Objavljeno u Nacionalu br. 475, 2004-12-21

Pulsko brodogradilište Uljanik već sada ima 200 milijuna dolara ugovorenih izvoznih poslova za sljedeću godinu, a menadžment trenutačno provodi posljednju fazu tehnološke obnove nakon koje bi se brodogradilište moglo privatizirati

Hrvatska brodogradnja, nekad vodeća gospodarska grana države, u posljednje je vrijeme uglavnom poznata po velikim gubicima i brojnim aferama. Visokim državnim subvencijama umjetno se na životu održavaju mastodontska postrojenja koja i dalje imaju gubitke, a riječki Viktor Lenac gasi se unatoč golemim sredstvima koja dobiva od države. Međutim, postoji i jedna svijetla točka, brodogradilište Uljanik u Puli. Ne samo da je riječ o najuspješnijem hrvatskom brodogradilištu, nego na račun Uljanika dobre poslovne uspjehe postižu i mnogi domaći kooperanti kojima Uljanik neprestano otvara nove poslove.

POSAO S TALIJANIMA Uljanik je nedavno s talijanskim naručiteljem počeo pregovore o projektu za 2008. vrijednom više od 70 milijuna dolara RADOLOVIĆ O POVRATKU U RUSIJU ‘Brodogradnja bi propala da se povukla s ruskog tržišta; s Rusima nikad ne gubite, no ne smije se ni mnogo profitirati’ IZNAD OČEKIVANJA U Uljaniku očekuju da će sljedeće godine umjesto planiranih pet isporučiti sedam brodovaPod vodstvom Karla Radolovića, koji to poduzeće vodi dulje od 25 godina, što je već samo po sebi kuriozitet za hrvatsko gospodarstvo, Uljanik ulaže 20 milijuna kuna u karlovački Adriadiesel, čime na najbolji način opravdava mišljenje kako bi brodogradnja morala biti jedan od zamašnjaka napretka hrvatskoga gospodarstva. Adriadiesel već godinama grca u gubicima, ali unatoč tome, priprema projekta dokapitalizacije poduzeća u završnoj je fazi. Dio od 20 milijuna kuna usmjerit će se u obrtna sredstva, a ostatak u razvoj i modernizaciju tvornice. U Adriadiesel Uljanik ulazi u suradnji s MAN-om, jednim od vodećih svjetskih proizvođača brodskih motora. Prema Radoloviću, motiv investicije je da se zadrži jedina hrvatska tvornica pomoćnih brodskih motora, koja radi za cjelokupnu nacionalnu brodogradnju, i pomogne njen razvoj. Radolović smatra kako Adriadiesel u domaćoj brodogradnji ima sigurno tržište. Trenutačno ima pedesetak narudžbi za motore koje su naručila domaća brodogradilišta. Kako proizvodnja ne bi stala, Uljanik je uskočio s pozajmicom, i sve to prije realizacije dokapitalizacije. Zahvaljujući Uljaniku, svim radnicima Adriadiesela isplaćene su plaće i osigurana sredstva za nabavu potrebnog repromaterijala. Radolović ne sumnja da će Adriadiesel ubrzo postati uspješna tvrtka, i s obzirom na to da već dobro poznaje njihov proizvod i položaj na domaćem tržištu i u zemljama istočne Europe, ne sumnja u isplativost uloženih 20 milijuna kuna. Rijedak je slučaj da jedna hrvatska tvrtka, osobito brodogradilište, svojim ulaganjima iz problema izvlači drugu hrvatsku tvrtku.

Jedna od tajni uspješnosti Uljanika je i ovogodišnji iznimno oštar program racionalizacije i povećanja konkurentnosti, što se odražava na bitno skraćenje rokova gradnje kao poslovni prioritet. Danas se u Uljaniku brod gradi prosječno od šest do šest i pol mjeseci, čime se otvorio prostor za potpisivanje novih ugovora za 2007. Radolović kaže da će se ti ugovori uskoro realizirati. S jednim talijanskim naručiteljem počelo se pregovarati i za 2008. Riječ je o projektu čija će cijena biti veća od 70 milijuna dolara. Uljanik namjerava povećati suradnju i s ruskim tržištem, koje je posljednjih godina dijelom neopravdano zanemareno u Hrvatskoj. Međutim, u Uljaniku ga smatraju najvećim i najbogatijim tržištem. Radolović smatra da bi brodogradnja propala da se povukla s ruskog tržišta. Cijeli rat su stizale narudžbe iz Rusije i to ih je održalo na životu. Radolović kaže: “S Rusima nikad ne gubite, no ne smije se ni mnogo profitirati. Ali zato dobivate vrlo stabilnog i čvrstog kupca.” To su u pulskom brodogradilištu prepoznali, stoga danas i jesu uspješna tvrtka. Za 2005. već imaju dogovorenih 200 milijuna dolara izvoza, a strategija im je te brodove napraviti za 190 milijuna dolara. Pola od tih brodova već je napravljeno, te se otvara prostor za nove ugovore.

Premda sama gradnja broda traje prosječno od šest do osam mjeseci, od potpisa ugovora do isporuke broda prođu dvije godine. Da bi se ugovor realizirao u isplativom roku, priprema i organizacija proizvodnje mora biti savršena. Gradnja broda na navozu je najsporija i najskuplja. U Uljaniku očekuju kako će sljedeće godine umjesto planiranih pet isporučiti sedam brodova. Zahvaljujući kraćem roku gradnje, tekući ugovori poboljšavaju se kroz bonuse. Svaki dan ranije isporuke broda nosi oko 20 tisuća dolara. Partneri su zadovoljni jer prije dobivaju brod, obavljaju posao i ostvaruju profit, te brodogradilište za to primjereno nagrađuju. Novi ugovori Uljanika poništavaju i problem tečaja dolara jer se cijena broda formira prema današnjem odnosu dolara i eura, te je bitno smanjena mogućnost negativnog utjecaja promjene tečaja dolara.

Čest problem hrvatske brodogradnje je i nemogućnost utjecanja na vrijeme sklapanja ugovora; da se ne izgubi posao, ugovori se često potpisuju i u objektivno nepovoljnim trenucima. U Uljaniku se dva mjeseca raspravljalo i analiziralo kako bi se definirao početak pregovora za 2008. Radolović taj potez smatra rizikom uprave, hoće li ona procijeniti da je u određenom trenutku isplativo prodati brod ili ne. Procijenjeno je da se za 2008. može i dalje ugovarati, ali pod uvjetima koji će povećati rezervu kapitala. Radolović Uljanikove rezerve ocjenjuje fantastičnima, što poduzeću daje mogućnost da proizvodnju samo financira u velikim postocima. Trenutačno taj postotak iznosi oko 65 posto. Za jedan posao vrijedan 600 milijuna dolara podignut je kredit od 70 milijuna dolara, što je u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima zanemariva svota.

Prošle godine u pulskom brodogradilištu najviše su se bavili pripremama za privatizaciju, neovisno o tome hoće li do nje doći ili ne. Radolović smatra da je Uljanik spreman za privatizaciju. Pri kraju je druga od tri faze tehnološke obnove brodogradilišta. U prvoj fazi su izrađene hale za obradu lima i tri nove hale za bojenje sekcija, a uskoro će se na navoz ugraditi i velika mosna dizalica, čime bi bila okončana druga faza obnove. U trećoj fazi tehnološke obnove u brodogradilište je uveden informatički sustav Mars, kojim je cijelo brodogradilište integrirano u jedinstvenu informatičku mrežu. Jedini problem koji Radolović u mogućoj privatizaciji vidi jest problem pomorskog dobra. Uljanik je vlasnik pomorskog dobra, te želi da se taj problem raščisti. Radolović nije sklon potpunoj privatizaciji brodogradilišta, a osobito ga je strah spekulativne privatizacije. On smatra da je brodogradnja strateški interes Hrvatske, zato se privatizaciji mora oprezno pristupiti. Uljanik nije mnogo uzimao od države, osim uobičajene podrške za izvoz i brodogradnju. Još od 1997. to poduzeće funkcionira od vlastitih sredstava. U Uljaniku smatraju da su jako dobro pripremljeni za ulazak u Europsku uniju, te kako u Europi nema brodogradilišta na sličnom tehnološkom nivou koje bi se moglo uspoređivati s Uljanikom.

Uljanik je njegov menadžment zamislio kao brodogradilište montažnog tipa. Najveći dio obavlja se u zasebnim tvorničkim halama, a na navozu će se te odvojene sekcije samo spajati. Gradnja broda na navozu je spora i skupa, a rad težak. Za radnika je mnogo lakše raditi u hali, što pokazuje i iskustvo stranih brodogradilišta. Uspostavljena je i široka mreža malih partnera, koji su spremni promptno reagirati na potrebe Uljanika. Tako se izbjegavaju skladištenje i veliki popratni troškovi, a male partnere se kontinuirano zapošljava. U Uljaniku je trenutačno 3000 zaposlenih i 800 kooperanata, a smatra se da više od polovice stanovnika Pule financijski izravno ovisi o brodogradilištu.

Uljanik je jedinstvena tvrtka u Hrvatskoj po tome što već nekoliko godina ima odjel za intelektualni kapital. Iako je u svijetu već uobičajeno izračunavati intelektualni kapital tvrtke, koji sve više ulazi u vrijednost tvrtki u svijetu, a možda je i važniji od materijalnih sredstava, u Hrvatskoj se o njemu malo zna. Odjel vodi Klaudio Tominovic, jedini direktor intelektualnog kapitala u Hrvatskoj. Svakom Uljanikovu zaposleniku otvorene su mogućnosti nadopunjavanja znanja i dodatnog obrazovanja u samom brodogradilištu. Menadžment kontinuirano organizira stjecanje onih znanja za koja se misli da su potrebna. Odjel za intelektualni kapital ima neograničene mogućnosti financiranja obrazovanja i ideja, u smislu racionalizacije troškova. Ako se ustanovi da neka ideja donosi smanjenje troškova i poboljšanje rada, time i veći profit, menadžment je bespogovorno prihvaća.