U posljednjih nekoliko tjedana Hrvatsku je šokirao slučaj Mirele Čavajde kojoj je, unatoč tome što prema zakonu ima pravo, u svim zagrebačkim bolnicama odbijen zahtjev za pobačaj, a ministar zdravstva Vili Beroš stao je u obranu liječnika na čelu s ravnateljem KBC-a Zagreb Antom Ćorušićem. Daljnji medijski istupi spomenutog Ćorušića sablaznili su javnost jer je kod njega, ali i kod zaista velikog broja ginekologa – a sve pod navodnim njegovim utjecajem i kadroviranjem – prisutan snažan rigidan utjecaj vjere i priziv savjesti, zbog kojeg se u velikom broju bolnica odbijaju raditi pobačaji pa je ženama zakonom zajamčeno pravo u startu manje dostupno ili uskraćeno. Sve to može se svesti pod zajednički nazivnik – iznimno snažan utjecaj religije odnosno Katoličke Crkve koja tako drži uzde u svojim rukama i ne dozvoljava odstupanje od rigidnih pravila u ionako tradicionalnom hrvatskom društvu. Snažan utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj vidljiv je u mnogočemu, pa i u odgoju i obrazovanju. Od 2008., kad je otvorena prva osnovna katolička škola, gotovo svake godine otvara se po još jedna, a trenutačno ih je 12. U rujnu će biti otvorena još jedna, u Slavonskom Brodu, a iduće školske godine jedna u Vinkovcima. Nacional je istražio iz kojih se razloga otvaraju osnovne i srednje katoličke škole u Hrvatskoj, po kakvom kurikulu se izvodi nastava, tko predaje djeci, tko financira te škole i tko kontrolira njihov rad.

Prema podacima Ministarstva za znanost i obrazovanje, u školskoj godini 2021./2022. osnovnoškolski odgoj i obrazovanje izvodi se u 12 vjerskih škola, od kojih je 11 katoličkih. Uz navedeno djeluje i jedna glazbena katolička osnovna škola. Srednjoškolski odgoj i obrazovanje izvodi se u ukupno 15 vjerskih škola, od kojih je 12 katoličkih. Dakle, u Hrvatskoj je ukupno 23 katoličke osnovne i srednje škole:

„Katoličke škole rade po Nastavnom planu Republike Hrvatske, kao i predmetnim kurikulima donesenima 2019. godine, kako radi i većina škola u RH, osim međunarodnih i alternativnih. Isto vrijedi i za odabir udžbenika. Nadzor nad radom svih školskih ustanova i zaposlenika, pa tako i katoličkih škola obavljaju po potrebi, službe Ministarstva i nadležnih agencija. U skladu s propisima osnivač škole je dužan osigurati uvjete za rad škola te financirati propisane troškove. U državnom proračunu osiguravaju se sredstva za plaće i materijalna prava zaposlenika katoličkih škola. Način zapošljavanja kao i uvjeti za zasnivanje radnoga odnosa u katoličkim školama provode se sukladno postojećim propisima iz područja odgoja i obrazovanja.“

Ankica Marinović, sociologinja religije s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. FOTO: Privatna arhiva

Ivica Žuljević, predstojnik Nacionalnog ureda za katoličke škole pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, dao je osnovne smjernice o katoličkim školama u Hrvatskoj. Kako kaže, brojni međunarodni dokumenti utvrđuju pravo roditelja na odgoj djece po vlastitoj savjesti. Polazeći od obveze koju imaju po svom krsnom poslanju, kršćanski roditelji trebaju se zauzimati da škole osiguraju katolički odgoj njihove djece i mladih i da se osnivaju katoličke škole:

„U okviru navedenih demokratskih prava i sloboda ostvaruje se i pravo Katoličke Crkve da u izvršavanju naloga koji joj je povjerio Isus Krist može ‘osnivati i voditi škole bilo kojeg smjera, vrste i stupnja’, a ‘ako nema škola koje odgajaju u kršćanskom duhu, zadaća je dijecezanskog biskupa brinuti se da se takve osnuju’. Pitanje osnivanja i djelovanja katoličkih škola uređeno je kod nas Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima te Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, koji jamče da ‘Katolička Crkva ima pravo osnivati škole i predškolske ustanove te njima upravljati prema odredbama kanonskog prava i zakonodavstva Republike Hrvatske’ te da će ‘katoličke škole s pravom javnosti uživati ista prava i dužnosti kao i one u državnim školama i imat će pravo na primanje novčane potpore’.“

U katoličkim školama dan počinje i završava molitvom, a učenike se potiče na humanitarni rad i volontiranje, empatiju i pomaganje drugima. FOTO: Privatna arhiva

Žuljević ističe da su sve osnovne katoličke škole osnovane posljednjih četrnaest godina: prva je osnovana 2008. godine u Šibeniku, pa iduće godine u Požegi i tako redom, dok su katoličke gimnazije većinom nastavak onih crkvenih gimnazija koje su djelovale kao sjemenišne škole i nisu bile priznate u vrijeme komunističkog sustava, a uspostavom samostalne Hrvatske dobile su pravo javnosti. Dakle, osnivači škola su pojedine crkvene pravne osobe, među kojima su biskupije, redovničke zajednice i katoličke udruge uz suglasnost biskupije na čijem području djeluju. Za rad, odnosno djelovanje pojedinih katoličkih škola odgovoran je njihov osnivač.

Žuljević pojašnjava i ima li osnivanje katoličkih škola veze s Vatikanskim ugovorima, odnosno postoji li obveza jedne ili druge strane potpisnice da takve škole osniva. Kako kaže, u Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture stoji da u ostvarenju plana i programa temeljnih obveznih predmeta te pri izdavanju službenih isprava, katoličke škole moraju poštovati zakone Republike Hrvatske.

‘Što je veći broj katoličkih škola, veći je utjecaj Crkve u obrazovanju građana i širenju bazena članova Crkve te u vezi s tim društvenih aktera na svim poljima društva’, kaže Ankica Marinović

Budući da se već godinama govori o reviziji Vatikanskih ugovora, Žuljević pojašnjava je li status katoličkih škola ugrožen:

„Katoličke škole pitanje su ljudskih sloboda i prava koja pravna država jamči. Ugovori ih reguliraju, a država ih poštuje po načelu ‘pacta sunt servanda’. Katoličke škole postale su sastavni dio odgojno-obrazovnog sustava Hrvatske, njegove komplementarnosti, raznolikosti i obogaćenja te će ih zacijelo svaka demokratska vlada podržavati.“

Iako se u katoličkim školama izvodi nastava u skladu s nacionalnim kurikulom i nastavnim planom i programom koji je donijelo mjerodavno Ministarstvo, Žuljević ističe kako katoličke škole imaju pravo provoditi odgojno-obrazovne programe sukladno katoličkim moralnim načelima i svrhom zbog koje su osnovane. Svaka katolička škola, kao i druge škole u Hrvatskoj, odgovara prije svega svome osnivaču. Biskupijski uredi za katoličke škole prate njihov rad, usmjeravaju i bdiju da one djeluju u skladu s propisima Zakonika kanonskoga prava i zakonima Republike Hrvatske. Pod jednim vidom katoličke škole su građanske ustanove s ciljevima, metodama i općim značajkama koje su zajedničke svakoj drugoj školi. Pod drugim, pak, vidom one su kršćanske zajednice koje provode odgojno-obrazovni projekt, utemeljen u evanđeoskim načelima. S obzirom na to da katoličke škole imaju pravo javnosti, Ministarstvo znanosti i obrazovanja također provodi nadzor njihova rada putem svojih inspekcijskih ureda, uvažavajući njihovu specifičnost, definiranu Ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske.“

Otac Vinko Mamić, ravnatelj Prve katoličke osnovne škole u Zagrebu. FOTO: Privatna arhiva

Kad je riječ o financiranju rada katoličkih škola u Hrvatskoj, Vlada i Hrvatska biskupska konferencija sklopili su 23. svibnja 2011. Ugovor o katoličkim osnovnim i srednjim školama, u kojem je pitanje plaća i drugih troškova definirano u članku 5: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Vlada Republike Hrvatske preuzela obvezu zakonskim putem za sve djelatnike škola osigurati sredstva iz državnoga proračuna za mjesečne plaće i naknade plaća s doprinosima na plaće, te za ostala materijalna prava radnika ugovorena kolektivnim ugovorima.“ Žuljević kaže da je to u skladu s činjenicom da roditelji djece koja pohađaju katoličke škole plaćaju državi porez jednako kao i one djece koja idu u javne škole te bi bez doprinosa države njihovu školovanju, napose u osnovnoj školi koja je obvezna u Republici Hrvatskoj, oni bili diskriminirani:

„Za ostale materijalne troškove, kao što je osiguravanje prostora – gradnja škole, zakup i slično – pedagoški standard i drugu nadogradnju vezanu uz kvalitetu škole brine se osnivač. U katoličkim školama nastavnici su stručne osobe primljene u radni odnos putem natječaja provedenog u skladu sa zakonima Hrvatske i ugovorima za Svetom Stolicom.“

Činjenica da se od 2008. naovamo svake godine u Hrvatskoj otvori jedna katolička osnovna škola dokaz je velikog i snažnog utjecaja Crkve u hrvatskom društvu. Osim katoličke osnovne škole u Zagrebu, takva škola postoji u Šibeniku, Zadru, Požegi, Virovitici, Varaždinu, Novskoj i Rijeci. Kako kaže Ankica Marinović, sociologinja religije s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, posljednjih godina zaista raste broj konfesionalnih obrazovnih ustanova, od vrtića do fakulteta, i ne samo katoličkih, već i škola nekih drugih vjerskih zajednica:

„U Hrvatskoj postoji 30 vjerskih škola, 12 osnovnih i 18 srednjih. Osim katoličkih škola postoji židovska osnovna škola, postoje pravoslavna, islamska, baptistička i adventistička gimnazija. Katoličkih škola ima najviše što je i razumljivo jer je i broj katolika u Hrvatskoj najveći. Vjerske zajednice osnivaju svoje škole jer im Ustav i Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica te ugovori od zajedničkog interesa koje su neke od njih potpisale s državom, to pravo garantiraju. Sve vjerske škole su škole s pravom javnosti, što znači da pripadnost određenoj vjeri nije uvjet za upis. Ugovor Vlade s Katoličkom Crkvom ima jaču težinu od ugovora ostalih zajednica, jer je međunarodni, potpisan je između hrvatske države i Svete Stolice. Škole su Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj važne iz više razloga. Što je veći broj katoličkih škola, smatra se, veći je utjecaj Katoličke Crkve u obrazovanju hrvatskih građana uopće i širenju bazena potencijalnih članova Crkve, te u vezi s tim potencijalnih društvenih aktera na svim poljima društvenog djelovanja u budućnosti. Otvaranje vrtića i škola važan je vid evangelizacije, težnje prožimanju društva katoličkim vrijednostima. Djeca koja pohađaju te škole čine potencijalne vjerske elite Crkve, zalog su za njenu budućnost. S druge strane, činjenica da su sve vjerske škole s pravom javnosti i da ih mogu upisivati učenici različitih svjetonazora, može biti dobrodošao znak ekumenske i svjetonazorske otvorenosti, ali isto tako i znak izvjesne prozelitske nakane koja je uvijek u srži evangelizacije.“

Ivica Žuljević, predstojnik Nacionalnog ureda za katoličke škole pri HBK. FOTO: Privatna arhiva

Nekoliko je razloga, smatra sociologinja, iz kojih bi netko upisao dijete u katoličku školu umjesto u redovnu. Neki roditelji smatraju da vjerska škola ucjepljuje djeci prave vrijednosti, utemeljene u religiji, koje su u skladu s vrijednostima koje dobivaju kroz kućni odgoj i koje su dio obiteljske i nacionalne tradicije:

„Razlog može biti i potreba roditelja – vjernika da obrazuju djecu izvan, po njima, lošeg, previše liberalnog utjecaja javnih škola, koji može kod djece izazvati konflikt vrijednosti u osjetljivim razdobljima odrastanja. Isto tako, mnogi roditelji misle da pojedini nastavnici u javnim školama mogu presudno utjecati na formiranje vrijednosti kod djece, koje nisu u skladu s vrijednostima koje djeca usvajaju u obitelji i u vjerskoj zajednici. I školski kolege i kolegice koji potječu iz obitelji s različitim vrijednostima također. Lakše je kada su dnevno okruženi djecom sa sličnim svjetonazorskim nasljeđem. Radi se većinom o religioznim roditeljima, uvjerenim vjernicima koji striktno prihvaćaju religijsku doktrinu i vrijednosti i žele da te iste vrijednosti budu posredovane njihovoj djeci u konfesionalnom kontekstu. Radi se većinom o roditeljima koji zastupaju konzervativne i tradicionalne vrijednosti i koji smatraju da u javnim školama vlada kaotičan sustav vrijednosti koji nije dobar za vjerski i ostali razvoj njihove djece.“

Sociologinja Ankica Marinović smatra da u hrvatskom društvu od devedesetih postoji pozitivno ozračje prema religiji i Katoličkoj Crkvi i manje ili više dobrohotan odnos prema njenom utjecaju u svim sferama društva i državnom financiranju njenog djelovanja. I dobrohotan odnos prema vjeronauku u javnim školama:

„Mnogi roditelji upisuju djecu na školski vjeronauk jer je to put nastavljanja obiteljsko-običajne tradicije stjecanja sakramenata koje djeca dobivaju u Crkvi. To je jedan light običajni način solidariziranja s vjerskom i nacionalnom tradicijom. Smatram da većina roditelja koji upisuju djecu u katoličke škole nisu light katolici i da od vjerske škole za svoju djecu žele više od pukog održavanja tradicije. Sve navedeno se odnosi prije svega na osnovnu školu jer srednjoškolci u većini slučajeva sami odlučuju u koju će se školu upisati. Postoji stereotip da su katoličke škole kvalitetnije i strože od javnih škola, ali u Hrvatskoj nije bilo komparativnih empirijskih istraživanja na tu temu. Naravno da je u katoličkim školama snažan utjecaj religije jer ih je u tu svrhu Crkva i osnovala. Molitve i pohađanje mise, kao i ostali pastoralni oblici komunikacije s Crkvom su prisutni, naročito u osnovnim vjerskim školama.“

Ankica Marinović opisala je situaciju u drugim zemljama. Smatra da nema velikih razlika u odnosu na katoličke škole u europskim zemljama, mada svaka zemlja ima svoje specifičnosti. U nekim europskim zemljama koje imaju vjerske škole s pravom javnosti i dužu tradiciju, vjerske škole uživaju poseban ugled i ponekad su smatrane boljima od javnih, ali na temelju dugogodišnjeg iskustva kvalitete i rezultata longitudinalnih istraživanja:

„Neke od njih su, ne samo deklarativno, otvorene prema učenicima različitih vjerskih svjetonazora i obrazovni ciljevi su na prvom mjestu, ispred katehetskih, pastoralnih i evangelizacijskih ciljeva. Što se tiče kurikula vjerskih škola, u svim demokratskim zemljama mora biti usklađen s kurikulom javnih škola, a koliko vjerskog sadržaja pojedina škola dodaje i koje obrazovne ciljeve preferira, to ovisi o crkvi koja je osnivač i njenom dogovoru s državom.“

O vjerskom sadržaju u kurikulu i nekim konkretnim razlikama u izvođenju nastave u katoličkoj školi, Nacional je razgovarao s ocem Vinkom Mamićem, ravnateljem Prve katoličke osnovne škole u Zagrebu. Ta je škola, baš kao što je spomenuo i Žuljević iz HBK, 2013. osnovana na inicijativu roditelja:

„Godinu prije, 2012., obratila mi se skupina roditelja i izrazila želju da neka od redovničkih zajednica u Zagrebu osnuje katoličku osnovnu školu. Tada sam bio predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica i tu sam želju iznio na našoj plenarnoj skupštini. Na poziv je odgovorila Hrvatska karmelska provincija, čiji sam tada bio provincijal, i osnovala prvu katoličku osnovnu školu u Zagrebu. Rad naše škole financiraju MZO, Gradski ured za obrazovanje, sport i mlade i Hrvatska karmelska provincija. Roditelji ne plaćaju školarinu. Interes za upis u našu školu nadmašuje naše mogućnosti, pa je besplatnim školovanjem izbjegnuta socijalna diskriminacija, odnosno elitizam. Koristimo udžbenike koje je odobrio MZO i radimo prema kurikulu koje je izdalo isto Ministarstvo. Budući da smo katolička škola, imamo pravo iz kurikula izuzeti one sadržaje, ako ih ima, koji nisu u skladu s katoličkom vjerom i moralnim naukom Katoličke Crkve.“

Radovan Fuchs, ministar znanosti i obrazovanja koje financira plaće učitelja. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

Specifičnost u nastavi ove škole je, prije svega, uz engleski jezik obavezno učenje latinskog i grčkog jezika, a djeca imaju mogućnost izbora još jednog stranog jezika. Kako kaže Mamić, to je jedina osnovna škola u Hrvatskoj koja ima obvezatne klasične jezike. U Prvoj katoličkoj osnovnoj školi provodi se tzv. cjelodnevna škola, što znači da se redoviti nastavni programi i organizirano slobodno vrijeme usklađuju tako da učenici borave u školi od 8 do 15 sati. U školi, isto tako, postoji osoba koja se naziva duhovnik. Njega imenuje osnivač, on je uvijek svećenik karmelićanin, a njegova je zadaća da duhovno prati učenike i djelatnike škole, kao i one roditelje koji žele duhovno vodstvo. Učenicima, ali i roditeljima, na raspolaganju su i svećenici:

„Svećenici dominikanci iz župe bl. Augustina Kažotića, kao i naši karmelićani, na raspolaganju su učenicima onda kada su im potrebni, osobito za vrijeme pripreme na prvu sv. pričest ili krizmu. Jedna redovnica iz Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove učiteljica je razredne nastave, ali je na raspolaganju našim učenicima i na području duhovnosti i drugih životnih pitanja. U tom smislu od velike je koristi i naš vjeroučitelj, koji se šesto susreće s učenicima koji traže odgovore na svoja duhovna i egzistencijalna pitanja. Roditelji naših učenika nisu uvijek tzv. aktivni vjernici, ali se proces njihove evangelizacije i aktivnijeg sudjelovanja u životu Crkve potiče sudjelovanjem u školskim liturgijskim slavljima i školskim karitativnim inicijativama, kao i svim drugim redovitim aktivnostima škole. Drugim riječima, oni se posredstvom njihove djece, naših učenika i učenica, približavaju Crkvi i crkvenom životu. Ima dosta obitelji koje su se, nakon upisa djece u našu školu, aktivnije uključile u život svoje župne zajednice.“

Iako je uvriježeno mišljenje, vjerojatno nastalo kao posljedica stereotipa i povijesnih podataka koji datiraju iz davnih vremena, da se u katoličkim školama provodi ‘’strog odgoj’’, ravnatelj Mamić kaže da se Prva katolička osnovna škola ne odlikuje nečim što bi se moglo nazvati stroži odgoj. Učenike odgajaju, kaže, za empatiju, pristojan način komuniciranja bez upotrebe neprimjerenog rječnika, za međusobno uvažavanje, za samopouzdanje i samopoštovanje, za pomaganje učenicima s posebnim potrebama, za interkulturalnu osjetljivost:

„Učimo ih intelektualnom poštenju i ne dopuštamo prepisivanje i druge oblike krađe tuđeg intelektualnog vlasništva. Kada se nešto od toga ipak dogodi, reagiramo na primjeren, unaprijed propisan način, s kojim su i roditelji i učenici upoznati još prije upisa u našu školu. Roditelji naših učenika su nam partneri u takvom načinu odgoja. U našoj školi se način odgoja u vjeri nije mijenjao od osnutka škole. Molitva je sastavni dio svakog nastavnog dana, ali se vrijeme i oblici molitve nisu mijenjali. Sadržaji molitava su promjenjivi i ovise o okolnostima u kojima se nalazi društvo i svijet u kome živimo. Molitva, kao i drugi vjerski sadržaji kojima su prožeti nastavni predmeti, pomažu učenicima bolje razumjeti i ispravno vrednovati stvarnost oko sebe, kao i same međuljudske odnose.“

Kako kaže otac Mamić, nastavnici nastoje formirati svjetonazor svih 150 učenika u skladu s vrijednostima koje promovira crkveno učiteljstvo, a koje se bazira na evanđelju, odnosno na onome što je naučavao Isus Krist. Glede obrazovnih rezultata, kaže da prate uspjeh njihovih učenika nakon odlaska iz škole, koji je sve zapaženiji, a po svemu sudeći ta će se pozitivna tendencija nastaviti.

A kako to izgleda u jednoj od katoličkih škola u Hrvatskoj ‘’iznutra’’ za Nacional je ispričala jedna učenica drugog razreda osječke Isusovačke klasične gimnazije. Kao prvu prednost navela je veličinu škole – katoličke škole upisuju maksimalno dva razreda u školskoj godini, a razredi su manji pa je time i ugodnije raditi. Učenica je rekla:

„U manjim se školama svi međusobno poznaju, razvija se i potiče empatija i briga za drugoga. Drugog se nastoji gledati kao bližnjeg, u duhu evanđelja, a ne kao konkurenta ili manjeg vrijednog i, naravno, bez obzira na to je li vjernik ili ne, jer u školu se ne upisuju samo vjernici. Naravno, osvješćuju se osobne kvalitete i kako ih afirmirati i za opće dobro. No sve u svjetlu činjenice da i onaj drugi ima svoje kvalitete, što urazumljuje osobu te ona teže razvija iskrivljenu sliku sebe i, posljedično, danas nažalost sveprisutan i pogrešnim uvjerenjima hranjen patološki narcizam. Moram istaknuti posebnost profesora koji na nas neverbalnim putem prenose iznimno puno. Ophode se prema nama s velikim poštovanjem, dostojnim čovjeka, ali i kao prema ljudima s pravom na greške, slabosti, propuste. Opominje se u ljubavi, a potiče na kompromis, toleranciju, praštanje i otvorenost. Molitvom nastava počinje i završava. Kako netko reče, molitvom se stavljaš na Božju stranu, imaš svoj stav, ali i, suprotno pasivnom prepuštanju, molitva je aktivno zauzimanje u Duhu. Tako da su sve komponente čovjeka – duh, duša i tijelo – izbalansirano u fokusu.“

Kako je ispričala, tek je nekoliko profesora iz duhovnih zvanja, ostali su ‘’iz svijeta’’, u školi učenici na raspolaganju imaju psihologa, a s obzirom na to da je ravnatelj isusovac brzo se dođe do duhovnika ili svećenika ako je nekome potreban. Kad su u pitanju religijske tematike, one se obrađuju u tzv. međupredmetnim sadržajima, u školi postoji kapelica, a na neke blagdane ili svetkovine se ide na misu. U dobima godine poput korizme ili došašća učenici se angažiraju po želji i osobnom nadahnuću, i to najviše u sadržajima solidarnosti. Baš solidarnost, empatija, humanitarno i karitativno djelovanje, spremnost na pomoć i volontiranje, odlike su koje su zajedničke kad su u pitanju aktivnosti učenika katoličkih škola u Hrvatskoj.