UMIĆEVIĆ: 'Laž je da je MOL u Inu ulagao vlastita sredstva, MOL kao dioničar u Inu nije uložio ni centa, novac je uložila Ina iz poslovanja'

U intervjuu Večernjem listu Zsolt Hernádi ponovo je iznio cijeli niz manipulacija i laži, a to je za Nacional osim dva neovisna izvora javno potvrdio i naftni konzultant Jasminko Umićević, kojeg je Hernádi osobno prozvao u intervjuu.

Hernádi je izjavio:

„Posljednjih godina Inu smo razvili u uspješnu tvrtku i smatramo je sastavnim dijelom MOL Grupe, tamo smo upoznali jako dobre stručnjake koji vjeruju u našu zajedničku viziju i zajedno s njima želimo ostvariti naše ciljeve. Istovremeno, stekli smo dojam da se hrvatsku Vladu – svojom krivnjom ili ne – dezinformira o stvarnom stanju Ine. Najbolji primjer za to dogodio se 2014. godine, kada je tvrtki bivšeg zaposlenika Ine, gospodina Umičevića, Oil and Gas Consulting, povjereno da zajedno s A.T. Kearnyem izradi poslovnu studiju o Ini. Tadašnja Vlada za to je platila paprenu cijenu, gotovo milijun i pol eura. To je bilo toliko neozbiljno da su hrvatski odvjetnici odbili koristiti ovu ‘studiju’ čak i u arbitražnim postupcima.“

Jasminko Umićević je na to u komentaru za Nacional izjavio:

„Zsolt Hernádi, pravomoćno osuđeni kriminalac i bjegunac od hrvatskog pravosuđa, dao je intervju Večernjem listu u kojem je po običaju iznio gomilu neistina koje se tiču pravnog položaja MOL-a i njega osobno u odnosu na hrvatsko pravosuđe, upravljanje Inom i aktivnosti koje hrvatska vlada provodi u cilju ostvarivanja energetske sigurnosti i suverenosti RH. Usput se dotaknuo i moje malenkosti, valjda da pojača dojam, pa ću se i ja osvrnuti na te njegove tvrdnje, koje su uglavnom neistine i neutemeljene konfabulacije osuđenika, po onoj staroj da su zatvori puni nevino osuđenih.“

Umićević ističe da je upravo studija i analiza koju spominje Hernádi dokazala da je od ulaska MOL-a 2003. u vlasničku strukturu Ine, poglavito zbog lošeg upravljanja i MOL-ova utjecaja na poslovne tijekove i odlaganja nužnih investicija, Ina devastirana i minorizirana u odnosu na poziciju prije privatizacije i ulaska MOL-a kao kvazistrateškog partnera, a zapravo konkurenta.

„Hernádi insinuira da se podaci iz Studije AT Kearney i Oil and Gas Consulting nisu koristili u arbitražnim postupcima, što je notorna laž jer su ti podaci i analize itekako korišteni tijekom tih postupaka i upravo su ti podaci i analize bili temelj Presude ICSID-a za odbacivanja krivnje RH za povredu ugovora i odbijanja zahtjeva MOL-a za isplatom naknade štete u iznosu od preko 800 milijuna dolara. Naravno da Hernádi to zna i da ga to i žulja. MOL je, kao što je poznato, tužio Republiku Hrvatsku za naknadu navodne štete od milijardu dolara, a dosuđeno im je ‘samo’ 150 milijuna dolara, i to ne zbog štete koju bi eventualno pretrpjeli neotkupljivanjem Inina plinskog biznisa, nego zbog toga što ni Milanovićeva ni kasnije vlade nisu provele liberalizaciju tržišta prirodnog plina u Hrvatskoj“, pojašnjava Umićević.

I jedan od svjedoka iz tog procesa Nacionalu je potvrdio da je analiza AT Kearneyja korištena u oba procesa i da je u procesu pred ICSID-om hrvatskoj strani pomogla upravo ta i takva analiza, što je vidljivo i iz presude.

O Hernádijevim navodima o dezinformaciji Vlade, a pritom je mislio na Vladu Zorana Milanovića, koja je studiju koristila i za pregovore s MOL-om koje je MOL naprasno prekinuo, Umićević kaže:

„Gospodin Hernádi, kao i često do sada, podcjenjuje kapacitete hrvatske Vlade, koju se navodno može dezinformirati i to baš analizama poslovanja Ine. Studija ima preko 400 stranica podataka i analiza u čijoj je izradi sudjelovalo desetak vrhunskih stručnjaka iz Europe, Amerike i Hrvatske u razdoblju od šest mjeseci.“

Umićević je podsjetio da MOL poslovanjem Ine upravlja temeljem koruptivnog dodatka Međudioničarskom ugovoru za koji je u sudskom postupku pravomoćno utvrđeno da je nastao podmićivanjem bivšeg premijera Ive Sanadera od strane MOL-a, zbog čega su i Sanader i Hernádi osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.

Hernádi je u intervjuu ustvrdio da je svako međunarodno pravno tijelo koje je analiziralo njegov slučaj priznalo da je bio u pravu te da su dva neovisna međunarodna arbitražna suda, Komisija UN-a za međunarodno trgovačko pravo i Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova sa sjedištem u Washingtonu, utvrdili da nije bilo podmićivanja te da su „međunarodne sudske presude definitivno odlučile o ovom pitanju“.

„To je ono što je zapravo skandalozno. To ne pomaže pravnoj sigurnosti i međunarodnoj percepciji Hrvatske“, rekao je.

Umićević pojašnjava:

„Niti jedan međunarodni sud nikad nije raspravljao o slučaju Ina-MOL,već isključivo arbitraže. Obje arbitraže, UNCITRAL i ICSID, postupke vode u skladu sa svojim internim pravilima i to nisu sudski postupci, kako navodi Hernádi, već alternativni načini rješavanja sporova s puno manje formalnog postupka i nemaju ovlasti odlučivati u kaznenim stvarima, za razliku od redovnih sudova neke zemlje. U Hrvatskoj su u konkretnom slučaju provedeni sudski postupci kojima je pravomoćno, u višestupanjskim postupcima po žalbama aktera, utvrđeno da je MOL do prava upravljanja Inom došao na koruptivni način.“

Umićević upozorava da Hernádi manipulira i lako provjerljivim podacima tvrdeći i da je Europski sud za ljudska prava i njemu i mađarskom sudu dao za pravo i odbio zahtjev za izručenjem Hrvatskoj. No Umićević je naveo citat iz presude na koju se referirao šef MOL-a, a u kojoj se kaže:

„Sud je ponovio da pojedinci koji se žale na povredu svojih prava prvo moraju svoj slučaj dovesti pred nacionalne sudove, sve do najviše razine nadležnosti. Konkretno, pojedinac mora uložiti pritužbu zbog navodne povrede na način koji ne ostavlja sumnju da je pritužba koja je tada podnesena Europskom sudu zaista bila iznesena na domaćoj razini. Međutim, ustavne pritužbe gospodina Hernadija nisu se izričito oslanjale na Članak 2 Protokola br. 4 niti su uključivale bilo kakve specifične argumente o povredi slobode kretanja. Gospodin Hernadi se samo površno referirao na činjenicu da je izdan Europski uhidbeni nalog, ograničavajući se na osporavanje tumačenja relevantnog domaćeg zakona o pitanju kada se može izdati nalog za pritvor kako bi se spriječilo izbjegavanje pravde od strane optuženika. Sud nije smatrao da je njegov zahtjev za obustavom naloga za pritvor prikladno iznio pritužbu pred Ustavnim sudom, iako je spomenuo Europski uhidbeni nalog i njegove posljedice po njegovu slobodu kretanja izvan Mađarske. Sud je zaključio da gospodin Hernádi nije iscrpio domaće pravne lijekove, što znači da nije dao priliku hrvatskim vlastima da riješe navodno kršenje Konvencije. Stoga je odbio prijavu kao nedopuštenu.“

Te Umićevićeve navode Nacionalu je potvrdio i jedan visoki izvor blizak Ini koji je želio ostati anoniman, ali je sve ako bude potrebno spreman ponoviti na sudu:

„Tko kaže da je svako međunarodno tijelo koje je analiziralo situaciju oko Ine reklo da je Hernádi u pravu i da nije bilo davanja mita – to je laž! Jer nijedno međunarodno tijelo nije komentiralo meritum presude, a ni arbitražni pravorijeci isto nisu ulazili u komentare presude. UNCITRAL-ova arbitraža se pozvala na vraćanje presude na ponovno suđenje i donijela je odluku bez da je sačekala pravomoćnu i od Ustavnog suda potvrđenu odluku, ali ni donesena arbitražna presuda nije rekla da nije bilo mita, nego je rekla samo da temeljem dosadašnjih presuda UNCITRAL ne može suditi o mitu, dok ICSID-ova presuda mito nije uzimala kao bitno za sami spor, ali samim odbijanjem većine MOL-ovih zahtjeva u presudi ICSID je više potvrdio davanje i primanje mita nego što ga je odbio.“

Taj je izvor rekao kako je znakovito da je Hernádi spomenuo Jakšu Barbića, hrvatskog člana na arbitraži UNCITRAL-a, koji je glasao protiv svoje zemlje.

„Hernádi spominje Jakšu Barbića i njegovo sudjelovanje na arbitraži UNCITRAL-a. To što je on rekao, da je sve čisto u MOL-ovom neizvršenju obveza u Ini, u najmanju ruku kontradiktorno je s izjavama istog tog vrlog profesora koji je prije arbitraže davao izjave da je MOL-ov model upravljanja Inom protuzakonit. Dakle, cijela Hrvatska trebala bi znati da se profesor Barbić, unatoč nizu dokaza i prijašnjih izjava, u presudi izjasnio suprotno prijašnjim stavovima, i time se odlučio izjasniti za odluku koja nije uvažavala sve činjenice i koja je štetila strateškim interesima RH”, pojašnjava Nacionalov izvor.

Isto tako, taj izvor pobija Hernádijeve tvrdnje da su hrvatski sudovi donijeli presudu samo na temelju svjedočenja Roberta Ježica:

„To je notorna laž. Niz svjedoka je potvrdio kako je hrvatska strateška naftna kompanija predana MOL-u sa štetnim posljedicama samo za RH, a onda je niz dokaza gotovo nedvojbeno dokazivao da je mito dano, a Robert Ježić je bio samo jedan od tih svjedoka.“

Umićević se osvrnuo i na Hernádijevu izjavu da je MOL posljednjih godina Inu razvio u uspješnu tvrtku koju smatraju sastavnim dijelom MOL Grupe:

„MOL Grupa kao poslovni entitet ne postoji i Ina ne može biti član MOL Grupe bez obzira na postojanje koruptivnog Dodatka Ugovoru iz 2008. godine. A da je MOL razvio Inu, to su tlapnje. Naime, od MOL-ova preuzimanja kontrole nad Inom 2009. do danas, gotovo svi naturalni pokazatelji poslovanja kompanije su značajno smanjeni, između 20 i 50 posto. Proizvodnja ugljikovodika, na primjer, pala je za 50 posto, prerada nafte za 35 posto, a prodaja derivata na domaćem tržištu za 30 posto. Najveću uštedu ostvarili su zatvaranjem rafinerije Sisak i prodajom i odvozom Inine nafte s hrvatskih naftnih polja u Mađarsku. Također, ostvarili su i veliku uštedu rješavanjem i smanjenjem broja zaposlenih radnika u Ini, s cca 16.500 na današnjih oko 9700, što je gotovo 40 posto, odnosno 7000 radnika. To je broj radnika zaposlen u jednoj Podravci. To su stvarno ‘impresivni’ rezultati nakon 14-godišnje vladavine MOL-a nad hrvatskom strateškom energetskom kompanijom.“

Hernádi je rekao i kako je od 2009. u Inu uloženo gotovo četiri milijarde eura.

No Umićević tvrdi:

„MOL kao dioničar nije u Inu uložio niti centa – zna se kako dioničari ulažu u tvrtku, povećanjem kapitala, dokapitalizacijom. Ali MOL nikada nije, a niti drugi najveći dioničar, hrvatska Vlada, sudjelovao u povećanju kapitala Ine koji još od prije privatizacije 2003. iznosi devet milijardi kuna, odnosno oko 1,2 milijarde eura. Što se tiče navodnog ulaganja četiri milijarde, ispravno je reći i prava je istina da je taj novac uložila Ina, što iz vlastitog poslovanja ili pak izdavanjem obveznica, ili iz kredita poslovnih banaka. Koliko mi je poznato, MOL je 2010. kreditirao Inu u iznosu od 100 milijuna dolara, a na taj je iznos kao prava sestrinska kompanija zaračunao ‘fer’ kamate u visini od 14 posto. Taj mu je kredit Ina vratila. Inače, Mol i Hernádi u svoja ulaganja također godinama navode i ubrajaju i iznos od oko 1,5 milijardi eura, cca 10 milijardi kuna, koliko su ranijim vlasnicima tih dionica Ine – državi, fondovima i malim dioničarima – platili kao protuvrijednost tih dionica. To ulaganje nema nikakve veze s ulaganjem u Inu. Da zaključim, laž je da je MOL u Inu ulagao vlastita sredstva.“

To je potvrdio i Nacionalov izvor koji kaže da je laž da je Ina 2009., kad ju je MOL preuzeo, gotovo otišla u bankrot te da Hernádi prešućuje da je Ina iz vlastitog zaduženja vratila dug kreditom.