Nedugo nakon kubanske revolucije 1962. godine „El Comandante“ Fidel Castro je odlučio da će sport u toj karipskoj državi ostati na razini amaterizma. To konkretno znači da se, na primjer, kubanski boksači nisu smjeli boriti u profesionalnim mečevima. Točno 60 godina kasnije ta je odluka ukinuta i već od svibnja 2022. kubanski boksači imat će se priliku boriti protiv najboljih svjetskih profesionalnih boksača. Prvi ugovor je već potpisan, s jedne strane je Kubanski boksački savez (FCB – Federación Cubano de Boxeo), a s druge meksička kompanija Golden Ring Promotions.

„Za početak, šest kubanskih boksača nastupit će na prvoj priredbi u Meksiku. Četvorica su već potpisala ugovore na tri godine. Dogovoreno je da do kraja godine naši boksači odrade po četiri meča u šest rundi“, rekao je predsjednik FCB-a Alberto Puig. Zna se i kako će se dijeliti novac od ugovora. „Boksačima će pripasti 80 posto, 15 posto će zaraditi treneri, a preostalih pet posto ide na račun članova medicinskih timova“, kaže Puig.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Muhammad Ali vladao je profesionalnim, a Teofilo Stevenson amaterskim boksom. FOTO: AP Photo/Jose Goitia

Koliko je za svijet profesionalnog boksa značajna odluka po kojoj će Kubanci smjeti ulaziti u profesionalne ringove, jasno pokazuje činjenica da je Kuba druga najuspješnija nacija kada je riječ o najvećim priznanjima – olimpijskim medaljama. Boksači iz Sjedinjenih Američkih Država osvojili su u olimpijskoj povijesti 50 zlatnih i ukupno 117 medalja, na drugom mjestu je Kuba s 41 boksačkim zlatom i ukupno 78 medalja.

U državi od 11,3 milijuna stanovnika trenutno oko 19 tisuća ljudi trenira boks na ozbiljnoj razini. Kubanci vole sport, a u prilično siromašnoj državi boks može biti i izvrstan put za izlazak iz bijede. Kuba se brine da njihovi najbolji boksači žive solidno, ne samo oni nego i njihove obitelji. Poznata je priča, koja doduše ima više verzija, o tome kako je trostruki (1972., 1976., 1980.) olimpijski prvak Teofilo Stevenson odbio meč protiv Muhammada Alija za koji bi dobio pet milijuna dolara. „Draža mi je ljubav osam milijuna Kubanaca“, navodno je tada poručio Stevenson – iako je pitanje bi li Ali pristao na meč u tri runde i bi li Fidel Castro rekao „da“. Postoji i priča da su zapravo Amerikanci odbili taj meč jer bi novac koji bi bio plaćen Stevensonu predstavljao kršenje ekonomskih sankcija koje su Sjedinjene Države imale prema Kubi. Na kraju ispada da je taj meč želio jedino promotor Don King.

Koji će kubanski boksači prvi krenuti u profesionalnu avanturu, za sada još nije definitivno poznato iako se pretpostavlja da će Kubanci prve gurnuti neke od onih najjačih. Kandidata je dovoljno, i više nego dovoljno. Evo nekih: Lázaro Álvarez (32) je u bantam kategoriji trostruki svjetski prvak (2011., 2013., 2015.), zlatni s Panameričkih igara 2011., 2015. i 2019. i brončani s Olimpijskih igara 2012., 2016., 2020., ukupni skor u karijeri mu je 170-28. Andy Cruz (26) je u lakoj kategoriji na ukupnom skoru 140-9, a osim zlatne olimpijske medalje u Tokiju osvojio je dva zlata na Panameričkim igrama (2015., 2019.) i tri zlata na Svjetskim prvenstvima (2017., 2019., 2021). Julio César De La Cruz (32) je teškaš sa zlatnim olimpijskim medaljama na Igrama 2016. i 2020. i svjetskim zlatima na čak pet prvenstava – 2011., 2013., 2015., 2017., 2021. Ukupni skor u karijeri mu je impresivnih 256-22. Arlen López (29) je u srednjoj kategoriji (2016.) i poluteškoj (2020.) osvojio dva olimpijska zlata, a u srednjoj kategoriji je osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu 2015. te na Panameričkim igrama 2015, i 2019,, sve to uz ukupni skor 148-24.

Alberto Puig, predsjednik kubanskog boksačkog saveza, prvi je objavio uvjete pod kojima kubanski boksači postaju profesionalci. FOTO: imago/VIADATA/GuliverImage

Jasno je da se radi o vrhunskim amaterskim boksačima – naravno da amaterska karijera ne znači nužno i jednaku profesionalnu, ali joj daje odličan temelj. Međutim, postoje ozbiljne naznake da bi se Kubanci savršeno dobro mogli uklopiti u sam vrh profesionalnog boksa. Od Rio de Janeira 2016. profesionalni boksači imaju mogućnost nastupati na Olimpijskim igrama. Slijedom toga, Kubanci su se na Igrama od tada susretali s profesionalcima. Omjer: 22 meča, isto toliko pobjeda Kubanaca. „Tijekom priprema za Olimpijske igre u Tokiju prošle godine naši su boksači odradili osam pripremnih mečeva protiv profesionalnih boraca. Kubanci su pobijedili u šest mečeva, a jedan je završio neodlučeno“, rekao je Alberto Puig.

Određeni međukorak između nastupa na amaterskoj razini i onoga što nas očekuje, a to su Kubanci u profesionalnim ringovima, dogodio se 2013. godine kad je kubanska momčad prvi put nastupila na World Series of Boxing, internacionalnoj boksačkoj ligi koja je egzistirala između 2010. i 2018. godine. WSB je omogućio amaterskim boksačima da se natječu na toj profesionalnoj razini, ali i da sačuvaju status amatera u smislu slobodnog nastupanja na Olimpijskim igrama. U pet sezona momčad Cuba Domadores – koja se sastojala od 10 boksača u isto toliko kategorija – tri puta je osvojila ligu i dvaput bila druga!

Boks su na Kubu donijeli američki vojnici nakon američko-španjolskog rata 1898. godine, međutim, prava popularnost ovog borilačkog sporta krenula je naglo nakon travnja 1915. i meča u Havani u kojem je Amerikanac Jess Willard u statusu izazivača pobijedio dotadašnjeg teškaškog svjetskog prvaka Jacka Johnsona nokautom u 26. rundi od dogovorenih 45. Meč je održan na Oriental parku pred 30 tisuća gledatelja od kojih je, čini se, dobar dio odmah nakon meča počeo trenirati boks. Uspon boksa na Kubi je materijaliziran 1931. godine kad je Eligio Sardinas u 21. godini postao prvi kubanski svjetski prvak. Sardinas, u domovini poznatiji kao Kid Chocolaté, zbog elegantnog i zabavnog stila boksanja kasnije je postao idol mnogim velikim boksačima, uključujući Sugara Raya Robinsona. Sljedeća velika kubanska boksačka zvijezda bio je Gerardo Gonzalez zvani Kid Gavilan, koji je 1948. izgubio meč za svjetsku titulu od spomenutog Sugara Raya Robinsona, ali nakon što je Amerikanac 1951. prešao iz welter kategorije u srednju, Kubanac je postao svjetski prvak.

Teofilo Stevenson odbio je meč protiv Muhammada Alija za koji bi dobio pet milijuna dolara. ‘Draža mi je ljubav osam milijuna Kubanaca’, izjavio je tada

Ubrzo je stigla kubanska revolucija, a Fidel Castro je ukinuo bilo kakvu varijantu profesionalizma u sportu. U takvoj situaciji, za kubanske sportaše olimpijske igre su postale vrh, najvažnije natjecanje, natjecanje za koje se radi i živi.

Ispočetka nije sjajno krenulo. Dio kubanskih boksača nije se slagao s Castrom, naprimjer, Luis Rodriguez „El Feo“ je otišao u Sjedinjene Države i 1963. postao svjetski prvak u welteru, a Ultiminio Ramos, kubanski prvak u pero kategoriji poznat i po tome što je dvojicu svojih suparnika doslovno ubio u ringu, izbjegao je u Meksiko gdje je kasnije nakon osvajanja svjetske WBC titule postao nacionalni junak. Usput, El Feo Rodriguez je imao jedan nevjerojatan događaj koji je ipak dobro završio: dok je sa svojim trenerima 1961. godine letio iz Miamija u Dallas na meč protiv Curtisa Cokesa, avion je otet, a pilot je bio prisiljen sletjeti u – Havanu! Otmica nije imala nikakve veze s Rodriguezom, ali El Feo je bio uvjeren da mu je došao kraj. Na sreću, sve je mirno riješeno, otmičar je na Kubi zatražio politički azil, a avion sa svim putnicima mirno se vratio u SAD.

Tako oslabljena kubanska reprezentacija na Igrama 1960. u Rimu i 1964. u Tokiju nije osvojila nijednu medalju. Ipak, Castro se nije predavao, u sportu je vidio priliku za promociju Kube pa je ulagao sredstva, a jedan od ključnih poteza bio je dovođenje iz SSSR-a iskusnog trenera Andreja Červonenka, koji je uz domaćeg Alcidesa „El Maestra“ Sagarru stvorio kubansku školu boksa koja je povezala tvrdi ruski i lepršavi kubanski stil.

Félix Savón, trostruki olimpijski i šesterostruki svjetski prvak u teškoj kategoriji, nikada nije imao priliku boksati protiv Mikea Tysona. FOTO: GuliverImage

Rezultati su stigli brzo i bilo ih je puno. Rolando Garbey u poluteškoj i Enrique Regüeiferos u welteru osvojili su srebra na Igrama u Mexico Cityju 1968. Četiri godine kasnije, u Münchenu, Kuba je već dominirala s tri zlata i po jednim srebrom i broncom. Od tada, preko Félixa Savóna, trostrukog (1992., 1996., 2000.) olimpijskog i šesterostrukog svjetskog prvaka, do spomenutih aktualnih vrhunskih boraca, Kuba je sinonim za vrhunski amaterski boks.

Félix Savón je uz Teofila Stevensona najveći kubanski boksač svih vremena, a kao i starijem sunarodnjaku, nudila mu se opcija za spektakularan meč protiv Mikea Tysona, tada najboljeg američkog i svjetskog boksača. Međutim, Savón je odbijao bilo kakvu pomisao na taj meč. „Ne volim profesionalni boks. Profesionalce zanima samo novac. Nisam želio taj meč niti sam ikad zažalio jer nije došlo do te borbe“, znao je reći Savón. Do dan-danas se među boksačkim fanaticima govori o tome kako bi izgledao taj meč, Tyson iz najboljih dana protiv Savóna koji je briljirao tijekom cijele karijere, od 1986. kad je osvojio prvo svjetsko zlato do 2000. kad je uzeo zlato na Igrama u Sydneyju.

„Čast je biti dio ovog povijesnog dogovora s kubanskim sportskim vlastima. Vjerujem da će se boks od sada dijeliti na dvije ere, onu prije i ovu poslije tog dogovora“, nije krio oduševljenje Gerardo Saldivar, predsjednik Golden Ring Promotionsa.

Ključni potez bio je dovođenje trenera Andreja Červonenka iz SSSR-a koji je uz domaćeg Alcidesa ‘El Maestra’ Sagarru stvorio kubansku školu boksa

Iako je ta odluka došla iznenada, bez nekih prethodnih najava, predsjednik FCB-a Alberto Puig kaže kako je proces zapravo trajao dosta dugo. „Zadnje tri i pol godine smo razgovarali, analizirali i ozbiljno proučavali sve aspekte te ideje koju smo sada pretvorili u stvarnost. Smatramo da će kubanski boksači u profesionalnim ringovima dostojno prezentirati i dodatno razvijati naš boks, naravno, uz financijske beneficije koje će imati boksači, njihovi treneri i članovi medicinske službe.“

Kroz sve ove godine, šest desetljeća, mnogo je kubanskih boksača emigriralo u Sjedinjene Države. Neki su ranije spomenuti, zadnji najpoznatiji je Yordenis Ugás (36), aktualni WBA svjetski prvak u welteru, svjetski prvak iz 2005. i brončani s Olimpijskih igara 2008., poznat i kao „čovjek koji je umirovio Mannyja Pacquiaoa“. Mogućnost da boksaju s profesionalcima, zarađuju (puno) ozbiljnije novce i ogledaju se protiv najboljih svjetskih konkurenata, vjerojatno će umanjiti želju mladih boksača da kroz emigriranje potraže svoju sportsku i životnu sreću.

Boks je, s jedne strane, poznat kao „sport sirotinje“, a s druge strane, u boksu se vrti ozbiljan novac pa nema sumnje da će Kubancima, i to ne samo vrhunskim boksačima nego i onima koji su tek na početku, ovo biti dodatna motivacija.