Krležino „Kraljevo“ u povijesti zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella ima posebno mjesto. Predstava Dina Radojevića, premijerno izvedena 1970., odigrana je do 1982. 173 puta, gostujući na mnogim pozornicama te okupljajući velika glumačka imena. Nakon pune 54 godine „Kraljevo“ se ponovno izvodi, a premijera je 29. veljače, ovoga puta u režiji Krešimira Dolenčića. U autorskom timu predstave su i dramaturg Dubravko Mihanović, scenografi Deni Šesnić i Marta Dolenčić, kostimografkinja Tea Bašić Erceg, skladatelj Stanko Juzbašić, koreografkinja Silvia Marchig te suradnik redatelja Vid Balog.

U predstavi koja, prema Krležinu tekstu, prikazuje zaostalost i primitivizam, ulogu Anke igra Lara Nekić, mlada glumica kojoj je to debitantska uloga u Gavelli. Rođena je u Zagrebu, ali osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zadru. U Zagreb se vratila nakon srednje škole te diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti. Glumom se počela baviti u Zadru, u Kazališnoj udruzi Igrajmo se, u koju se upisala još u drugom razredu osnovne škole.

NACIONAL: U Gavelli igrate u predstavi „Kraljevo“, koja se u tom kazalištu nije igrala 54 godine. Kakva su vam iskustva s Gavellom i s ovim tekstom?

Ovo je moja prva suradnja s Gavellom. Zahvalna sam na svim glumicama i glumcima, suradnicama i suradnicima s kojima imam priliku raditi; a to je doista velik broj ljudi, kako i priliči „Kraljevu“. Mnoštvo okupljenih umova i osobnosti prepunih iskustva savršena su prilika za otkrivanje i učenje, stoga sam je nastojala dobro iskoristiti.

Već u prvoj didaskaliji Krleža nas uvodi u megalomaniju i kaos, koji za uspješno uprizorenje iziskuje upravo suprotno – red, rad, disciplinu i razumijevanje. Na prvoj probi bili smo pozvani upravo na takav pristup, koji smo prihvatili, obgrlili i tako zaronili u zabavan rad na predstavi.

Lara Nekić kao Anka i glumac Gavelle Darko Milas koji igra Herkulesa. FOTO: Gavella

NACIONAL: Uloga Anke jedna je od najpoznatijih, a vi je igrate nakon što ju je igrala Semka Sokolović Bertok. Pretpostavljam da nemate želju ikoga kopirati, ali sigurna sam da se Semka često spominje. Kako ste doživjeli Anku i je li teško igrati takvu ulogu?

Vjerujem da kopiranje u kazalištu nije moguće, stoga nisam osjećala pritisak u radu na takvoj ulozi. Pristupila sam joj kako pristupam i svakoj, detaljnom analizom u odnosu na režiju i zajednički cilj predstave. Zaintrigiralo me kako Krleža za opis njenog vanjskog i unutarnjeg bića nije iskoristio jedan pozitivan epitet. Što se onda krije u ženi koja je, takva, pokretač jednog ljubavnog trokuta? Koja, kao takva, privlači i grabi? Draže mi je reći da je igranje takve uloge izazovno, prije nego teško, što je u skladu s mojim glumačkim apetitima. Pristupila sam joj iskreno i zaigrano u funkciji slaganja šire i važnije slike.

NACIONAL: Što vam je u fokusu kad igrate Anku?

U fokusu mi je održati se prisutnom u trenutku, uz sve zadatosti režije i teksta. Temelj za ulogu sam izgradila, potkovala sam se informacijama i radom, sve što mogu dalje činiti na sceni jest održavati se svježom i ne prepustiti se automatizmu.

NACIONAL: Kao i cijelo „Kraljevo“, Anka je lik kojim Krleža prikazuje zaostalost, primitivizam, malograđanštinu. Zašto je važno govoriti o tim stvarima? Nažalost, danas su i te kako aktualne.

Kamo sreće kada bi barem jednom čovjeku u publici poslužili kao zrcalo, makar na jednu sekundu, učinili bismo mnogo. Važno je da u kazalištu progovaramo o mogućoj istini i nadamo se da će ljudi do neke mjere iz njega izaći promijenjeni. Pojedinci kojima je potreban šamar stvarnosti i koji doprinose postotku zaostalosti, primitivizma i malograđanštine, rijetko i posjećuju kazalište, ali to nije razlog da odustanemo od pokušaja promjene. Sliku društva treba servirati na stol kako bi svi vidjeli sviđa li im se okus istog i žele li nešto novo i drugačije.

NACIONAL: Redatelj je Krešo Dolenčić, s kojim ne samo da ste već radili već ste od njega puno naučili, zar ne?

U Krešinoj sam klasi diplomirala, uz to mi je bio i mentor pisanog diplomskog rada, ali moje učenje od njega ne prestaje. Od njega sam naučila biti nezasitna učenjem i napretkom. Sa sigurnošću mogu reći da je on najsvestranija osoba koju poznajem. Pun je iskustava, kazališnih i životnih, pun je priča, informacija, zabavnih dosjetki i sve to s radošću dijeli s drugima. Uz sve informacije koje frcaju iz njega, i dalje je pun pitanja, želje za novim i želje za istraživanjem. Inspirativno je biti u njegovu energetskom polju.

NACIONAL: Iza sebe već imate dosta predstava, a tri histrionske zaredom poseban su uspjeh, rekla bih. Nije lako u kontinuitetu igrati dva mjeseca svakoga dana. Dobra je to škola i iskustvo, kako doživljavate Histrione?

Histrioni su za mene, prije svega, od sentimentalne važnosti, tamo sam prvi put glumila u Zagrebu izvan Akademije. Uz to sam imala sreće svake godine raditi s predivnim ljudima koji su postali moja druga obitelj. Volim Histrionsko ljeto nazivati malom školom glume. Takvo iskustvo ne možemo proživjeti na Akademiji, stoga ga cijenim i smatram da je bilo ključno u izgradnji moje glumačke hrabrosti. Isto tako, ono je veliki test za održavanje živosti i svježine unutar formata koji lako čovjeka odvede u ponavljanje.

‘Kad igram Anku u fokusu mi je održati se prisutnom u trenutku, uz zadatosti režije i teksta’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Učite li iz svake uloge? Što ste naučili iz uloge Anke i iskustva s Krležom?

Učim iz svake uloge i iskustva. Kroz ovo iskustvo prisjetila sam se važnosti strpljenja prema sebi.

NACIONAL: Zašto je važno igrati Krležu, ali i općenito hrvatske pisce, klasične i suvremene?

Prvenstveno jer su upravo najveći pisci i najvažniji tekstovi neke nacije možda i najbolji odraz duha, kulture i navika tog dijela svijeta. A održati ih živim možemo jedino kontinuiranim postavljanjem tih tekstova na scenu. Ti tekstovi tektonske su prirode, oni su odraz našeg identiteta, kao i točka prepoznavanja. A samim time nude idealnu platformu za uvijek nov uvid u trenutačno stanje. Svojevrsni rendgen stanja u društvu.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili posvetiti glumi?

Ta odluka se kuhala u meni kroz cijelo moje odrastanje. Presudno je bilo shvaćanje da gluma objedinjuje sve znanosti o čovjeku. Ona je neiscrpno polje istraživanja svega stvarnog i nestvarnog, a sve to kroz rad na sebi, ono najbliže čovjeku.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon „Kraljeva“?

Nakon „Kraljeva“ bacam se na rad na predstavi „San ljetne noći“ u režiji Renea Medvešeka i dramatizaciji Sare Stanić Blažević. To je bio glumački ispit s druge godine preddiplomskog studija klase Medvešek, koji je pred kraj prošle godine otkupilo Gradsko kazalište Požega u koprodukciji s Teatrom EXIT, a premijera u Požegi već nam je 27. ožujka.

NACIONAL: Rekli ste jednom prilikom da je edukacija ključna za društvo, pa tako i za kazalište, o čemu i Krleža govori u ovom tekstu. To je definitivno jedno od važnijih pitanja u hrvatskom, ali ne samo u hrvatskom društvu. Rekli ste i da je kazalište jedna od vodećih sila u borbi protiv uskogrudnosti, diskriminacije i zaostalosti. Zašto vi volite kazalište i kako se osjećate na sceni?

Ne mogu dati jedinstven odgovor na to pitanje, a kada bih počela nabrajati sve faktore, sigurna sam da bih premašila format ovog intervjua. Možda zato što je kazalište sve što postoji i ne postoji, zato što pruža mogućnost poigravanja sa stvarnošću i vremenom, zato što u kazalištu možemo sve što u fizičkom svijetu ne možemo. Tako je i s osjećajima na sceni – nema jednog stalnog, oni su sveobuhvatni.