Ljudi odgovorni za poslijeratnu obnovu nalaze se u srcu Plenkovićeve administracije. Nisu to pojedinci koji su nekoć bili u administraciji, nego su oni i dalje prisutni te su danas promovirani na još veće funkcije. Jedan od njih je Željko Uhlir, danas državni tajnik u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine i novi predsjednik zagrebačkog HNS-a. Dakle, on nas politički proziva, puca iz svih oružja, a ne može biti neposrednije odgovoran za obnovu”, sukus je to informacija koje je Nacionalu prenio visoki izvor iz Gradske uprave, a koje pokazuju da se između HNS-a i Bandićeve Stranke rada i solidarnosti, dvaju glavnih koalicijskih partnera HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića, upravo počeo odvijati bespoštedni rat u čijem je središtu pitanje obnove – obnove Zagreba, ali i poslijeratne obnove koju istražuje DORH. To će pitanje imati velike posljedice na lokalne izbore u Gradu Zagrebu. Naime, otkad je mjesto novog šefa zagrebačkog HNS-a početkom prosinca prošle godine preuzeo Željko Uhlir, inače državni tajnik u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine i jedan od glavnih kreatora prvog nacrta zakona o obnovi Zagreba, bilo je jasno da će doći do sukoba jer je on kao državni tajnik odmah nakon potresa počeo optuživati Grad Zagreb i gradonačelnika Milana Bandića da ne žele sudjelovati u obnovi. Prvi put je izjavio da Grad Zagreb ne želi sudjelovati u obnovi već osam dana nakon potresa, odnosno 1. travnja prošle godine, na N1 televiziji, a prije desetak dana održao je press konferenciju u HNS-u na kojoj je iznio dramatično upozorenje – da su zgrade gradskih osnovnih škola i vrtića, koje su velikim dijelom devastirane u potresima i naknadnom podrhtavanju tla, u zabrinjavajućem stanju. Poručio je da Bandiću ništa ne vjeruje i pozvao njega i Gradsku upravu:

“Pokažite stručne elaborate, potpise ovlaštenih inženjera da su škole detaljno pregledane; ne zalijepljene markice nego da su škole detaljno pregledane.” Podsjetio je na razorni potres 1997. u Italiji nakon kojeg su svi mislili da su mirni daljnjih sto godina, ali se 2002. potres ponovio i ubio dvadesetoro djece, te da je “nepotrebno da učimo na vlastitim nepotrebnim iskustvima”, kao i da “ova bahata i neznalačka vlast u gradu treba što prije otići i prestati ugrožavati živote svojih građana”.

Pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje Ivica Lovrić izjavio je, pak, da su zagrebačke škole sigurne i kvalitetno obnovljene pa nema novih šteta, da su nakon potresa u ožujku prošle godine obnovljena 162 obrazovna objekta “i to izvrsno”, jer nakon novog snažnog potresa od 29. prosinca, koji se jako osjetio i u Zagrebu, nisu bila oštećena. Oštećena je jedino osnovna škola u Donjem Dragonošcu koja u ožujku nije ni bila oštećena, ali je napomenuo da je u potresu u Zagrebu stradalo 13 obrazovnih objekata kojima je nužna dugoročna obnova. I gradonačelnik Milan Bandić izjavio je da su od 29. prosinca zagrebačke službe otklonile mnoge opasnosti za prolaznike te da će osobno nadzirati radove koji su se trebali intenzivirati do 18. siječnja i početka nastave, kako bi svi koridori prema školama bili sigurni.

Visoki politički izvor iz Gradske uprave također je potvrdio da su škole sigurne i konstatirao da Uhlir koristi svoju poziciju i situaciju nakon potresa za politiziranje i skupljanje političkih bodova, i to na tako osjetljivom pitanju sigurnosti najmlađih, te upozorio da je Uhlir zadnji koji bi trebao bilo koga prozivati jer je tijekom poslijeratne obnove upravo on bio načelnik Odjela za obnovu kuća.

Uhlir je u vrijeme obnove, od 1996., radio u Ministarstvu obnove i razvitka kojem je tada na čelu bio ministar Jure Radić, a od 1998. bio je načelnik Odjela za obnovu obiteljskih kuća u Upravi za obnovu. Time je, tvrde Nacionalovi izvori, zapravo bio na puno odgovornijoj funkciji nego sisačko-moslavački župan Ivo Žinić koji je u vrijeme obnove bio glavni inženjer za područje Banije, a nakon što je ustanovljeno da su u potresu na području Petrinje i Gline stradale brojne kuće sagrađene tijekom obnove, postao je meta brojnih prozivki, s obzirom na to da je tada bio odgovorna osoba Ministarstva na terenu. Po sličnoj logici, smatraju Nacionalovi izvori, trebalo bi prozvati i Uhlira koji je bio na puno višoj dužnosti i izravno zadužen upravo za obnovu obiteljskih kuća.

Prema vladinoj Uredbi o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove iz 1999. godine, kada je Ministarstvo obnove i razvoja dobilo novi ustroj, Uprava za obnovu imala je sljedeće ingerencije: “Obavlja upravne i stručne poslove koji se odnose na planiranje, pripremu, organizaciju, provedbu i nadzor provedbe obnove u ratu oštećenih ili uništenih objekata, i to: obnovu stambenih objekata, koordinaciju ili obnovu objekata infrastrukture i objekata javne namjene (prosvjetnih, kulturnih, zdravstvenih i socijalnih objekata, sakralnih i drugih objekata), prikupljanje programskih i drugih informacija od značaja za obnovu, izradu i provođenje zakona i drugih propisa iz područja obnove, izradu programa mjera i projekata od značaja za obnovu, usklađivanje aktivnosti pojedinih službi unutar tijela jedinica lokalne uprave i samouprave, a osobito županijskih ureda nadležnih za poslove obnove, aktivnosti koje u svezi s obnovom provode odgovarajuća ministarstva, državne upravne organizacije, ustanove i drugi čimbenici obnove, rješavanje u upravnom postupku o pravu na obnovu, predlaganje financijske politike u svezi s obnovom te obavlja i druge poslove koje odredi ministar.” Uprava je imala više odjela: Odjel za upravne poslove i evidenciju, Odjel za dokumentaciju i analizu, Odjel za ugovaranje investicija, Odjel za obnovu obiteljskih kuća, Odjel za obnovu objekata javne namjene i Odjel za izgradnju infrastrukturnih objekata. Prema uredbi, “Odjel za obnovu obiteljskih kuća obavlja stručne poslove koji se odnose na izradu prijedloga i programa obnove i pripremu radova obnove obiteljskih kuća, usklađuje rad svih sudionika u pripremi i realizaciji radova obnove, neposredno organizira provedbu svih radova koji se odnose na popravak, obnovu i izgradnju kuća, usmjerava i kontrolira rad područnih i lokalnih nadzornih službi i izvoditelja radova te obavlja i druge poslove koje odredi pomoćnik ministra”. Odjel je imao tri odsjeka – za planiranje i pripremu, za provedbu i za upis i praćenje obračunskih situacija.

Na činjenicu da je Uhlir bio itekako s najviše instance involviran u obnovu, podsjetila je nedavno i novinarka Jutarnjeg lista Slavica Lukić koja je opisala kako je u lipnju 1998., u jeku obnove, u Globusu objavila detaljna svjedočanstva o nepravilnostima u obnovi općine Lasinja.

“Niz vlasnika kuća u Lasinji te je godine odbio potpisati ugovore o primopredaji obnovljenih kuća jer nikada nisu dobili troškovnik gradnje i materijala koji je trebao biti priložen ugovorima o obnovi. Kad sam arhitekticu, vlasnicu tvrtke za nadzor, upitala zašto joj vlasnici kuća ne žele potpisati ugovore o dovršetku obnove, rekla je da je nije briga što misle vlasnici jer ona odgovara isključivo Ministarstvu obnove, a Ministarstvo nema primjedbi. Tadašnji ravnatelj Ureda za obnovu Ljudevit Herceg izjavio je za Globus da bi vlasnici trebali dobiti uvid u troškovnik. Međutim, voditelj Odjela za obnovu obiteljskih kuća u tome uredu Željko Uhlir tvrdio je suprotno – vlasnike kuća ne treba zamarati troškovnicima za obnovu. Koji Željko Uhlir? Ne valjda onaj koji je danas Horvatov državni tajnik u Ministarstvu graditeljstva? Da, da. Baš taj”, napisala je Slavica Lukić.

Nacional je u svojoj arhivi pronašao spomenuti članak iz Globusa i ondje se uistinu spominje Željko Uhlir. U članku se navodi kako Zakon o obnovi jasno kaže da vlasnik kuće koja će se obnavljati, prije početka radova mora dobiti primjerak ugovora u koji će biti upisana i cijena građevinskih radova i materijala koji će biti utrošen, ali da stanovnici Lasinje nisu dobili ni okvirni troškovnik, a oni malobrojni koji su dobili, tvrdili su da su u njemu bili obračunati i radovi koje izvođač nije odradio. Nadzorna arhitektica obnove u Lasinji Vanja Čiča izjavila je tada da stanovnici Lasinje ne govore istinu, da su svi dobili troškovnik prije izrade, ali da oni nisu bili dužni vlasniku dostaviti i konačni obračun radova koje je građevinska tvrtka obavila na kući jer Ministarstvo to od njih nije ni tražilo te da, uostalom, ona kao nadzornik radova polaže račun isključivo onome koji obnovu financira i kontrolira, a to je Ministarstvo. Arhitektica se tada požalila i na to da su neki korisnici kuća naprosto nezahvalni i nezadovoljni iako su dobili i više no što su trebali. Na pitanje treba li vlasnik kuće pri preuzimanju objekta dobiti i primjerak troškovnika obnove, Globus je tada od Ministarstva obnove dobio dva različita odgovora. Ljudevit Herceg, ravnatelj Uprave za obnovu, tvrdio je da je to obveza Ministarstva, a Željko Uhlir iz Odjela obnove obiteljskih kuća smatrao je da “vlasnika ne treba zamarati cijenom radova na njegovoj kući i da ga nitko o tome nije dužan izvijestiti”. Ali i Herceg i Uhlir tvrdili su da Ministarstvo promptno reagira na svaku pritužbu s terena, izravno ili preko svojih Županijskih ureda. Vezano uz dodatne radove koje su pojedini vlasnici kuća dogovarali s izvođačima, i Herceg i Uhlir rekli su da Ministarstvo s tim dijelom radova nema nikakve veze. U članku se spominje i slučaj hrvatskog branitelja Nikole Mađera, objavljena je i njegova slika na temeljima svoje srušene kuće koju mu je država odbila obnoviti, odnosno sagraditi novu.

O tome da su se ljudi zbog problema s kvalitetom radova u obnovi obraćali izravno tadašnjem Ministarstvu za obnovu i razvitak, da su dobili odgovor da će se sve riješiti na terenu o trošku tvrtke koja je izvodila radove, ali da do toga na kraju nije došlo, izvještavao je 1998. i danas pokojni novinar HRT-a Ivo Lončar u reportaži o selu Strašnik “Povratak u ponor”.

Nacional je kontaktirao državnog tajnika Željka Uhlira koji je odmah naslutio zašto je postao “meta”:

“Ja sam predsjednik HNS-a Grada Zagreba i napadam gradonačelnika i njegove ljude da ništa nisu napravili nakon potresa. Prošloga ponedjeljka imao sam press konferenciju vezanu uz sigurnost škola. A uskoro ću ih podsjetiti i na sigurnost mostova jer se nadam nitko ovdje ne želi imati scenarij mosta u Genovi koji se srušio. I zato vjerujem da nisu sretni sa mnom pa me sada napadaju zbog obnove iz 1998. Međutim, tu su se namjerili na krivoga. Pa ako netko nešto zna o obnovi, onda sam to ja. Sudjelovao sam u svim obnovama koje je Republika Hrvatska provela, od te iz 1998. preko Dubrovnika, Stona, Gunje, Hrvatske Kostajnice do obnove Zagreba, sve katastrofe koje su nas zadesile. Zakon o obnovi Zagreba napisao sam s kolegama u roku tri tjedna i on je bio poslan u proceduru, no nakon toga, kako što znate, krenulo je “ne ovako, ne onako”, prvo čitanje, drugo čitanje, amandmani i već kako to ide u politici. U Gunji sam postavio cijeli sustav, nije bilo ni jedne zamjerke, niti jednog postupka, sve je uredno izvršeno. Napravljeno je sve kako treba, u godinu dana obnovljeno je 40 zgrada javne namjene i 2000 kuća. Proboj nasipa dogodio se u svibnju, zakon je donesen u roku dva tjedna i mi smo u srpnju već imali izvođače radova. S tim da ondje nije bila bezazlena poplava koja je uništila veliki broj kuća, već je voda za sobom povukla stajski gnoj i time su bile natopljene škole, ambulante, vrtići i kuće, ali sve smo uspjeli sanirati i škole su profunkcionirale već sljedeće godine u rujnu. I zato kad ja danas pritežem Grad, to radim s pozicije čovjeka koji jako dobro zna kako bi stvari trebale funkcionirati.”

Objasnio je i svoju ulogu u poslijeratnoj obnovi. Jako se dobro sjeća članka iz 1998. pa je odmah rekao:

“Da, u tom članku napadalo se vlast i Ministarstvo obnove, a priča je izgrađena na neprovjerenoj informaciji, potkrijepljenoj potresnim fotografijama. Ispalo je da smo i ja kao načelnik i cijelo Ministarstvo bezočni, da ne razumijemo građane i ne radimo dobro svoj posao. Fotografiran je jedan čovjek koji sjedi na temeljima svoje porušene kuće i žali se da mu je država oduzela pravo na obnovu iako je obio sva vrata. Išao sam tada provjeriti: taj čovjek nije imao pravo na obnovu jer mu je to bila druga kuća. Morate razumjeti da država tada nije radila ratnu restituciju, da vraćamo vlasnicima sve što su imali.”

Upitan zašto vlasnici kuća nisu dobili završne troškovnike radova, Uhlir je objasnio da su troškovnici bili dijelovi projekata, ali da je završne obračune radova dobivalo isključivo Ministarstvo.

“Svaki projekt morao je imati projektantski troškovnik. Ako bi se dogodilo da netko nije imao troškovnik, znači da je cijeli lanac zakazao. Drugo je pitanje je li vlasnik trebao biti upoznat s troškovnikom. Naime, česta je pojava na terenu bila da susjedi uspoređuju troškovnike i onda bi dolazilo do loših situacija kada bi vlasnici kuća tražili da se i njima radi ono što i susjedu, a to na toj kući nije bilo potrebno, ili bi se uspoređivali tko je koliko dobio od države i onda bi oni koji trebaju manju sanaciju tražili da se kod njih utroši kao i kod susjeda i slično. Iz tog razloga na nekim lokacijama nadzori nisu uz projekt dostavljali troškovnike vlasnicima zgrada. Mi u Ministarstvu nismo imali posla s troškovnicima, nego teren odnosno nadzor. Ministarstvo je ugovaralo radove s firmama tako da one nisu znale koje kuće će dobiti u obnovi, to je radio Odjel za ugovaranje. Firme su nudile koliko košta kubik betona, kubik drvene građe za krovište, kvadrat crijepa, a na terenu je u građevinsku knjigu trebalo upisati koliko je materijala stvarno utrošeno te obračunati radove. Ukupno utrošena sredstva bila su dio Zapisnika o primopredaji kuće, ali bez detaljnog troškovnika.”

Kad je riječ o prijavama zbog nepravilnosti, on kaže: “Bilo je različitih prijava, ali su se rješavale koliko su bile opravdane. Ako nisu bile opravdane, nismo mogli udovoljiti vlasniku. Svaki predmet se prilično detaljno obradio i rješavao. Ja sam bio načelnik Odjela za cijelu Hrvatsku, a na terenu su problematiku rješavali glavni inženjeri koji su bili određeni po područjima. Oni su većinu vremena bili na terenu i komunicirali su s terenom i građanima. Primjerice, na Baniji su pritužbe išle preko Ive Žinića, ali bilo je i onih koji su pisali pritužbe direktno u Ministarstvo. Na terenu su postojali i područni nadzorni za to područje koje je pokrivao glavni inženjer i lokalni nadzor, dakle privatna firma koja je bila zadužena za nadzor i rješavanje problema na licu mjesta, kao i izvođači radova. Sustav je bio dobro postavljen i obnova 150.000 kuća je bila velik i dobro organiziran posao.”

Na pitanje je li Ministarstvo i kako moglo kontrolirati jesu li se u obnovi ugrađivali materijali lošije kvalitete, je li se štedjelo u izvedbi, odgovorio je sljedeće:

“Ako je netko nešto na terenu dogovarao, to je bilo daleko od mene. U graditeljstvu se točno zna tko koga kontrolira. Izvođač radi prema projektu, nadzire ga za to ovlaštena tvrtka, a njih sve nadzire područni nadzor. Uz to, imamo i glavnog inženjera na terenu. Dakle, imali smo trostruki nadzor na terenu plus Odjel za kontrolu u Ministarstvu. Ako jedna firma radi puno loših stvari, onda pritužbe građana dolaze do glavnog inženjera i otvara se pitanje te firme na razini Ministarstva.”

Istaknuo je i da treba razumjeti upravljačku strukturu Ministarstva:

“Na vrhu je bio ministar Jure Radić, kasnije Radimir Čačić, onda pomoćnici ministra, koji su bili i na čelu uprava, a ispod pomoćnika bili su odjeli. Imali ste Odjel za ugovaranje, za pravne poslove, za provedbu, a ja sam bio načelnik Odjela za obnovu obiteljskih kuća, ali tek od 1998., a prethodno sam bio osnivač Odjela za obnovu zgrada javne namjene, dakle škole, crkve i slično.”

Prema tvrdnjama drugih, neovisnih Nacionalovih izvora, Uhlir je danas “na pozitivnoj strani oko obnove Zagreba, a ovi oko Bandića ga opstruiraju na sve moguće načine”.

Bandiću bliski izvori navode da Uhlir cijelu situaciju politizira i situacije vezane uz obnovu škola koristi za političke manipulacije.

Jedan Bandiću blizak izvor kaže:

„Praktički mu se prozivke svode na to da škole ne zadovoljavaju standarde koji su postavljeni u novom zakonu koji je usvojen nakon potresa. Ali oni bi se trebali primjenjivati samo na škole koje ćemo ubuduće graditi. Ove postojeće obnovili smo i one su sigurne za korištenje. O tomu doista vodimo računa. Prema tome, Uhlirove prozivke nisu ništa drugo nego političke manipulacije. A što god on pričao o svojoj ulozi u poslijeratnoj obnovi, to je također podložno temeljitom preispitivanju.“

No taj rat tek bi se mogao razbuktati ako Uhlir, kao predsjednik HNS-a Grada Zagreba, uđe u kandidaturu za gradonačelnika Zagreba. A može se očekivati da će to i učiniti iako on trenutno nije to želio ni potvrditi ni demantirati.