Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u petak je za nacional.hr analizirao potrebu Ukrajine za teškim oružjem, kako bi mogla vratiti okupirani teritorij. Prenosimo analizu bivšeg ukrajinskog veleposlanika:

“Ukrajini je kao kisik za ranjenika potrebno teško naoružanje. Poslije višemjesečnih diskusija kod zapadnih saveznika ovo oružje napokon je stiglo u ruke ukrajinskih vojnika, ali dosta ograničene količine. To je omogućilo ukrajinskoj vojsci zaustaviti ofanzivu ruske armije koja je svaki dan u teškim borbama pomalo nešto dobivala od ukrajinskih teritorija. Sada je ruska vojska stala i nema napredovanja. Ali za Kijev je ostalo najbitnije i najteže pitanje povratka osvojenih teritorija i to u teškim bitkama. Za ofenzivne operacije treba imati prevagu u artiljeriji, tenkovima, borbenim avionima, a toga ukrajinska armija još nema dovoljno.

Na žalost, europske zemlje počele su smanjivati opseg vojne pomoći Ukrajini, što može dovesti do opasne situacije zamrzavanja linije fronte na terenu. To apsolutno odgovara interesima Moskve koja je već zauzela 20% ukrajinskog prostora, srušila ukrajinsku infrastrukturu od gotovo trilijun dolara, i dobila ukrajinske prirodne i materijalne resurse vrijedne 14 trilijuna dolara. Sada bi ukrajinska vojska trebala krenuti u kontraofenzivu, a niz europskih zemalja u ovo kritičko doba objavilo je da više ne mogu ništa dati za ukrajinske vojnike. Pri tome je Putin otvorio svoje strateške rezerve, gdje su bili na konzervaciji tenkovi, artiljerija, avioni i oklopna vozila. Doduše, ne najnovijih modela, ali potpuno spremnih za suvremeni konvencionalni rat. Moskva je također zamolila Minsk da svo teško sovjetsko naoružanje starih obrazaca, ali potpuno novo i bez korištenja, koje je na konzervaciji u bjeloruskim rezervama, preda ruskim vojnicima. Kremlj je također kupio 200 teških bespilotnih letjelica u Irana i tako popunio svoj vojni arsenal, koji je imao dosta gubitaka na ukrajinskim ratištima. Tako sada ruska strana dobiva ogromnu prevagu u teškom naoružanju, a klimava Europa daje za Ukrajinu neke tenkove, i to ne nove, i artiljeriju, komad po komad, kad treba stotina za stotinom.

Dvadeset visoko pozicioniranih američkih generala i diplomata u rangu veleposlanika kritiziraju Bijelu kuću za nedostatnu vojnu potporu Ukrajine. Oni su napisali predsjedniku SAD Joeu Bidenu otvoreno pismo da bi američka administracija trebala hitno dati dozvolu za eksport u Ukrajinu projektila HIMARS s dometom 300 kilometara, te također razmotrila mogućnost pojačati opskrbu naprednim teškim naoružanjem. Oni su obznanili poznate stvari: da oružje isporučeno Ukrajini može potpomoći zaustaviti daljnji prodor ruske vojske, ali nikako ne daje mogućnost vratiti privremeno okupirani teritorij. Da prevedem na obični jezik: naoružanje, dobiveno u teškim mukama od zapadnih saveznika, dozvoljava Kijevu da ne padne pod ruskim pritiskom, ali daleko od toga da će imati mogućnost pobijediti. Neke zapadni analitičari ocijenili su da sada Washington ima slobodnih 48 aviona F-15 i 47 aviona F-16 Falcon koji su odlukom Kongresa dekomisionirani. Ukrajinski avijatičari već su prošli neophodnu obuku. Ako je previše prepreka za isporuku F-16, F-15 bi bili dobro došli za pojačanje ukrajinskih zračnih snaga. Ali sada, izgleda, prevagu u utjecaju na Washington, Paris i Berlin imaju snage koje su od početka bile za iscrpljivanje ruske strane, ali ne dovođenja u poziciju povlačenja njihove vojske iz Ukrajine.

Moskva je to osjetila i poslala poruke spremnosti završetka rata praktički pod njihovim uvjetima. To su odmah krenuli objaviti prijatelji Kremlja Viktor Orban i Gerhard Schroeder. Sada se toj pjesmici pseudo-mira priključio i Erdogan. Turski predsjednik je za to da rat završi diplomatskim putem, za pregovaračkim stolom, a recite tko je protiv. Samo Orban, Schroeder, Erdogan „elegantno zaboravljaju“ obznaniti važnu i jednostavnu stvar: da se ruska vojska mora vratiti na pozicije 24. veljače ove godine. Ali to njima izaziva grč u grlu. Na prvi pogled borci za mir, a zapravo nisu protiv da Rusi uhvate dio ukrajinskog teritorija. Ukrajinski narod dobro vidi ovo ponašanje i smatra to u najmanju ruku nekorektnim, a u stvari kao prikrivenu podršku agresoru. Za to mora znati međunarodna javnost i dati svoju ocjenu takvim inicijativama. Jasno da ima još puno europskih političara koji samo šute, a šutnja u toku ubojstva starog europskog naroda je sudjelovanje u zločinu.  A za zločin mora doći i kazna i to ne obavezno u pravnom smislu. Ravnodušnost prema ubojstvima nevinih ljudi može se vratiti na tebe, tvoju obitelj i narod. To je poznato u povijesti.

Ukrajinci nisu naivni da im svi nešto moraju pomagati. Zahvaljujemo svima koji su to učinili. Ali napominjem da su SAD, Velika Britanija i Francuska dali garancije teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, kad se Kijev odrekao trećeg u svijetu nuklearnog potencijala, koji je sumarno bio triput veći nego engleski, francuski i kineski zajedno. Uzeli su nam nuklearno oružje, i sami su inzistirali da ga Kijev preda Rusiji, koja tim oružjem prijeti i Ukrajini i cijelom svijetu. Tako Ukrajina očekuje da, zauzvrat onome što je uradila u prvoj polovici 90-ih godina, dobije stvarnu vojnu podršku od Washingtona, Londona i Pariza, i to ne ne zbog toga što netko voli Ukrajinu, nego prema logici danih obećanja. Zapadni svijet je za 28 godina uštedio trilijun dolara zbog odsustva nuklearne opasnosti od strane Kijeva, i to samo za garanciju teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Obvezu ima i Kina, koja je također garantirala teritorijalni integritet Ukrajine, ali Ukrajinci ne osjećaju da Peking želi urazumiti Putina da povuče svoju vojsku iz Ukrajine. Mi ne kupujemo priče o krivnji treće strane za rusku invaziju. Svatko mora odgovarati za svoje Zlodjelo. A znak Z – Zlo sada je simbol ruske okupatorske vojske. Krivac ovog rata vidljiv je iz svemira, a tko to ne vidi čak ni izbliza, neka kupi obične, a ne političke naočale, da vidi more ukrajinske krvi, ali i borbenost duha naroda za njegovu neovisnost.”