Udruga Franak je poslala priopćenje u kojem procjenjuju da banke duguju potrošačima samo za naplaćene ulazne naknade oko 600 milijuna eura!

Prenosimo priopćenje u cijelosti:

I treće vijeće Vrhovnog suda RH, u sastavu sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, donijelo je 3. travnja 2024. presudu Rev 1051/2023 koja je identična odlukama prethodnih dvaju vijeća po pitanju ništetnosti ulaznih naknada za obradu potrošačkih kredita. Sva ta vijeća VSRH odlučila su da su ugovorene naknade za obradu kredita nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži uz obračun zateznih kamata od dana kada je naknada naplaćena.

Potrošača iz Otočca u konkretnoj tužbi zastupala je karlovačka odvjetnica Irena Blauhorn te je osim utvrđenja ništetnosti sud naložio Erste banci vratiti tu naknadu zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana naplate naknade uz plaćanje nastalih sudskih troškova tužitelju. Ukupno je Erste banka već uplatila tužitelju po pravomoćnosti presude u prosincu 2022. zajedno sa zateznim kamatama oko 2.000 eura te je platila još i 600 eura sudskih troškova. Važno je reći i to da ukupne zatezne kamate iznose oko 150 % iznosa naknade.

Bitna obrazloženja takve presude bila su sljedeća:

1. Odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nepoštena je zbog toga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

2. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i za ostale ugovorne odredbe (npr. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti je mogao pregovarati o njenom ne/prihvaćanju, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi.

Slučaj ‘franak’: Prva važna odluka Vrhovnog suda

3. U međuvremenu je donesena još jedna presuda VSRH Rev-715/2024, kojom je također utvrđena ništetnost naknade za obradu kredita uz isplatu obeštećenja te je sve to identično nepoštenim i ništetnim naknadama za prijevremenu otplatu kredita o kojima se također nije pregovaralo, i koje nemaju uporište u stvarnim troškovima banaka.

Procjenjujemo da je nekoliko stotina tisuća potrošačkih kredita ugovoreno s takvim naknadama, i svi potrošači koji su ih platili imaju pravo na povrat novca i pripadajuće zatezne kamate.

Aleksić: “Banke nemaju nikakve izglede na Ustavnom sudu, niti u Strasbourgu”

Podsjećamo koja su već utvrđena nedvojbena prava potrošača na Vrhovnom sudu RH:

1. Pravo na vraćanje razlike tečaja iz kredita i leasinga u švicarcima uz naplatu zateznih kamata.

2. Pravo na vraćanje preplaćenih kamata uz naplatu zateznih kamata, ako je banka svojevoljno povećavala kamatu bez ugovorenih parametara, što se odnosi na sve valute kredita i leasing ugovora.

3. Pravo na vraćanje naplaćenih ulaznih i izlaznih naknada, uz naplatu zateznih kamata, što se odnosi na sve valute kredita i leasing ugovora.

4. Pravo na zabranu ovrhe, ako su u kreditu ili leasingu ugovorene ništetne ugovorne odredbe koje su utjecale na visinu duga.

Procjenjujemo da banke duguju potrošačima samo za naplaćene ulazne naknade oko 600 milijuna eura! Naime, ako je u nekih 27 milijardi eura stambenih kredita naplaćena prosječna naknada 1 % što je konzervativna procjena, a mi vjerujemo da je prosjek čak oko 1,5 %, to znači da je ukupno naplaćeno oko 270 milijuna eura što zajedno sa zateznim kamatama iznosi oko 600 milijuna eura obeštećenja!