Objavljeno u Nacionalu br. 783, 2010-11-16

Članovi Pulske grupe, neformalne udruge arhitekata, javno se protive planovima Brijuni Rivijere za bivša vojna područja u gradu, a za Nacional govore o alternativnim rješenjima i sukobima s istarskim županom Ivanom Jakovčićem

“Grad zamišljamo kao zajednički prostor koji pripada svima koji žive u njemu, koji u njemu nalaze uvjete za ispunjenje svojih političkih, društvenih, ekonomskih i ekoloških želja, te istovremeno na sebe preuzimaju solidarnost i zajedničke dužnosti.” Tom rečenicom počinje Pulska deklaracija, dokument što ga je skupina pulskih arhitekata okupljenih u neformalnu udrugu Pulska grupa poslala na 3. kongres hrvatskih arhitekata koji 25. studenog počinje u Splitu.

Članovi Pulske grupe, arhitekti Emil Jurcan, Vjekoslav Gašparović i Edna Strenja na razgovor za Nacional su stigli izravno sa skupa potpore novinarima Glasa Istre koji su već tjedan dana u štrajku, a sastali smo se ispred zgrade Centra gradskih udruga Rojc, gdje su njihovi članovi sudjelovali u sadnji urbanog vrta.

“Naša priča počinje 2005., četiri studenta arhitekture s fakulteta u Zagrebu, Veneciji i Ljubljani okupila su se u rodnoj Puli gdje smo bili razočarani planovima tvrtke Brijuni Rivijera za bivša vojna područja”, prisjeća se Emil Jurcan. Kada se zna da objekti bivše JNA u Puli zauzimaju polovinu grada, cijeli poluotok Muzil i otok Katarinu u pulskom zaljevu, te da na ta područja građani Pule godinama nakon odlaska vojske nisu mogli kročiti, jasno je da se Pulska grupa uhvatila u koštac s nemalim i nimalo lakim problemom. “Brijuni Rivijera je u početku svoje planove prezentirala javno i transparentno, investitori i političari su javno govorili da se tamo planira ekskluzivna zona s vilama, ograđena petmetarskim zidom i nadzornim kamerama, da će ta investicija podignuti ovaj kraj i da je to super. Mi nismo htjeli samo kritizirati te planove nego smo na Katarini 2006. organizirali međunarodnu arhitektonsko-urbanističku radionicu, okupili studente i mentore s fakulteta u Zagrebu, Ljubljani i Veneciji koji su tijekom šest dana stvarali svoje projekte. Vjerovali smo da ako se tu izrode neki kvalitetni prijedlozi, da će ih prepoznati i gradske strukture. No bili smo tada mladi i naivni”, nastavlja Emil Jurcan.

“Naša rješenja ne isključuju turizam nego ga samo miješaju s drugim namjenama”, pojašnjava Gašparović. Projekte su prezentirali na izložbi gdje je posebnu pozornost javnosti izazvala mapa šetnje. “Grupa studenata je napravila projekt ‘Park malih otkrića’ u kojem je svaka od točaka na tom području dobila ime i stvorili su mapu po kojoj je kasnije napravljena demonstrativna šetnja građana”, kaže Gašparović. Mapa je, dodaje Edna Strenja, objavljena na duplerici Glasa Istre i građani su prvi put s nje vidjeli što se sve nalazi na Katarini, te su Pulskoj grupi pružili veliku potporu odazvavši se na demonstrativnu šetnju. “Na fotografijama s te šetnje možete vidjeti brojne umirovljenike koji cijeli život žive u Puli a nikad nisu tamo kročili i koji su sretni jer ulaze na to područje”, prisjeća se Gašparović.

Tek nakon što su čelni ljudi Istre vidjeli da se u Puli događa masovni otpor planovima Brijuni Rivijere, pozvali su 2007. godine Pulsku grupu na razgovor. “Bilo nas je troje iz Pulske grupe na tom razgovoru i Ivan Jakovčić nam je nudio novac, posao, slavu i sve što poželimo samo da se prestanemo baviti tim područjem”, kaže Emil Jurcan i dodaje: “Kad smo mu rekli da ništa od toga i sukobili se s njim, rekao nam je ako nam se ne sviđa ovdje, neka se odselimo, jer da ovdje nećemo naći posla. To je rekao pred desetak novinara, međutim ni jedan to nije prenio. Tada nam je postalo jasno kako stvari stoje, da tu nema pregovora.” Otad se Pulska grupa koristi različitim sredstvima u borbi protiv vladajućih struktura. Prije svega koriste sva profesionalna sredstva arhitektonske struke, apeliraju na etiku kolega u izradi planova, uspjeli su dobiti podršku struke i urbanisti su u zadnjoj varijanti urbanističkoga plana na Katarini odustali od elitnih vila i predvidjeli mješovitu zonu.

“No unatoč činjenici da je u urbanističkim planovima uvedena mješovita zona, Brijuni Rivijera i dalje drži Katarinu kao jednu od lokacija svoje elitne rivijere”, kaže Vjekoslav Gašparović pojašnjavajući: “Jedna od karakteristika poslovanja Brijuni Rivijere je da su raspisivali natječaje za investitore za ta područja prije nego što je njihova namjena uopće bila definirana urbanističkim planovima.” Tvrtku Brijuni Rivijera Emil Jurcan opisuje kao rupu bez dna koja je ove godine povisila sebi plaće, a u deset godina postojanja nisu napravili ništa. “Na mjestu predsjednika nadzornog odbora su se izredali razni ljudi, među ostalima i Damir Polančec i Bianca Matković. Predsjednik Uprave je prije bio Veljko Ostojić koji je sad savjetnik predsjednika Josipovića za turizam, sada je na čelu Uprave Ratomir Ivičić koji je prije bio šef Nacionalnog parka Brijuni, u NO-u su ministrica građevinarstva Marina Matulović Dropulić, ministar prometa Božidar Kalmeta, istarski župan Ivan Jakovčić te Boris Miletić, pulski gradonačelnik.

Jedna od zadnjih Jakovčićevih izjava je bila da se on protivi ideji da se članovi NO-a Brijuni Rivijere biraju preko javnog natječaja. On smatra da je to projekt koji treba snažnu političku potporu da bi uspio. U vrijeme recesije, kad se rade rebalansi i gleda gdje kome odrezati, na jednoj od zatvorenih sjednica Vlade su se toj tvrtki odobrila dodatna sredstva iz proračuna iako deset godina nisu napravili ništa.” Jedan od argumenata suprotne strane, onaj da ih upravo udruge sprečavaju u radu, nedavno je ponovio i ministar gospodarstva Đuro Popijač kazavši da u Hrvatskoj nema napretka jer protiv jednog terena za golf ustanu 33 udruge. “U Brijuni Rivijeri nisu napravili ni jednu studiju, ni utjecaja na okoliš niti bilo koju drugu, to im nitko ne brani”, kaže Edna Strenja. Emil Jurcan pak upozorava na jednu od najnovijih izjava Ivana Jakovčića: “On je na županijskoj skupštini javno rekao da postoji desetak ljudi koji se protive tim projektima i da zbog toga sve stoji, te da te ljude treba ukloniti.” Strašno je, dodaju članovi Pulske grupe, da na takvu njegovu izjavu nije bilo nikakve reakcije ni jedne stranke, udruge, javnosti.

“To je očito normalan diskurs, to je ambijent u kojem mi radimo”, kaže Jurcan. U siječnju prošle godine Pulska se grupa priključila inicijativi za Muzil “Volim Pulu”. “U inicijativi za Muzil okupilo se puno arhitekata, novinara, biologa, povjesničara, ljudi svih profila. Jer Pulska grupa, kao što nije službeno registrirana, tako nije ni ograničena samo na arhitekte, nego je dio svih akcija koje se događaju po gradu, jedino što mi kao arhitekti možemo poslužiti kao stručni medij i stvari koje se događaju prevesti na jednu drugu razinu razgovora”, kažu članovi Pulske grupe. A da se sa sličnim problemima i inicijativama susreću i služe građani diljem Europe, Pulskoj je grupi potvrdilo i sudjelovanje brojnih inozemnih sudionika njihova kongresa “Grad postkapitalizma” održanog u kolovozu prošle godine. Na kongresu je sudjelovalo 14 grupa iz Madrida, Berlina, Milana, Beograda, Rotterdama, Rima, Venecije, Trsta i Beča.

“Sve tri lokacije na kojima se održavao kongres: Rojc, Katarina i Muzil, imaju neku povijest bolesti. I ljudi koji se takvim problemima bave u svijetu su u autentičnom ambijentu pričali svoja iskustva”, govori Vjekoslav Gašparović, naglašavajući: “Gotovo je nevjerojatno kako kod nas, o čemu god da je riječ, ljudi uvijek počinju od nule. Trenutačno se na nekoliko mjesta u Hrvatskoj ljudi bore protiv golfa i uvijek moraju probijati neke početne ideje, a u svijetu je sve to već viđeno i sve je jasno. Sasvim je jasno kako ide taj obrt kapitala: radi se o državnim kreditima, državnim građevinskim tvrtkama, ti se lobiji stalno vrte unutar sebe samih i te investicije su same sebi svrhom.” Nakon kongresa je grupa Observatorio Metropolitano sa studentima sveučilišta u Madridu počela raditi projekte za Muzil, koji će ove godine biti predstavljeni u Puli. “K tome, prvi put u povijesti arhitektonskog fakulteta u Zagrebu su kao zadatak uzeli jednu živu temu, i to temu Muzila. U svibnju će njihovi radovi također biti izloženi na velikoj izložbi u Puli”, kaže Vjekoslav Gašparović. Takvi projekti su im, dodaje Emil Jurcan, bitni kako bi pokazali da nije istina da ne postoji alternativa Brijuni Rivijeri.

“Zato smo odlučili napraviti ne jednu, nego tisuću alternativa”, zaključuju. Postavlja se pitanje kako je moguće da unatoč vidnom nezadovoljstvu građana aktualnim vladajućim strukturama, već desetljećima Istrom vlada IDS na čelu s Ivanom Jakovčićem. “S jedne strane, ljudi se boje zamjeriti Jakovčiću i IDS-u, jer su svjesni da za takve, kao što je i nama rečeno, u Istri više neće biti posla. Ovdje vlada totalitarna politička situacija, oporbe nema”, kažu u Pulskoj grupi dodajući da, s druge pak strane, oko projekata poput Brijuni Rivijere postoji politički konsenzus svih stranaka. “To podupiru i SDP, HDZ, IDS, HNS, čak i neke lokalne regionalne stranke poput Ladonje. Oni su svi dio elite koja jednako razmišlja o neoliberalnoj politici, o privatizaciji i svim ključnim pitanjima. I oni nisu naši delegati, iako ih mi financiramo. Ali i to što dobiju od proračuna je ništa u usporedbi s onim što dobiju iz tajnih izvora financiranja. Oni su delegati tih lobija i zato se mi uopće ne orijentiramo na borbu kroz izbore kao mogućnost promjena, nego smatramo da je jedina moguća promjena na razini svakodnevnog života”, pojašnjava Emil Jurcan.

Upravo tako su ljetos članovi Pulske grupe recikliranim materijalima obnovili most koji vodi prema vojnoj zoni koja je zatvorena i napuštena. “Vlastitim djelovanjem pokazujemo što je moguće i držimo palce da će i drugi shvatiti da na isti način mogu i sami nešto promijeniti na bolje”, kaže Gašparović. Članovi Pulske grupe poveli su nas i u obilazak napuštenih vojnih područja. Na Katarini smo zatekli šetače, ribare, obitelji i djecu na pecanju. Na Muzil pak još uvijek nije moguće ući. Iako je vojska to područje napustila prije tri godine, naoružani ga vojnici i dalje čuvaju. “Jedno od objašnjenja je da bi ljudi devastirali te prostore da straža ode, a činjenica je da su te zgrade kad je vojska odlazila bile funkcionalne, to je smještajni kapacitet za dvije tisuće ljudi, kuhinje, menze, sve je bilo u uporabnom stanju. Tijekom godina sve propada samo od sebe. Grad je imao funkcionalne kapacitete za primjerice studentski kamp koji već godinama planira izgraditi i to ni manje ni više nego pokraj rodilišta i psihijatrije”, kaže Vjekoslav Gašparović. Pulska grupa se ne želi formalno registrirati kao udruga jer ne žele biti ovisni ni o kojem izvoru financiranja. “Vlast bi nam rado dala lovu, ali bi nas tada onemogućili u djelovanju”, ističe Jurcan dodajući: “Najgori su renomirani istarski kulturnjaci i intelektualci koji su ovisni o državnom financiranju, oni nam nikad nisu izrazili podršku oko važnih inicijativa. Da bi se uzburkala kulturna scena u Istri, trebao je doći Slaven Tolj iz Dubrovnika i izložbom na porečkim Analima uzrujati Jakovčića, nitko od domaćih se ne bi usudio takvo što.” Zato Pulska grupa svoje akcije i pothvate financira samodoprinosima, novcem od prodaje knjiga, a za razne radne akcije im simpatizeri doniraju materijale. “Iako su građani možda još uvijek u strahu javno se zamjeriti Jakovčiću i IDS-u, potporu nam daju na brojne načine”, objašnjavaju članovi Pulske grupe koja se svake godine sve više širi. “Na duge staze je presudno to što nitko od nas nema nezdrave ambicije. Niti nam je ambicija postati brend, ime su nam dali mediji, mi nemamo ni logo ni pečat ni vizualni identitet jer je sve to nevažno, važno je samo izboriti se za nužan prostor. Kod nas ne postoje trzavice oko autorstva, nema borbe ega. Zaključili smo da kad arhitekt zatomi ego, oslobađa se nevjerojatna količina energije”, slažu se članovi Pulske grupe.