Zagrebačko Gradsko kazalište Komedija i splitsko Hrvatsko narodno kazalište uzvratnim gostovanjima obilježit će kraj godine velikog Miljenka Smoje. Komedijina predstava „Velo misto“ bit će izvedena u splitskom HNK-u 5. i 6. prosinca, a „Tiha noć“ HNK-a u Splitu izvodi se u Komediji 8. i 9. prosinca. Nacional je razgovarao s Goranom Golovkom, redateljem te predstave.

NACIONAL: Predstavom „Tiha noć“ HNK-a u Splitu gostuje u Komediji, a Komedija s „Velim mistom“ gostuje kod vas u HNK-u u Splitu te tako obilježavate Smojinu godinu. O kakvoj je predstavi riječ?

Splitska publika reagirala je aplauzima na otvorenoj sceni i skandiranjem po završetku svake izvedbe. Teško mi je reći kakva je, ali pouzdano znam da estetikom iskače iz okvira očekivane „pučke“ predstave i da iznenađuje u mnogo čemu.

NACIONAL: Iako se temelji na priči „Borbena polnoćka“, dodana su tri lika – Smoje, Lepa Smoje i Servantes – koji uz ostale likove iz nezaboravnog „Malog mista“ podsjećaju na neka lijepa stara vremena u Dalmaciji. Na što ste stavili fokus pri režiji?

U dramatizaciji Ivice Ivaniševića, Miljenko i Lepa Smoje nakratko ustaju iz mrtvih, susreću Servantesa, fikcionalno lice, i kreću se kroz jedan fikcionalni svijet nekih drugih fikcionalnih dramskih lica. U toj trostrukoj nestvarnosti nadrealizam se nametnuo kao ključ i kazališni kôd te sam kazališnim znakovima nastojao potencirati prirodu scenskog zbivanja na rubu života i smrti, stvarnosti i fikcije, istovremeno poštujući strukturu komedije.

NACIONAL: Koliko su vama, ali i svima u Dalmaciji, važni Smoje i njegov rad? Zašto mu se Split konstantno vraća?

Pripadam generaciji koja je odrastala uz Smojine članke, putopise, feljtone, kolumne, humoreske, radio-igre i TV serije, svjestan njegova utjecaja na formiranje svijesti o splitskom i srednjodalmatinskom identitetu. Ugodno je iznenađenje čuti pripadnike mlađih generacija kada citiraju cijele replike iz njegovih TV scenarija – da ne spominjem starije – a mislim da je razlog tomu njegova lucidna sposobnost pronicanja u različite emocionalne sklopove naših ljudi. Mehanizmi stvarnosti uvijek su jači od naših emocionalnih sklopova i iako to nigdje ne kaže izrijekom, on svojom dubokom empatijom uspijeva ljudima olakšati podnošenje svakodnevne stvarnosti. Vjerujem da mu se vraćamo upravo zbog te njegove ljudske i spisateljske sposobnosti koja njegovo djelo čini univerzalnim bez obzira na dijalektalni izričaj.

Goran Golovko režirao je predstavu ‘Tiha noć’ prema tekstu Miljenka Smoje, kojom se obilježava Smojina godina. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

NACIONAL: Koliko je važno da pisac bude, poput Smoje, ironičan, brutalno duhovit, a u isto vrijeme hrabar, inteligentan, borben? Koliko mladi mogu shvatiti vrijeme u kojem je stvarao?

Mladim glumcima u ansamblu „Tihe noći“ dugo sam govorio o 1968. i o 1971. Govorio sam im o kazališnim i društvenim tektonskim udarima tadašnjih produkcija predstava „Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi“, Ionescova „Macbetta“, zatim „Plebejci vježbaju ustanak“ i, naročito, „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“. O bunkeriranoj TV seriji „Prosjaci i sinovi“, pa čak i skinutoj „Auto trubi, mi smo rodoljubi“. I kako su Smoju, zbog „Malog mista“, dovodili u vezu s CIA-om. Isto tako, govorio sam im o 1990. i 1991. i, između ostalog, o Slobodnom tjedniku, primjerice. Smatrao sam da im treba puno toga prispodobiti, a s druge strane, na glumačke izazove reagirali su spontano i kreativno jer su im dramska lica bila potpuno jasna i prepoznatljiva u svojim tipovima i arhetipovima. Iskustvo prijema izvedbi „Tihe noći“ u Splitu svjedoči o tome da te tipove i arhetipove prepoznaje i današnja mlada publika.

Također, s ove vremenske distance, Smojinu spisateljsku hrabrost i ironiju ne možemo sagledavati jednoznačno. Primjerice, „Malo misto“ i „Velo misto“ nastajali su u sasvim drugačijim političkim okolnostima, s različitim statusima Miljenka Smoje u jednom i drugom razdoblju. Jedinom konstantom u tom smislu možemo smatrati njegovu suprugu Lepu, poduzetnu i bez ikakvih kompromisa u izražavanju svojih uvjerenja, a imala je velikog utjecaja na njegovo pisanje. Isto tako, nemojmo zaboraviti da Smoje nije stekao ni „društveni“ stan: živjeli su u stanu njezina oca i na ulaznim vratima toga stana stajala je pločica s njezinim djevojačkim prezimenom.

NACIONAL: Treba li HNK u Splitu češće na repertoaru imati Smoju?

U Splitu postoji jedna izreka, „ča je prislano, nije ni maški drago“, a vjerujem da bi se, u kontekstu učestalosti uprizorenja svojih djela, s njom složio i Smoje.

U ‘Tihoj noći’ prvaci drame Nenad Srdelić i Nives Ivanković igraju Miljenka i Lepu Smoje. FOTO: Press

NACIONAL: Kako to da je zagrebačka Komedija uprizorila „Velo misto“? Nitko u splitskom HNK-u nije se usudio ili što je bilo u pitanju?

„Splite grade, tko te spleo, divno li te spleo…“ pjeva Luka Botić. Ironiju na stranu, svakako pozdravljam taj repertoarni odabir kazališta Komedija jer dokazuje koliko Smojina ostavština nadrasta lokalne okvire i s velikom radošću iščekujem gostovanje „Velog mista“ na splitskoj pozornici.

NACIONAL: Što bi Smoje rekao na današnji Split, bi li bio zadovoljan viđenim?

Mislim da bi imao štošta reći o sablasno praznom gradu u razdoblju od listopada do travnja i uzrocima te sablazni. A oni su i duboki i kompleksni.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

I opet – Smoje! U Gradskom kazalištu lutaka Split pripremam lutkarsku predstavu za odrasle po njegovim „Pasjim noveletama“. Autorica dramatizacije je Marina Vujčić, a lutke i scenu kreira Vesna Balabanić. Premijera je predviđena na Smojin rođendan, 14. veljače iduće godine. Valentinovo. Blagdan ljubavi.