVC-a predao filmski projekt „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“. Scenaristica tog filma je Željka Udovičić Pleština. “Tu sam grotesknu tragediju režirao u Kerempuhu 2014. i već tad sam osjetio potrebu da taj tekst adaptiram u film. Vjerujem kako ta drama itekako dobro komunicira s današnjim vremenom i namjeravam je adaptirati potpuno drukčije od načina kako ju je adaptirao Krsto Papić. Želim na specifičan filmski način istaknuti koliko je ta drama svevremena.”

Ivo Brešan bio je veliki hrvatski pisac, autor je 27 drama, 12 romana, pripovijetki, eseja i scenarija. FOTO: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Rekao je da je Ivo Brešan imao na njega utjecaj koliko i svaki otac ima na svoje dijete, ali da je specifičnost tog odnosa u tome što je njegov otac bio dramski pisac.

“I to dramski pisac koji je imao običaj da svoju novu dramu prvo pročita svojim prijateljima i suradnicima u svom stanu. Ja sam, otkad znam za sebe, uvijek pri tim seansama sjedio negdje sa strane i slušao te drame. A ta čitanja su bila beskrajno zabavna jer je Ivo Brešan, kao glumac amater, svaki lik čitao na svoj način. To što smo svi mi slušali su bile sjajne radio-drame u izvedbi jedne osobe – Ive Brešana. Nakon toga čitanja se o tim dramama u stanu raspravljalo, davali su se prijedlozi za poboljšanja, analizirao se svaki detalj…. Ivo Brešan je napisao 27 drama i ja sam najmanje 27 puta slušao njegova čitanja i analize tih drama nakon toga. E, pa da sam potpuno drvo, takva atmosfera bi morala utjecati na mene. Osim toga, Ivo Brešan je bio beskrajno tolerantna osoba. Svakoga je rado primao u kuću i razgovarao s njim, koji put na užas moje majke. Jedan dan bi vodio razgovore s velikim ljubiteljem Sovjetskog Saveza, a drugi dan s poštovateljem Ante Pavelića. Neki treći dan bi se družio s pametnim i razumnim čovjekom koji je toliko nekritički zaljubljen u Hrvatsku da postane blesav na samo spominjanje imena Hrvatska. Sve ih je moj otac primao u kući i slušao ih. Jer je on volio čovjeka sa svim njegovim manama. Vjerujem da mu je bilo pomalo žao tih ljudi jer je on vidio kako ti ljudi zapravo žive u suludim deluzijama. Pretpostavljam da ih je vidio kao likove iz književnosti i kao svaki dramski pisac pokušavao je razumjeti njihove motive.”

S kim se sve družio njegov otac, tko je sve od istaknutih ljudi iz kulturno-umjetničkog života dolazio u njihovu kuću?

“Njegov najbolji prijatelj u zadnjim godinama njegova života bio je Pero Mioč, prevoditelj i kazališni redatelj iz Šibenika. Prije toga se intenzivno družio s, prerano preminulim, Markom Perišićem, električarom iz Šibenika. Dijelili su sličan smisao za humor. Naravno, u našu kuću su dolazili i Krsto Papić, Veljko Bulajić, Božidar Violić i mnogo drugi i sa svima njima je moj otac prijateljevao. Zabavno mi je bilo slušati scenarističke dogovore Bulajića i njega. Tu su se iz radne sobe mogle čuti rečenice: ‘Njega ćemo ubiti’, na što otac odgovara: ‘Ne, bolje je da ga samo ranimo, a njegovu ženu silujemo’. Zvučalo je kao sastanak groznih razbojnika, a ne scenarista igranog filma. No činjenica da su u njegovo društvo spadali i umjetnici i električari s osnovnom školom i zanatom, govori koliko je Ivo Brešan bio otvoren čovjek. To je bila, vjerojatno, intelektualna atmosfera, ali i atmosfera u kojoj se svaki čovjek poštuje. Nadam se da me ta atmosfera obilježila. Netko me jednom pitao kako je bilo odrastati u sjeni velikog Ive Brešana. Iskreno sam odgovorio da ja to tako ne vidim jer Ivo Brešan nije stvarao sjene. On je obasjavao ljude oko sebe. Ja sam odrastao obasjan Ivom Brešanom.”

Odgovorio je i na pitanje koliko su bili sličnih, a koliko različitih, umjetničkih vizija i političkih stavova.

“Pripadali smo različitim generacijama, jasno. Zbog toga bi bilo jako neobično da smo potpuno istih umjetničkih vizija. To se najbolje vidi po filmovima koje smo voljeli. Neke smo voljeli zajedno, a neke koje sam ja obožavao on nije rado gledao. Ja nikako nisam mogao razumjeti da je on, pred kraj života, jednom mjesečno gledao trilogiju ‘Gospodar prstenova’. On, s druge strane, humor Monty Phytona uopće nije razumio. Njemu je to bilo dosadno, a meni je taj humor označilo odrastanje. Ali možda baš zbog svih tih razlika je dobro funkcionirala naša suradnja na dva filma koje smo zajedno radili: ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ i ‘Maršal’. Svaki put kad bismo se razilazili u idejama kako riješiti neku scenu, on bi se prilagodio mojoj ideji, ne zato što je mislio kako je moja ideja bolja, već zato što je znao da ću se ja kao redatelj morati suočiti s tom scenom i kako je bolje da u rješenje te scene ja vjerujem, jer samo tako ta scena može biti dobra. Što se tiče političkih stavova, Ivu Brešana s razlogom svrstavaju među ljevičare. No on je prvenstveno bio skeptik koji nije vjerovao ni u jednu ideologiju. I svaku je ideologiju propitivao kao humanist. Smatrao je da je svaka ideologija ograničavanje slobode čovjeka. Što sam stariji, sve sam bliži tom njegovu svjetonazoru.“

Martina Petranović s Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU istaknula je da, iako se ne može reći da Brešan nije dobro prihvaćen u hrvatskoj kazališnoj zajednici, čini se da ima još dosta prostora za unapređenja i pomake. Pregledom Brešanove ostavštine utvrđeno je da je jedna njegova drama, ‘’Sofist’’, o kojoj je sam autor u više navrata govorio, zasad zagubljena, potvrđena su dva dosad nepoznata dramska djela, ‘’Čovječja ribica’’ i ‘’Republika Rosamaris’’, a vidljivo je i da su neka njegova djela ostala u rukopisu ili neizvedena. Srećom, ističe, čini joj se da postupno i u teatrologiji i u kazalištu dolazi do ponovnog pojačanog zanimanja za Brešanov dramski opus. Ovako je objasnila značaj Ive Brešana za hrvatsku književnost i kazalište.

“Ivo Brešan iznimna je stvaralačka osobnost u kontekstu hrvatske dramske književnosti i kazališta i smatra se hrvatskim modernim klasikom, ne samo vrsnim dramatičarom već i istaknutim prozaikom i scenaristom koji je trajno obilježio hrvatsku književnosti i kazalište te film i televiziju. Dramska djela Ive Brešana na kazališnu su scenu donijela mnoštvo osebujnih pa i provokativnih likova duhovito i precizno ocrtanih njihovim jezičnim izričajem, groteskizirana, ironijska i intertekstualna otključavanja suvremene zbilje, bespoštednu kritiku društvenog sustava u kojem je pojedinac izložen represiji političkoga aparata i primitivizma sredine te sustavno oponiranje bilo kakvoj vrsti isključivosti i dogmatičnosti u korist slobodoumlja i kritičke misli. Moglo bi se reći da su zbog svih tih razloga jednako rado čitana i igrana koliko i žestoko napadana i osporavana, kao i njihov autor, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu”, zaključila je Martina Petranović.