Željka Udovičić Pleština radila je dramaturgiju dviju najočekivanijih ovoljetnih kazališnih premijera koje su održane u razmaku od 48 sati – ‘Hamleta’ na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Paola Magellija i ‘Tko se boji Virginije Woolf’ Teatra Ulysses u režiji Lenke Udovički

Dramaturginja Željka Udovičić Pleština posljednjih je mjeseci više nego zaposlena, a protekli su joj dani bili napeti kao na filmu. Naime, upravo je ona radila dramaturgiju dvije najočekivanije ovoljetne kazališne premijere, koje su održane u razmaku od 48 sati. U subotu 27. srpnja na Dubrovačkim je ljetnim igrama odigran „Hamlet“ u režiji Paola Magellija, a već za ponedjeljak 29. srpnja bila je zakazana predstava „Tko se boji Virginije Woolf?“, ovogodišnja premijera Teatra Ulysses na Brijunima.

Željka Udovičić Pleština jurila je tako s juga na sjever jadranske obale, nastojeći uskladiti svoje obveze prema dvama ljetnim festivalima. Budući da je u svojoj višedesetljetnoj karijeri često bila angažirana istovremeno na više strana, ova situacija nije joj bila neko sasvim novo iskustvo, ali ipak priznaje da joj se rijetko dogodilo da se dvije premijere gotovo preklapaju.

Rođena Zagrepčanka, Željka Udovičić Pleština ima diplome dvaju fakulteta – Pravnog i Akademije dramske umjetnosti, gdje je završila studij dramaturgije. Iza nje su stotine predstava u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Venezueli, Crnoj Gori, Kolumbiji, Francuskoj, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj i Makedoniji. Surađivala je sa svim najvažnijim kazališnim kućama u Hrvatskoj i u regiji. Osim dramaturgijom bavila se i prevođenjem, pisanjem i adaptacijama romana za scensko izvođenje, a surađivala je i u scenarijima više filmskih projekata. Tijekom karijere bila je i umjetnička ravnateljica dramskog kazališta Gavella u Zagrebu, pomoćnica ministra kulture u vladi Ivice Račana, zamjenica pročelnika za kulturu Grada Zagreba i samostalna umjetnica. Trenutačno je zaposlena kao dramaturginja Zagreb filma.

Njena suradnja s Paolom Magellijem traje preko dva desetljeća, a i s Lenkom Udovički, redateljicom jedine ovogodišnje premijere Teatra Ulysses „Tko se boji Virginije Woolf?“, radila je na više projekata. Ovog puta radili su u koprodukciji s Beogradskim dramskim pozorištem. Kostime za ovu predstavu osmislila je  Bjanka Adžić Ursulov, a scenografiju Stefano Katunar. Glazbu rade Davor Rocco i Nigel Osborne, a svjetlo oblikuje Andrej Hajdinjak. Glavne uloge, Marthu i Georgea, igraju Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović-Darvaš, dok će se u ulozi Nicka i Honey alternirati Milan Marić, Ljubomir Bulajić i Martin Grđan, odnosno Romina Tonković i Nika Ivančić.

Drama govori o pijanoj noći dva bračna para – jednog sredovječnog i jednog mladog para, čiji razgovor na večernjem druženju svakom novom čašom alkohola postaje sve brutalniji. Kako večer protječe, oni iznose sve više intimnog prljavog rublja, otkrivajući svoje najmračnije tajne. Kroz emocionalni konflikt, povremeno na rubu fizičkog sukoba, dolazi do svojevrsne dekonstrukcije kulturalne predodžbe o obiteljskoj idili, koja zapravo ne postoji.

U intermecu između dviju premijera Željka Udovičić Pleština dala je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Kako ste preživjeli stres posljednjih mjeseci i posljednjih dana? Ipak vam se nije često događalo da imate dvije premijere paralelno? 

Pa nije, to je istina. Budući da je već u prosincu bio definiran „Hamlet“ i da je Paolo Magelli režiser s kojim radim oduvijek, a silno poštujem i Lenku, pristala sam na taj pomalo suludi plan. Imala sam tu sreću da su se probe zbog nedostatka financija prvo mjesecima odrađivale  u Zagrebu, a tek na kraju procesa su se preselile na lokaciju. Probe su se tako rasporedile da sam u Zagrebu uspijevala biti i na jednima i drugima. Bila sam čak jedno vrijeme i na Brijunima i onda u Dubrovniku. Nakon premijere „Hamleta“, drugo jutro sam sjela u auto s mojim psićem, koji je najveći poklonik umjetnosti, jer je uvijek sa mnom, i krenula za Brijune. Na žalost, pretpremijere su omele oluje i loše vrijeme.

‘U socijalizmu smo u kazališnim vijećima imali neke čistačice iz OUR-a. Koje su ipak morale pogledati probu predstave o kojoj odlučuju. A danas ih ne gleda nitko’

NACIONAL: Kako je prošao „Hamlet“, jeste li zadovoljni reakcijom publike?

Po reakcijama s premijere, prošao je super! Bile su to baš ovacije!

NACIONAL: Predstava je dobila puno medijske pažnje i očekivanja su bila velika. Je li bilo teško tekst dramaturški prilagoditi vremenu i prostoru?

Iskreno, te medijske pažnje nisam bila ni svjesna i zato i nisam bila opterećena velikim očekivanjima jer smo bili potpuno izolirani na probama na Lovrijencu – danju smo spavali, noću probali i tako gotovo mjesec dana. Što se tiče prilagodbe teksta – iako imam iskustva s prevođenjem Shakespearea, jer sam svojedobno prevela „San Ivanjske noći“, za potpuno novi prijevod nikako nije bilo vremena. Zato sam osuvremenila neke dijelove Gerićevog prijevoda, a to je onaj isti koji je svojedobno igrao i Rade Šerbedžija, također na Lovrijencu. Malo sam ga prilagodila današnjem vremenu, nikako ne iznevjeravajući original. Promijenila sam i raspored scena – što tekst, koji smo morali nužno kratiti, i dopušta. Naime, da smo igrali integralnu verziju, trajala bi šest sati, a naša traje dva i petnaest minuta. Postoje neki umetnuti elementi iz „Hamletmachine“ Heinera Müllera i nešto malo oko „Hekube“. Nadam se da tu adaptaciju nije obična, prava publika primijetila, jer to bi značilo da je doista dobra.

NACIONAL: I o predstavi „Tko se boji Virginije Woolf?“ puno se pisalo u posljednje vrijeme, prije svega zato što je potpuno netipična za Mali Brijun. Zašto je Rade inzistirao baš na tom tekstu?

Da, moram reći da je ideja doista došla s Radine strane, kada smo lani razgovarali o tome što bi se radilo ove sezone. To je doista jedan izuzetan komad, koji se odvija u jednoj kući. No isto tako, to bi mogao biti i vrt jedne kuće. Činjenica jest da se događa u jednom prostoru u kojem je četvero ljudi zarobljeno te noći, što tvrđava Minor svojom arhitekturom, takvom kakva jest, itekako omogućuje. Ona odlično dočarava tu klaustrofobiju, koja pojačava unutarnje strahove, borbe i agresiju. Koja udara u zidove i obija se natrag o njihove glave.

NACIONAL: Zašto se drama Edwarda Albeeja „Tko se boji Virginije Woolf?“, koja je napisana kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća, tako zove? 

To je zapravo fantastično i odgovor na pitanje zašto je taj komad danas itekako suvremen. Naime, sam je rekao da je sjedeći jednom u nekom kafiću na zidu vidio natpis „Tko se boji Virginije Woolf“. Budući da se u ovoj drami radi o životu profesora jednog američkog provincijskog sveučilišta, to mu se učinilo kao dobar sveučilišni vic, koji je zapravo parafraza pjesmice iz „Tri praščića“: tko se boji vuka još? A zapravo to za sve nas znači – tko se boji života bez iluzija? Na kraju predstave glavna junakinja Martha to i kaže: „Ja. Ja se bojim života bez iluzija!“

NACIONAL: Film po tom predlošku snimljen je šezdesetih,  a govori o dobu kada su se žene nakon Drugog svjetskog rata djelomično emancipirale. No ipak se nastoji sačuvati iluzija malograđanskog idiličnog braka. Kako tekst funkcionira u hrvatskoj današnjici?

Komad je napisan i izveden na Broadwayu 1962. i odmah je izazvao mnoge kontroverze, baš zbog svog obračuna s tradicionalnim, odnosno institucijom braka, kao i analize muško-ženskih odnosa unutar tog braka. Unatoč tome, ili baš zbog toga, već 1966. snimljen je i film prema toj drami, koji je odmah dobio pet Oscara i donio piscu zasluženu svjetsku slavu. Tekst poziva na propitivanje društvenih konvencija, što mu je osiguralo antologijsko mjesto u dramskoj literaturi. On itekako funkcionira u hrvatskoj stvarnosti, u kojoj su žene, koje jesu stekle određenu emancipaciju u „mračnom socijalizmu“, pod utjecajem Željki Markić i ognjištarske politike opet vraćene u svoje stereotipne uloge. Danas kada cvjetaju ideje U ime obitelji, čiji aktivisti stoje pred bolnicama s transparentima i molitvama (za koje bi bilo lijepo da nas se okanu i ostave nas na miru da se, ako želimo, molimo sami), urušava se ne samo ženska emancipacija nego i temeljne ljudske slobode i ljudska prava. Pa i ova predstava raskrinkava taj jadni malograđanski moral, prema kojemu si ako nemaš dijete obilježen, prisiljen si ga izmisliti i praviti se u društvenim krugovima da ga imaš, kako te ne bi osuđivali.

NACIONAL: U Americi toga doba, a čini se i u Hrvatskoj danas, žena je uspješna onoliko koliko je uspješan njen muž.

Da, Britanke, a čini mi se i Amerikanke, udajom gube čak i ime. Tako se postaje Mrs John Smith, što je više nego ponižavajuće. Martha u jednom trenu kaže: „Ja sam završila fakultet, kao i mi svi, i sretna sam da sam mogla biti domaćica svom ocu, dekanu, a onda sam našla Georgea.“ Danas se, osim toga problema, u Hrvatskoj događa da mediji, o kojima ovisi i naša društvena svijest, promoviraju uspjehe sponzoruša koje su se udale za nogometaše i troše basnoslovne pare na statusne simbole. One su našim mladim ženama mjerilo uspješnosti. Među ostalim, i o tome koliko je to jadno, malograđanski, pa i opasno, govori ova drama.

‘Danas kada u hrvatskoj cvjetaju ideje U ime obitelji i Željke Markić, urušava se ne samo ženska emancipacija nego i temeljne ljudske slobode i prava’

NACIONAL: Koliko je opterećujuća bila činjenica da su u filmu glumili Richard Burton i Liz Taylor i kako ste to prilagodili hrvatskoj inačici? 

Radila sam već i neke druge adaptacije filmova, na primjer „Nijemo vjenčanje“ ili „Ustav Republike Hrvatske“. Kao dramaturg, morate se od toga na svaki način odmaknuti, izbaciti film iz glave. U ovom slučaju to nije bilo teško, zbog sjajne glumačke podjele koju imamo. Između Richarda Burtona i Rade Šerbedžije, uostalom, nema usporedbe – sve je na strani Šerbedžije. No zahvaljujući kulturnom imperijalizmu, teško je postati globalno toliko poznat. Radi je to i uspjelo, no mnogi talentirani ljudi u startu neće imati jednake šanse kao njihovi kolege Francuzi, Englezi, Amerikanci. To je činjenica s kojom se kao mala zemlja i mali jezik moramo nositi. Ali možemo i ovako: Uostalom, nisu li i Burton i Taylor zapravo naši glumci? Nije li Burton glumio druga Tita?

NACIONAL: Osim bračnih, u drami se propituju i generacijski odnosi?

Da, njena suvremenost se ogleda na nekoliko razina. Ona vrlo nedvosmisleno najavljuje prodornu, na sve spremnu novu generaciju, s mladim bračnim parom, kojem je uspjeh mjerljiv isključivo prema kriterijima koje sa sobom nosi liberalni kapitalizam. Dakle – duhovne vrijednosti su samo opterećenje, a svaki se uspjeh mjeri isključivo materijalnim vrijednostima. U toj noći u kojoj se zbog viška alkohola ruše sva pravila ukazuje se na naličje i naše malograđanske kulture. Jer – i tim likovima je lakše egzistirati u uvjetima takozvanog „normalnog života“, gdje su uloge zadane, nego skinuti maske i riskirati gubitak vlastitih oslonaca. Brutalnost koja iz njih izlazi zapravo je njihov mehanizam prikrivanja vlastite ranjivosti.

NACIONAL: Kako funkcionira ispreplitanje dviju generacija glumaca – Rade i Katarina u ulogama Marthe i Georgea te mladi koji imaju nekoliko alternacija u ulogama Nicka i Honey? 

Taj sukob generacija itekako funkcionira. Ono na čemu smo inzistirali i nadamo se da u predstavi izlazi van, to je to esencijalno međusobno nerazumijevanje. Jer Martha i George nastoje izgraditi svoj odnos i osmisliti svoju egzistenciju preko djeteta koje ne postoji. Dok mladi bračni par na to druženje dolazi s vrlo pokvarenim namjerama, kako bi se uspeo stepenicu više na društvenoj ljestvici. Što podrazumijeva i da žena otrpi muževu nevjeru pred vlastitim očima, ako će to pomoći u njegovoj karijeri. Mladi su potpuno beskrupulozni, dok se stariji par grčevito drži za iluziju koja više ne može opstati. I iako su Rade i Lenka bračni par, kao što su to i u stvarnosti bili i Taylor i Burton, njihov odnos u predstavi je neusporediv. Njihove uloge nisu iste. Nije isto ako glumiš zajedno pa prenosiš nešto od tog osobnog odnosa u dijaloge na sceni ili ako netko glumi, a drugi režira. Ako ponekad i jest, zabavno je. Ali – Lenkina je zadnja.

NACIONAL: Radi se o koprodukciji s Beogradskim dramskim pozorištem. Jeste li se i s njima dogovarali o načinu adaptacije teksta?

Ne, nismo imali vremena, jer je do te suradnje došlo u kasnijoj fazi priprema. No budući da se radi o koprodukciji, Nicka igra Milan Marić, mladi beogradski glumac, s kojim sam imala priliku raditi prvu njegovu predstavu u kojoj je imao glavnu ulogu, „Mali mi je ovaj grob“ Biljane Srbljanović. Utoliko mi je bilo lakše jer smo se otprije poznavali. Ljubomir Bulajić za sada ne igra, on će tek započeti probe i bit će mu alternacija u Beogradu. Bilo bi doista šteta da se ovakva predstava, koja je relativno komorna i može funkcionirati u svakom kazalištu, odigra deset puta na Brijunima i da je to onda to. Nema potrebe da predstava spava zimski san u zimskom periodu. Nadam se da će se vodstvo Ulyssesa uspjeti dogovoriti i da će gostovati u ZKM-u jer je ta pozornica i to gledalište zapravo idealno.

NACIONAL: Bili ste zamjenica pročelnika Ureda za kulturu, vjerujete li da će Milana Runjić imati sluha za inicijativu da predstava igra i u Zagrebu? 

Točno, bila sam i sama u sustavu, i državnom i gradskom, i zato znam koliko je taj birokratski aparat teško pokrenuti. No ako je ljudima na takvim pozicijama doista stalo, moguće je mijenjati to učmalo stanje, malo pomalo. Kada bi svi koji dolaze prestali misliti da svijet počinje i završava njihovim mandatom, bilo bi nam puno lakše. No želim vjerovati da će u Zagrebu za ovu predstavu biti sluha.

‘Lenka Udovički kao supruga nekoga tko ima karijeru i karizmu kakvu ima, nepravedno je pomalo u drugom planu. Smatram da se njezin kvalitetni rad ovdje ne vrednuje dovoljno’

NACIONAL: S Paolom Magellijem radili ste od početka svoje karijere. Razumije li Lenka više ženske likove, s obzirom na činjenicu da je žena? 

Prije svega, moram reći da je Paolo zapravo – žena. Ne osjećam ama baš nikakve razlike u tom rodnom smislu jer Paolo u svakoj predstavi gleda kroz neku žensku prizmu. Vjerojatno jer je, kako kaže, talijanska mama još više od dalmatinske matere alfa i omega svega, njega strašno provociraju upravo ženski likovi. On traži i komade ženskih autora, a u svakoj predstavi njega taj ženski princip zapravo fascinira. On i Lenka su zapravo podjednako svjesni problema žena.

NACIONAL: Ali kako je vama  raditi s njima – ipak se tu radi o jednom zanimljivom tipu odnosa između redatelja i dramaturga?

Posao dramaturga je različit sa svakim redateljem i u tome i jest čar toga posla. Iako sam radila s mnogima – i s Dinom Mustafićem, Krešom Dolenčićem, i Damirom Zlatarom Freyom, i mnogim njemačkim režiserima, ja sam ipak, doduše igrom slučaja, svoj profesionalni put započela s Paolom Magellijem. Iako je rad s njim najviše stresan, jer je do te mjere neracionalan da ne može kontrolirati svoje emotivne ispade, uz njega sam profesionalno odrasla i formirala svoje estetske svjetonazore. Drago mi je da je on mene prepoznao. S Lenkom također jako volim surađivati i čini mi se da je ona, kao supruga nekoga tko ima karijeru i karizmu kakvu ima, nepravedno pomalo u drugom planu. Pri tome, još se bave i različitim poslom. Smatram da se njezin kvalitetni rad ovdje ne vrednuje dovoljno. Lenka možda upravo zbog toga tako dobro promišlja i bira predstave poput „Bakhi“ ili „Virginije“, ili jedne fantastične radionice o ženama na Golom otoku s Vanessom Redgrave i Amandom Plummer, koju smo radile zajedno, a koje govore ne samo o ženskim i ljudskim pravima nego i o tom ženskom problemu samoostvarenja i društvenog priznanja.

NACIONAL: Hoće li ova predstava upravo zbog činjenice da govori o bračnim parovima intelektualaca biti previše elitistička? 

Iskreno se nadam da neće i da to nije tema koja više ne zanima srednji sloj. Taj srednji sloj u izumiranju, to smo mi. Ta predstava je za takve i o takvim ljudima. Upravo taj srednji sloj koji je ugrožen, ne samo u Hrvatskoj nego i globalno, trebao bi se u njoj prepoznati. Vjerujem da će on biti ta publika koju će predstava možda potaknuti na neke unutarnje promjene. Jer demokracija se i kod nas prometnula u nešto sebi sasvim suprotno. Prometnula se u demokraturu, diktaturu većine nad manjinom, a tu većinu čini veći broj kupljenih, korumpiranih ili na razne načine ispregovaranih ruku. Pa stvarno mi je bilo draže kada smo, u mrskom samoupravnom socijalizmu, protiv kojeg smo se s pravom bunili, u kazališnim vijećima imali neke čistačice iz OUR-a. Koje su ipak morale pogledati probu predstave o kojoj odlučuju. A danas ih ne gleda nitko. Nego neki stranački podobni aparatčici u tim vijećima, u koja se dolazi po tko zna kojem ključu, odlučuju o kazališnom programu po nečijem političkom naputku.